DOBROSLAV PARAGA, PREDSJEDNIK HSP1861: »ANTE STARČEVIĆ – PROROK HRVATSKE NACIONALNE SAMOBITNOSTI I JEDINSTVA CIJELOG ČOVJEČANSTVA (GLOBALIZMA)!«

Potpuno promašeno i povijesno krivo tumači Nenad Miščević i Starčevićev odnos prema Srbima i pravoslavnom pučanstvu u ondašnjoj Hrvatskoj u okviru Austro-Ugarske

Ne poznavajući izbliza filozofsku, državničku i političku misao i djelo dr Ante Starčevića, čiju smo 110. obljetnicu smrti ovih dana u HSP 1861. upravo obilježili, kolumnist i filozof Nenad Miščević u svojem subotnjem osvrtu (Novi list, 25.02.2006.) pod naslovom “Ante Starčević– između liberalizma i rasizma” stavio je naglasak na neke sasvim krive ocjene i sudove Oca Domovine, kakvi bi se mogli pronaći kod gotovo svakog osebujnog i plodnog autora, pa je tako i u razmišljanjima Starčevića bilo nedosljednosti, protuslovlja ili pristranog pretjerivanja. Svoje pogrešne ocjene i stavove o Židovima koje je objavio 1889. godine,u sklopu obilježavanja jubilarne stote obljetnice francuske revolucije, u nekoliko članaka o ustavima Francuske, Starčević je kasnije ne samo sam opovrgnuo riječima i djelom, već je za svojeg nasljednika odabrao upravo osječkog Židova po rođenju dr Josipa Franka, koji ga je naslijedio na čelu stranke prava nakon njegove smrti 28. veljače 1896. godine. Stranka prava bila je ne bez razloga od režimskih unionističkih i narodnih stranaka napadana uz ostalo i zbog svojih filosemitskih stavova i brojnog članstva iz redova ondašnjih hrvatskih Židova, koji su je podupirali naročito kada je početkom 20. stoljeća, pred opasnošću sa Istoka, Stranka prava zagovarala preuređenje Austrougarske Monarhije u konfederalnu Austro-Hrvatsko-Ugarsku Monarhiju. Da je kojim slučajem filozof Miščević bolje upućen u hrvatsku političku historiografiju, ostao bi zapanjen nad nakaradnim razmišljanjima i stavovima Stjepana Radića kao predsjednika Hrvatske pučke seljačke stranke o židovskom pitanju, prema kojem Starčevićev ispad nije vrijedan spomena. Činjenica je da su Stranku prava podupirali materijalno i kroz članstvo mnogi Židovi iz građanskog i poduzetničkog staleža, a da su se nakon uvođenja ustaške diktature i progona po osnutku NDH, mnogi Židovi bezuspješno, nažalost, pozivali na svoja starčevićanska uvjerenja i članstvo u nekadašnjoj Stranci prava. Upravo je to jedan od dokaza ne zastranjenja misli i djela dr Ante Starčevića, već onih njegovih kvazi sljedbenika koji su pristali pogaziti ideologiju i tradiciju Stranke prava i staviti se u službu totalnih negatora vjerske tolerancije, rasne jednakosti i nacionalne samobitnosti, ukratko, pogazili su načela Starčevićeve doktrine o modernoj hrvatskoj naciji (koja uzgred niti danas nije u političkoj svijesti u cijelosti formirana), što ih je dovelo do toga da su čak poslali u koncentracione logore i istrebljivali pristaše djela i učenja Ante Starčevića i Stranke prava. Isto tako, nije nikakva slučajnost da ustaški režim 1941-1945. godine nije dopustio obnovu rada i djelovanja Hrvatske stranke prava, jer su njezina načela, njezin utemeljitelj kao velik dio članstva bili u potpunoj opreci sa ideologijom, metodama i djelovanjem ustaške organizacije. U širem kontekstu, niti HDZ-ov režim jučer i danas, ne razlikuje se u bitnom od ustaškog, kada je u pitanju odnos prema Hrvatskoj stranci prava, njezinom vodstvu, članstvu i pristašama.

Od hrvatske književne ljevice Otac domovine ocjenjen je kao (sigurno to ne bi bio da je bio antisemit ili Srbomrzac)…”najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za jedno čitavo stoljeće književno i govornički najplastičnije…on je kroz nekoliko desetljeća pljuvao po našim pripuzima, šuftovima i huljama, po nitkovima koji tjeraju našu seljačku marvu da brsti trnje, pod tuđinskim, sramotnim mađarskim i bečkim zastavama.” (M. Krleža). Starčevićev rad kao ideologa i vođe Stranke prava ocjenjen je odavno kao najpozitivnija politička djelatnost u stranačkom životu Hrvartske tijekom druge polovice devetnaestog stoljeća. Potpuno promašeno i povijesno krivo tumači Miščević i Starčevićev odnos prema Srbima i pravoslavnom pučanstvu u ondašnjoj Hrvatskoj u okviru Austro-Ugarske, imputirajući mu namjeru da ih asimilira. Činjenica je da se znatan broj uglednih Srba u Hrvatskoj izjašnjavao pristašama Stranke prava zbog njezine borbenosti i radikalizma. Nakon utemeljenja Stranke prava 1861., mnogi Srbi graničari iz Vojne krajine, Dalmacije i provincijalne Hrvatske, sačinjavali su članstvo Stranke prava i u Saboru su podržavali dr Antu Starčevića a isto tako i nakon razvojačenja Vojne krajine, jer su se kod Stranke prava pod Starčevićevim vodstvom, riječi poklapale sa djelima. Pojam Slavosrb kod Starčevića nikada nije označavao nacionalnu pripadnost nego političku kategoriju: Slavosrbi nisu Srbi nego režimlije i sluge tuđinskih vlada, dvostruki robovi-sclavi i servi. Starčević je smatrao Slavosrbima prije svega one hrvatske građanske stranke (narodnu i unionističku pod vodstvom bana Mažuranića i bana Raucha), jer su prvo služili Beču a zatim su Hrvatsku podvrgnuli Mađarskoj. Slavosrbi su za Starčevića neprijatelji svakoga naroda i svake slobode. Tek pod zloglasnim banom Khuenom Hedervaryem, Slavosrbima Starčević proglašava i domaće Srbe ali ne sve i ne zato što su Srbi (Starčevićeva majka je bila pravoslavne vjeroispovijedi, a u gimnaziji su ga zvali Vlahom ili Srbinom), već zato što su služili jednom protuhrvatskom režimu koji je podjednako ugnjetavao i hrvatsko i srpsko stanovništvo. Jedan od najuglednijih srpskih književnih i povijesnih teoretičara, Jovan Skerlić, zapisao je, čvrsto braneći dr Antu Starčevića od optužbi za širenje antisrpstva: ”On napada srpske političare zato što se izdvajaju, što cjepaju narodnu snagu, što misle da postoje posebni interesi srpski i hrvatski.” Starčevićevi najistaknutiji Slavosrbi su svi odreda hrvatske nacionalnosti: Mažuranić, ban Jelačić, Strossmayer.

