Slobodna Dalmacija: 24. 03. 2006.
JA TAKO MISLIM - O OSUDI KOMUNISTIČKIH REŽIMA (2)
Tito je kupovao socijalni mir
U Slobodnoj Dalmaciji je 17. 3. 2006. objavljena kritika rezolucije 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. 1. 2006. o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima. Predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Splita dipl. in
g. Ante Adorić iznio je neka zanimljiva zapažanja, koja, međutim, ne korespondiraju uvijek s povijesnim činjenicama. Razlog leži vjerojatno u nepostojanju Vladine nacionalne kampanje o rasvjetljavanju zločina polustoljetne jugokomunističke diktature maršala Tita, tako da su mnogi naši političari, a ne samo građanke i građani naše Republike, ostali uskraćeni za elementarno znanje o totalitarnom komunizmu. Obrazovni sustav RH također nedovoljno obrađuje ovu ideologiju.Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, u čije ime iznosim ove stavove, nevladina je, neovisna i stručna domaća udruga koja ima demokratski i općenito antitotalitarni karakter.
Netočna je ocjena Udruge antifašističkih boraca i antifašista iz Splita, "da se ne bi trebalo zaboraviti, da se u sklopu kritiziranih sustava komunističkih režima razvilo i mnoštvo značajnih socijalnih prava, poput radnoga prava, zdravstvenih, mirovinskih prava, dodjele stanova namještenicima i radnicima itd.". U komunizmu su radnički sindikati bili zabranjeni,
osim onih navodnih sindikata koji su bili pod stopostotnom kontrolom režima. Radnička prava zasigurno nije štitila komunistička partija. Štrajkovi, kada su se i događali u zemljama komunizma, skršeni su najbrutalnijom silom. Lenjinov režim je, na primjer, u Sovjetskom Savezu strijeljao na tisuće radnika koji su bili u štrajku (pokolj radnika u gradu Tuli…). Dodjela stanova, socijalna zaštita bila je u bivšim komunističkim zemljama uvjetovana crvenom knjižicom i "moralno-političkom podobnošću"...Tito je kupovao socijalni mir, a kada ni to nije bilo dovoljno, u pričuvi je stajao represivni aparat tajnih službi, pa i režim JNA, kao na pr. na Kosovu za vrijeme Rankovićeva režima, ili u Hrvatskoj nakon pada hrvatskog proljeća 1971.
Razaranje i/ili devastacija antifašističkih spomenika nije dopustiva, ali trebamo biti svjesni da u našoj zemlji nisu svi navodni "antifašistički spomenici" spomenici antifašizmu, nego spomenici jugokomunizmu. Nisu svi partizani bili zločinci, ali je Titova ideologija bila zločinačka, a komunistička partija, koja je tu ideologiju nametala i provodila u političkoj praksi, imala je stopostotnu kontrolu nad svima, pa i nad partizanima i običnim članovima SK. Nitko nije na našim prostorima ubio više antifašista od titoističkog režima, to je povijesna činjenica (Goli otok, partijska politička suđenja...). Činjenica je da demokratske vlasti neovisne hrvatske države ne potiču dizanje spomenika žrtvama komunizma i antikomunističke spomenike.
Naše demokratske vlasti ne bi trebale čekati međunarodne rezolucije da se rasvijetle tamne strane hrvatske povijesti, nego bi trebale same inicirati prosvjećivanje stanovništva u duhu demokracije i slobode, procesuirati one zločince među bivšim partizanima i komunistima koji su de facto počinili ratne zločine i zločine protiv čovječanstva.
prof. Goran JURIŠIĆ, voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, Zagreb