Istraga je okončana, i sad samo Bajić odlučuje hoće li podići optužnicu ili obustaviti istragu - ta neslužbena informacija već tjednima kruži pravosudnim i novinarskim krugovima o poznatom »slučaju Osijek«, odnosno ubojstvima neidentificiranog broja civila, pretežno Srba, pod okriljem rata u Osijeku kasne 1991. i u prvim mjesecima 1992. Slučaj je od samoga početka - baš kao što je bio svih ranijih godina - obavijen neprozirnom koprenom policijske, pravosudne i političke tajnovitosti, a sve to, dakako, iz jednog jedinog razloga: postoje svjedoci koji tvrde da je glavnu ulogu u tim likvidacijama odigrao ondašnji - i sadašnji - jaki čovjek Osijeka Branimir Glavaš. Tako i danas, kada nadležna tijela pitate kako stoji s istragom o tom slučaju - započeta prije osam mjeseci pod snažnim pritiskom medija - službeni je odgovor isti kao i svih ovih godina: istraga traje, kao i kriminalistička obrada Osječko-baranjske policijske uprave. Odgovor je to gotovo u riječ identičan onome koji su svih ovih godina dobivali rijetki novinari odlučni baviti se tom pričom, jednom od najneugodnijih iz zbirke o naličju hrvatskoga obrambenog rata. No taj suhi odgovor, koji može značiti sve i ništa - a proteklih je godina značio isključivo ovo drugo - ovaj je put nadopunjen podacima koji naprosto naviru iz svih mogućih neslužbenih izvora: tvrdi se, naime, da je osječka policija pod vodstvom Vladimira Fabera, dovedenog prije osam mjeseci iz Zagreba u Osijek baš kako bi proveo temeljitu istragu, prikupila mnogo uvjerljivih dokaza koji podupiru javnosti poznate iskaze najmanje jednoga neposrednog svjedoka osječkih likvidacija.

A taj je jedan neposredni svjedok, 30-godišnji Osječanin Krunoslav Fehir, početkom srpnja prošle godine svojim najprije anonimnim iskazom u Feral Tribuneu, a potom i svjedočenjima pod imenom i prezimenom, pokrenuo pravu lavinu obnovljene rasprave o ubojstvima srpskih civila u Osijeku. Fehir je, ukratko, posvjedočio ovako: premda je imao samo 16 godina, bio je punopravnim pripadnikom postrojbe »Branimirova osječka bojna«. U garaže dvorišta osječkoga sjedišta te postrojbe u kasno ljeto 1991. dovoženi su civili i ondje okrutno mučeni. Za sve to znao je Branimir Glavaš osobno. U mučenju i ubojstvu dvojice od tih civila, Đorda Petkovića i Čedomira Vučkovića, sudjelovao je i sam malodobni Krunoslav Fehir. Svjedok je naprije anonimno Feral Tribuneu, a potom ostalim medijima pod imenom i prezimenom, podrobno opisao detalje okrutnoga mučenja Petkovića i Vučkovića, koji su natjerani da piju sumpornu kiselinu, od koje je jedan od njih i preminuo. Prekid svoje dugogodišnje šutnje objasnio je grižnjom savjesti, nesposobnošću da živi s tom istinom, te ljutnjom što su ga odgovorni, još maloljetnog, uvukli u te zločinačke rabote. Glavaš je, ustvrdio je Fehir, osobno vidio ubojstvo Petkovića i Vučkovića, a kasnije je osobno aranžirao da se u tadašnjem Slobodnom tjedniku objavi potpuno neistinita, fabricirana priča, u kojoj je jedan od te dvojice ljudi prikazan kao terorist ubijen u pokušaju da u atentatu likvidira Branimira Glavaša.

