»Slučaj Flego«, u kojem je bivši ministar i član radne skupine pregovaračkog tima optužio vlastiti tim da lažira podatke, posljednji je primjer neviđene neodgovornosti u procesu od nemjerljive važnosti za sve hrvatske građane. Vrlo brzo se pokazalo da se savjest bivšeg ministra zbog lažiranih podataka probudila dosta kasno. Naime, pregovarač Flego sjedio je na kobnom sastanku, kad se tako bezočno lagalo Europsku komisiju, a savjest mu je proradila tek neki dan, puna četiri mjeseca kasnije, i to preko medija nakon što je »velika prijevara« uspjela: izvješće o tom poglavlju je završeno, a Komisija je predložila početak pregovora. No, taj slučaj nažalost nije prvi.

Kad je predsjednik Nacionalnog odbora Ivica Račan prije mjesec dana sugerirao kako je do odgode screeninga za pravosuđe došlo zbog lošeg stanja u pravosuđu, tada je, prvi put otkako je dogovoren svojevrsni konsenzus za Europu, otvorio pandorinu kutiju neodgovornog politikantstva. Vrlo brzo se, naime, uspostavilo da odgoda screeninga ima najmanje veze sa stanjem u pravosuđu, već je posrijedi bila tehnička manipulacija Europske komisije kako bi uz isti broj ljudi u istom vremenskom roku završili zahtjevan posao s Hrvatskom, ali i s Turskom. Čak i nekoliko dana nakon »slučaja Flego« oporbeni lider je i dalje spreman tvrditi kako se »blefirati može kratko vrijeme, a nakon toga država gubi vjerodostojnost«. Račan je ustvrdio da podaci s kojima pregovarači idu u Bruxelles ne dolaze na stol Odbora. Demantirala ga je Vesna Pusić kazavši da Odboru dolazi baš sve. Tako su, utvrdila je ona, došli i podaci za obrazovanje. Nacionalni odbor za praćenje pregovora s Europskom unijom postao je poligon za politička prepucavanja. Kako su se već izjasnili njegovi pojedini članovi, vlada dosada, članovi ne dolaze na sastanke, razgovori su isprazni. Pregovori ne traju ni šest mjeseci, a izgleda da su se hrvatski političari u opoziciji već umorili. Razloge nije teško pronaći: više se ne mogu koristiti prazne fraze o nacionalnim interesima, ne može se netalentirano blebetati o gospodarskoj zoni na Jadranu, neodgovorno i bezuspješno pregovarati o granici sa Slovenijom. Kad su dobrim dijelom na dnevnom redu prestale biti te preddemokratske teme, u prvi su plan vjerojatno došle lijenost i zavist.

Sad su stvari malo drukčije, treba se baviti onime što je zapravo Europska unija. Riječ je naravno o standardima. Budući da su sastanci Odbora često bez ključnih članova, vrlo je lako zaključiti da se njima sve to ne da. Jer, tko bi se brinuo o analizi fitosanitarnih uvjeta, sredstvima za ulov u ribarstvu, kad su skrojeni samo za »velike teme«.

Pokraj Nacionalnog odbora, dakle, prolaze informacije o nekakvim screeninzima, za koje mnogi u Odboru nemaju vremena. Osim toga, u kuloarima kruži trač da je to dio Račanove strategije kojom se želi usporiti ritam pregovora kako bi se kasnije, nakon izbora kad dođe na vlast, ubrzao. Teško je vjerovati da bi netko uopće smislio takav plan i pritom vjerovao da može uspjeti. Posebice kad se vrata Unije zatvore. Tada bi Hrvatska zaista dobila puno vremena za novi europski zalet. Najvjerojatnije desetak godina.

Taj mali hrvatski skandal u Bruxellesu nije imao odjeka, a Hrvatska ionako vodi pregovore u otežanim uvjetima zbog duboke krize unutar same Europske unije. Traljavi, lijeni i nezainteresirani Nacionalni odbor, koji očito zanima samo uskogrudno politikanstvo, ne bi trebao imati snagu kojom će usporiti ritam pregovora, no mogao bi imati izravne posljedice na sam pregovarački tim. On je, naime, sastavljen od vrhunskih stručnjaka koji danonoćno rade zahtjevan i naporan posao gotovo bez ikakve naknade. Riječ je o velikom broju potplaćenih ljudi kojima bi mogao »puknuti film«. S jedne strane imaju stotine tisuća papira koje treba svladati, a s druge one kojima je sve to skupa dosadno i ispod časti.