Ministar zdravstva Neven Ljubičić odigrao je vrhunsku ulogu u rušenju mita o antikorupcijskom programu koji je Vlada nedavno promovirala uvjeravajući narod da se korupcija rješava političkim dekretom. U tom aktu - kojemu je zdravstvo među prioritetima - nema ničeg senzacionalno novog i boljeg od već postojećih mehanizama obračuna s korupcijom, ne računamo li stranački entuzijazam i želju HDZ-ovih dužnosnika da si priskrbe ugled Eliota Nessa u rješavanju jedne od najraširenijih kriminalnih aktivnosti u Hrvata. Naš je problem, drugim riječima, to što nitko ne primjenjuje ni ovlasti ni zakone protiv korupcije i što se sve deklaracije, akti i programske vizije uglavnom donose samo da mimikriraju ovu činjenicu.

Ljubičić je surovu istinu prokazao bolje od sviju: prateći Sanaderov oštar antikorupcijski tempo, ministar se sjetio da negdje u ladicama ministarstva ima osam prijava za mito još iz 2005. pa je s njih skinuo prst prašine i grupno ih - tako kaže - dostavio policiji. Prethodno, prema vlastitom priznanju, nije poduzeo ništa iz vlastite nadležnosti, što bi uključivalo barem zdravstveno-inspekcijski nadzor nad svakim pojedinačnim slučajem. Lakrdija se, međutim, nastavlja kada MUP demantira da je zaprimio više prijava iz ministarstva i da policija ne provodi nikakav postupak zbog dojave zdravstvene administracije, nakon čega više nitko ne može rekonstruirati trnovit put koji u Hrvatskoj prolazi nekoliko prijava za korupciju. Ima li boljeg načina za diskreditiranje Vladine vjerodostojnosti u njezinoj navodnoj odlučnosti da se suprotstavi potplaćivanju?

Naime, tu postoje samo dvije mogućnosti. Jedna je da ministar barata s osam beznačajnih prijava koje simbolički predaje policiji u dokaz revnosti Vlade, a druga da se radi o ozbiljnim predmetima koji su godinu dana čekali politički mig da ih netko procesuira. Relativno je lako odlučiti da je puno gora ova druga mogućnost, po kojoj je ministarstvo imalo ozbiljne indicije da je netko pokrao pacijente a nije učinilo ništa, no jedno i drugo su dvije strane iste medalje - one za prvo mjesto u šminkeraju iza kojeg, po definiciji, ne stoje osobito ozbiljne namjere.