Njegovo je ubojstvo organizirao ekstremni dio HDZ-a u Osijeku, tvrdi Josip Boljkovac • MUP-ov rašomon s tjeralicama za ubojicom Antunom Gudeljem, koji živi u Australiji

Josip Reihl-Kir nije ubijen slučajno, nego zato jer je bio protiv rata. Njegovo je ubojstvo organizirao ekstremni dio HDZ-a u Osijeku, vjerojatno u dogovoru sa Zagrebom. Organizatori ubojstva ni danas ne žele da se ubojici sudi u Hrvatskoj i otud sva ta sporost s njegovim uhićenjem i izručenjem iz Australije. To je u petak izjavio Josip Boljkovac, prijeratni hrvatski ministar unutarnjih poslova, koji je smijenjen samo dan nakon što je 1. srpnja 1991. oko 13.30, na prilazima prigradskome osječkom naselju Tenji, zapovjednika osječke policije Josipa Reihla-Kira, zajedno s još dvojicom suradnika, ubio hrvatski policajac Antun Gudelj. Rafali iz Gudeljeve puške označili su početak jedne od najkontroverznijih epizoda tamne strane rata u Hrvatskoj, koja još i danas razara osobne živote njezinih žrtava i truje političke odnose u zemlji. A otkrivanje tajni toga trostrukog ubojstva, prekrivenih debelim naslagama političke, pravosudne i policijske ravnodušnosti, vjerojatno bi moglo odgovoriti na pitanje zašto je Hrvatska već te 1991., od napadnute zemlje koja želi demokraciju i mir, krenula stranputicom s koje se i danas teškom mukom vraća na europski put. No za takvo samoispitivanje, sudeći prema postupcima dosadašnjih vladajućih garnitura, u ovoj zemlji još nema istinske volje i snage.

O osnovnim činjenicama u javnosti postoji konsenzus: Josip Reihl-Kir, zapovjednik osječke policije, postavljen nakon prvih demokratskih izbora 1990., požrtvovno je nastojao spriječiti otvoreni rat u istočnoj Slavoniji. Činio je to osobnim primjerom: sam i nenaoružan odlazio je na barikade u srpskim selima oko grada, uvjeravajući ljude da nemaju razloga za strah. Nekoliko tjedana prije nego je ubijen u Tenji je osobno razoružao svojega kasnijeg ubojicu Antuna Gudelja. Takvo ponašanje nije se dopadalo desnim ekstremistima u HDZ-u. »Šušak, Glavaš i društvo osobno su odlazili pucati po srpskim selima kada još nije bilo barikada. Šušak je tada izgubio pištolj. Srbi su ga pronašli i odnijeli u Beograd te je Adžić ondje mahao Šuškovim pištoljem, vičući: »Evo što se događa po Hrvatskoj!«, ispričao je Boljkovac. Ti nerazumni ispadi ljutili su Reihl-Kira, a spomenute je, pak, ljutila Reihl-Kirova miroljubivost. Postoje novinska izvješća u kojima se tvrdi da je Branimir Glavaš za Božić 1990. u užemu krugu izjavio kako Reihl-Kir neće dugo. Prvi policajac Osijeka počeo je strahovati za život. Obećan mu je premještaj u Zagreb, na policijsku akademiju. Prekasno. Kada je ubijen, rat se rasplamsao.

Samo ubojstvo, unatoč kasnijem suđenju ubojici, nikada nije do kraja rasvijetljeno. »Za sve je kriva informacija koju sam dobio toga dana, da su mi u okupiranoj Tenji četnici oca ubili, a majku silovali. Bio sam u šoku, a na punktu koji sam čuvao bio sam sâm. Kad je automobil, u kojemu su oni bili, nailazio prema meni, krećući se prema Tenji, dao sam im znak da stanu. Budući da automobil na moj znak nije ni usporio, naglo sam se počeo povlačiti uz lijevi rub ceste, a puška je jednostavno opalila. Kada je repetirana, uopće ne znam«, ispričao je novinarima 2001. Gudelj. Jedini preživjeli Mirko Tubić, međutim, na belomanastirskoj televiziji dao je posve suprotan iskaz: »Netko u autu je rekao: 'Onaj će pucati!' Počeo je pucati prije nego što smo uspjeli zaustaviti auto. Skrio sam se iza Kirovog sjedala.«