Fehirova je priča u Osijeku izazvala, blago rečeno, konsternaciju. Ali ne samo u Osijeku: pomutnja je nastala i u Državnome odvjetništvu, instituciji koja 14 godina nije maknula s mjesta u istrazi o tom slučaju; jer nakon što je neposredno nakon ubojstva Vučkovića i Petkovića napravljen polovični očevid, nikada se više ništa nije dogodilo. No ovaj put, s jedne strane, optužbe su se činile nezaobilaznim, dok je s druge bilo očito da je panika obuzela svakoga tko bi mogao biti upleten u ta samovoljna ubojstva. Pritisak prvi nije izdržao Fehirov otac Josip, u ratno vrijeme jedan od Glavaševih najbližih suradnika u »Branimirovoj osječkoj bojni«. Samo dva dana nakon što je Feral objavio anonimno svjedočenje s teškim optužbama protiv Glavaša, on je na konferenciji za novinare razotkrio identitet vlastitoga sina objavljujući da mu je - nestalo dijete! Fehiru pritom nije zasmetala ni činjenica da sa sinom Krunoslavom, zbog obiteljskih razmirica, dugo nije razgovarao, niti su se običavali susretati, zbog čega je bilo jasno da njegovo žalovanje za sinom nije motivirano iskrenim zanimanjem za to kamo se Krunoslav skrio. Postupak Josipa Fehira, koji je život vlastitoga djeteta izložio pogibelji, dao je naslutiti kako bi svjedočenje njegova sina uistinu moglo biti iznimno ozbiljno; a kada još Krunoslav Fehir nije odustao ni za pedalj čak ni kada je cijela zemlja znala da Glavaša iznimno teško tereti za ratne zločine nad civilima, javnost više nije mogla ostati ravnodušna - i istraga je otvorena.

Osam mjeseci kasnije, međutim, od rezultata te istrage - ni traga ni glasa. U javnosti se moglo doznati uglavnom to da je istraga u Osijeku tekla uz mnoge teškoće, sve do opstrukcije čelnih ljudi grada. Jedna od najvećih dogodila se kada je gradonačelnik Anto Đapić na konferenciji za novinare objavio imena potencijalnih svjedoka u tome slučaju. Poslije toga događaja prosvjedovali su mediji i nevladine organizacije, ali Đapiću se ništa nije, dogodilo. I mnogi su drugi potencijalni svjedoci izloženi velikim pritiscima, tako da je bilo i onih koji su odmah, dan nakon što bi javno potvrdili neke Fehirove tvrdnje, pokajnički opovrgavali vlastite iskaze objavljene u novinama. Neobičnih je događaja od samoga početka bilo i u Državnome odvjetništvu: zamjenik glavnoga državnog odvjetnika Dragan Novosel, primjerice, umjesto da osnažuje i štiti svojega glavnog svjedoka Krunoslava Fehira, javno je diskreditirao njegov iskaz i vjerodostojnost, kao da je branitelj onih koje Fehir sumnjiči, a ne tužitelj čiji uspjeh ovisi upravo o Fehiru. Osim toga, Novosel je u početku Fehira nagovarao da iskaz dade u osječkome Državnom odvjetništvu, dakle onome koje desetljeće i po ni prstom nije mrdnulo da riješi “slučaj Osijek”.

Usprkos svim tim opstrukcijama, kuloari ovih dana bruje o tome da je policija, zajedno s Državnim odvjetništvom, uspjela prikupiti dokaze i svjedoke koji potvrđuju ključne točke iz svjedočenja Krunoslava Fehira, teško tereteći Branimira Glavaša. Prema tim navodima, istraga je uspješno okončana: represivna tijela dostavila su Mladenu Bajiću na stol materijale posve dovoljne za ozbiljnu i utemeljenu optužnicu. Ako je to točno, tada još samo ostaje vidjeti hoće li glavni državni odvjetnik, koji proteklih mjeseci doživljava ovacije od Haaga do Zagreba, postupiti kako mu nalaže zakon, ili onako kako ga mnogi odavna sumnjiče: ovisno o proizvoljnom trzanju obrva političara iz Banskih dvora.

Netočno bi, ipak, bilo tvrditi da istraga osječkih zločina nije polučila nikakva rezultata. U rujnu i listopadu uprošle godine, naime, uhićeni su Fred Marguš iz Čepina i Tomislav Dilber iz Đakova pod sumnjom da su ubili Stevana i Dragicu Gvozdenović, Ljubomira Grandića i Savu Pavitovića, Srbe iz Cepina.

Bračni par Gvozdenović i Ljubomir Grandić, prema navodima osječke policije, Marguš je ubio 23.studenoga 1991., a dva dana kasnije, zajedno s Tomislavom Dilberom, ubio je i Savu Pavitovića. Marguš je uhićen 22. rujna 2005., a osumnjičen je za ubojstvo osječkog liječnika Milutina Kutlića te pokušaj ubojstva Radoslava Ratkovića. Tvrdi se, međutim, da uhićenje Marguša i nije bio neki naročiti uspjeh, jer se taj čovjek svojedobno u novinama osobno hvalio kako je ubijao ljude. Zato su neki ocijenili kako bi represivna tijela tim relativno lakim uhićenjem mogla pokušati prikazati da je njime otkriveno sve što se u Osijeku, s hrvatske strane, dogodilo te strašne 1991.