U pismu u kojem reagira na moj tekst od prošlog petka, saborski zastupnik Tonči Tadić koristi se izrazima kao »Grubiša i njemu slični«, »buncanje«, »kaos u Grubišinoj glavi« i slično. Nažalost, ovi epiteti pokazuju samo to da uvaženi zastupnik Tadić koristi govor s pozicija sile i primitivne uvrede kada god se netko ne slaže s njegovim mišljenjem ili pak piše kritički o njegovoj stranci i o njezinom ljubljenom vođi. Netko zloban bi mogao na prigovor buncanja odgovoriti konstatacijom da zastupnik, doduše ne bunca već muca, ali bi to značilo pristajanje na Tadićevu primitivnu razinu. Bitno je ovdje upozoriti na Tadićev govor sile i govor mržnje, koji bi ga u svakoj ozbiljnoj europskoj državi diskvalificirao od bavljenja politikom. Ovako, Tadićeve riječi samo su izraz nemoćnog bijesa i povrijeđene taštine, što pokazuje da zastupnik Tadić nije, po pokazanim performansama, podoban da se bavi tako ozbiljnom profesijom kao što je politika. Koja, između ostaloga, traži i određenu osobnu kulturu u komuniciranju, koju Tadić, nažalost, nije u stanju pokazati. Nije to pokazao ni 15. ožujka ove godine, kada je demonstrativno napustio skup što ga je organiziralo društvo studenata politologije Zoon politikon, a na koji je bio pozvan zajedno sa slovenskim veleposlanikom Adamičem da sudjeluje u raspravi o hrvatsko-slovenskim prijeporima u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali. Političari moraju znati trpjeti kritiku i žaoke na svoj račun kada im dolaze iz medija, a ne smiju reagirati s pozicija vlasti, vrijedajući i prijeteći. Oni su, naime, ti koji nastupaju s pozicije sile, a mi iz medija smo u ovom slučaju ugrožena kategorija stanovništva. No ne krivim isključivo Tadića za njegovo ponašanje: tako se ponašaju i njegovi partijski drugovi, a svi skupa su odrasli pod šinjelom autoritativnog populizma i njegove vlasti u Hrvatskoj u '90-im i kojeg se, barem u međunarodnim komunikacijama, stide i prosvijećeni HDZ-ovci kao što je to premijer Sanader.

Druga je stvar što pritom Tadić iznosi, opet, neistine: primjerice, kada tvrdi da Hrvati u Italiji mogu kupovati nekretnine samo uz dokaz o prebivalištu. Zastupnik u Saboru morao bi biti informiran o tome, da je talijanska vlada 20. veljače uputila objašnjenje (interpretativnu notu) talijanskoj odvjetničkoj komori, u kojoj tvrdi da nema nikakvih prepreka za kupovinu talijanskih nekretnina od strane hrvatskih gradana u Italiji. O ovome je talijanska vlada upoznala i hrvatsku vladu u usmenoj diplomatskoj noti, a cijeli se slučaj nalazi sada pred Europskom komisijom koja će prosuditi postoje li pretpostavke za reciprocitet u kupovini nekretnina između Italije i Hrvatske ili ne. U hrvatskoj je javnosti tek natuknuto da su pojedini talijanski javni bilježnici osporavali pravo hrvatskim građanima da kupuju talijanske nekretnine i da postoji i neko pismo tršćanskog prefekta, koji navodno negira hrvatskim građanima pravo kupovine talijanskih nekretnina. Zastupnik Tadić ima pravo i dužnost informirati se u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija o tome, kao što je i dužnost Ministarstva na adekvatan način “brifirati” zastupnike o tim pitanjima, bilo putem saborskog Odbora za vanjsku politiku, bilo putem posebnih izvješća, naravno s posebnom oznakom povjerljivosti. Ovako, zastupnik Tadić iznosi neistinu o potrebnom "dokazu o prebivalištu«. To ne znači da nije moglo biti pojedinačnih problema s nabavom nekretnina od strane hrvatskih građana u Italiji, bilo iz neinformiranosti ili pak nevoljkosti nižih tijela vlasti i uprave da provedu u djelo načelo diskriminacije.

Nažalost, nacionalizam, koji truje međusobne odnose, još nije iščezao iz Italije i Hrvatske. Zato je dobro da je sada talijanska vlada to pojasnila svojim bilježnicima, ali bi bilo dobro da to pojasni u posebnoj okružnici i prefektima, pa tako i tom tršćanskom prefektu o čijem se mističnom pismu govori u hrvatskim kuloarima kao bjelodanom dokazu da su talijanske vlasti protiv kupovine talijanskih nekretnina od strane hrvatskih građana. Uostalom, poznata su mi imena bar četvorice hrvatskih građana koji su nesmetano kupili nekretninu u Italiji. A razumljivo je da se oni neće javiti u javnosti, jer bi se onda, normalno moglo postaviti pitanje kako su iz zemlje iznijeli novac, s kojima su to novcima uopće o kupili itd. A pošto nije riječ o hrvatskim tajkunima, kojim se progleda kroz prste, razumljivo je da će dotični čuvati svoju anonimnost. A da s vratimo lekciji koju zastupnik Tadić drži strankama, politčarima i politolozima - da »brane hrvatske nacionalne interese«. Hrvatski nacionalni interes je u ovom slučaju baš integracija u Europsku uniju jer će njome hrvatski građani ostvariti svoju sigurnost, ravnopravnost s drugim narodima, blagostanje i veću socijalnu zaštitu, uz puno poštovanje svojeg nacionalnog i kulturnog identiteta, što spada i u osnovne vrijednosti Europske unije. A to znači da sa susjedima valja uspostaviti prijateljske odnose, zasnovane na poštovanju europskih vrijednosti, ljudskih prava i - prava vlasništva. Sviđalo se to ratobornom Tadiću ili ne.