Prava farsa, međutim, počela je tek poslije ubojstva. Gudelja nitko nije uhitio, premda je usmrtio zapovjednika osječke policije, potpredsjednika osječkoga Gradskog vijeća Gorana Zobundžiju i gradskoga vijećnika Milana Kneževića, a Mirka Tubića ranio. Tri dana boravio je kod brata u Osijeku, potom otišao u Zagreb te mirno napustio Hrvatsku. Tjeralice nije bilo do 1993.; balističko vještačenje obavljeno je - 1996.! U odsutnosti je Gudelj 1994. osuđen na 20 godina zatvora. Na temelju tjeralice, 19. studenoga 1995. uhićen je na frankfurtskome aerodromu i izručen Hrvatskoj. Dvije godine kasnije, na prijedlog sutkinje Ružice Šamote, koja ga je 1994. osudila, Vrhovni sud Hrvatske oslobađa Gudelja na temelju Zakona o amnestiji, koji obuhvaća samo naoružane ljude koji nisu nikoga ubili, a nikako i one za koje je potvrđeno da su počinili ratni zločin ili teško kazneno djelo poput trostrukoga ubojstva. Gudelj odlazi u Australiju, i više se ne vraća u Hrvatsku.

Reihl-Kirova supruga Jadranka međutim, bez čije bi upornosti cijeli slučaj vjerojatno bio zaboravljen, ne odustaje od nastojanja da dokaže kako je njezin suprug ubijen zbog svojeg mirotvorstva. Podnosi Ustavnu tužbu i na listi SDP-a 3. siječnja 2000. ulazi u Sabor. Godinu kasnije Ustavni sud ukida dotadašnje presude, određujući da se slučaj ima vratiti na početak. Smjenu vlasti 2003. Jadranka Reihl-Kir dočekala je rezignirana i razočarana, bez nade da će HDZ-ova vlada prstom maknuti kako bi Gudelja dovela na sud. Nije puno pogriješila: novi zahtjev za izručenje Gudelja Ministarstvo pravosuđa podnijelo je tek 30. rujna 2005., bez ikakve koordinacije s MUP-om.

MUP je »vozio« po svom, odigravši pravi rašomon s tjeralicama. Na novinarsko pitanje glasnogovorništvo MUP-a je u ponedjeljak odgovorilo da je za Gudeljem, kao i za Vasiljkovićem, raspisana »crvena« tjeralica, koja zahtijeva uhićenje traženoga. Informacija, doznali smo, nije bila točna: takva je tjeralica raspisana tek toga dana, a dotad je vrijedila tzv. »difuzna« tjeralica, koja znači da zemlja samo traži podatke o boravištu tražene osobe. Taj je podatak MUP prešutio, dakle - obmanuo javnost. U četvrtak je glasnogovornik MUP-a Zlatko Mehun pojasnio da i »crvena« i »difuzna« tjeralica zahtijevaju uhićenje, a da je razlika samo u tome što se »crvena« raspisuje za sve, a »difuzna« za konkretne zemlje, najčešće one za koje se zna gdje tražena osoba boravi. Zašto onda Gudelj nije uhićen, Mehun nije mogao odgovoriti.

Ministarstvo pravosuđa, pak, posredno je potvrdilo da tjeralica za Gudeljem nije raspisana kada nam je u srijedu poslalo priopćenje s ovom rečenicom: »O pritvoru tražene osobe australske vlasti odlučuju na temelju domaćeg australskog prava nakon što zaprime molbu za izručenje (što je slučaj Antuna Gudelja) ili nakon što zaprime zahtjev za privremeno uhićenje u svrhu izručenja, nakon kojega u određenom, kratkom roku mora biti zaprimljena molba za izručenje (što je slučaj Dragana Vasiljkovića).« Sigurno je, međutim, jedno: u složenoj australskoj proceduri izručenja »osobom koja se može izručiti« smatra se »osoba osuđena u inozemstvu ili osoba za kojom je neka zemlja izdala tjeralicu«. Dragan Vasiljković nije nigdje osuđen, a ipak je uhićen na temelju hrvatske tjeralice. Antun Gudelj u Hrvatskoj je osuđen i država tvrdi da je za njim izdala odgovarajuću tjeralicu - a on je još slobodan. »Država u tom slučaju ima olovne noge«, komentirao je Slobodan Budak, odvjetnik Jadranke Reihl-Kir. A to je, čini se, najmanje što se može reći.

Na pitanje zašto Antun Gudelj nije na popisu traženih osoba hrvatskoga MUP-a glasnogovornik Mehun je odgovorio da »na internetskoj stranici nema mjesta« te da će ona uskoro »biti redizajnirana da bi se dobilo više prostora«.