Dakle, očigledan je potpun promašaj teza i iz njih izvedenih krivih zaključaka o Starčevićevoj mržnji prema Srbima, kako ih interpretira Miščević. Starčević dakle ne podnosi slavosrbe a ne Srbe. Zapanjujuće je pogrešna i Miščevićeva interpretacija da je kod Starčevića posrijedi svojatanje muslimana, Srba i Slovenaca radi stvaranja takozvane velikohrvatske nacije. Starčević se je zalagao protiv upotrebe srpskog, slovenskog i ilirskog imena a za isključivu upotrebu hrvatskog imena, ne kako to podmeće Miščević, radi obuhvaćanja svih pojmom velikohrvatske nacije(takav pojam ne postoji kod Starčevića), već radi razloga što su sva hrvatska državna i povijesna prava bila isključivo sadržana u međudržavnim ispravama, u kojima se kao jedna od ugovornih strana javlja isključivo Hrvatska, pa se je zahtjev za poštivanje tih prava mogao tražiti samo na temelju hrvatstva i Hrvatske, jer prema srpstvu, ilirstvu i jugoslavenstvu ni jedna od drugih ugovornih strana (Habsburška i Ugarska kruna), nisu imale nikakvih obveza. To državnopravno stajalište Stranke prava i Oca Domovine podržavali su u Hrvatskom saboru i javnosti i ondašnji najistaknutiji srpski političari (Miletić, Polit i dr.).

Starčević izričito naglašava svoj ideološki stav prema stanovništvu koje se u Hrvatskoj izdaje za srpsko i tvrdi da u svakoj zemlji ima stanovništva različitog po jeziku, vjeri i porijeklu, pa da se po tome i različitim imenima zovu a da loši zakoni, težina poreza, nesigurnost osobe i imetka ne tište samo katolike, nego i Srbe, Luterovce, Kalvine i Židove, dakle, sve stanovnike Hrvatske, zvali se oni kako im drago. Starčević zaključuje “da za dobro uređenje ovih stvari imaju biti složni svi stanovnici Hrvatske, bez obzira na pojedina imena” i u nastavku iznosi epohalnu misao, koja ne samo da pobija bilo kakav rasizam već predstavlja Starčevićevu misao i ideologiju kao naprednu i svježu i u 21. stoljeću: “…mi iskreno ljubimo i za brata držimo i Srba, i Nijemca, i Talijana, i Židova, i Ciganina, i Luterovca, svakoga tko radi za općenito dobro svoga naroda i cijele domovine, a plašimo se jednako i Hrvata i Srba, svakoga tko je protiv onim skupnim svetinjama. Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posbnim imenom, samo da svi budemo slobodni i sretni.”

Starčević je u prilikama pod konac 19. stoljeća dosegao zvjezdane trenutke političke misli o stvaranju moderne političke nacije i suradnji među narodima i čovječanstvom: ”Svaki je narod smjesa različitih naroda, različite krvi (gdje je tu šoviznizam ili rasizam?)… Kako nam Hrvatstvo završava iza posljednjeg Hrvata, tako nam međunarodno bratstvo prestaje iza posljednjeg naroda… Mi sudimo da sreća i nesreća svakog naroda na istoku Europe, stoje bezuvjetno od sreće i nesreće susjednih mu naroda… Ja sam za sjedinjenje svih naroda, za jedinstvo cijeloga čovječanstva.”

Uopće ne postoji dilema liberalizam ili rasizam koju umjetno izvlači Miščević kod Starčevića, već postoji samo radikalizam i demokracija u cjelokupnom djelovanju Stranke prava pod Starčevićevim vodstvom, dakle, težnja za ostvarenjem pune slobode, samostalnosti i cjelokupnosti svih hrvatskih zemalja.

Trebati će još puno proučavanja filozofu Miščeviću, (koji navodi pored ostalih brojnih netočnosti, da staro izdanje sabranih djela Ante Starčevića dostiže skoro tisuću i po stranica, dok je prava istina da je ukupan Starčevićev tiskani opus dosegao dvadeset tisuća stranica) ukoliko misli vjerodostojno kritizirati i napadati dr Antu Starčevića i povijest pravaške ideologije, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik HSP 1861.