RAZGOVOR FLORENCE HARTMANN, GLASNOGOVORNICA HAAŠKOG TUŽITELJSTVA I AUTORICA KNJIGE "MILOŠEVIĆ - DIJAGONALA LUĐAKA"

Bilo je i drugih izlaza iz krize, ali je prevladala najgora varijanta, kaže Florence Hartmann koja je u Splitu protekla dva dana boravila kao predavač na seminaru za novinare "Izvještavanje o suđenjima za ratne zločine pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu i domaćim sudovima"

Glasnogovornica Tužiteljstva Haaškog tribunala Florence Hartmann posjetila je Split kao predavač na seminaru za novinare "Izvještavanje o suđenjima za ratne zločine pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu i domaćim sudovima" koji se u organizaciji zagrebačke nevladine udruge Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću i Haaškog tribunala u petak i subotu održavao u hotelu "Split".

S glasnogovornicom Haaškog tužiteljstva i autoricom knjige "Milošević - dijagonala luđaka" razgovarali smo na terasi hotela "Split", u stanci između dva predavanja, a razgovor smo počeli pitanjem je li prije već bila u Splitu. Pogleda uprtog u Brač, Florence Hartmann samo je potvrdno kimnula glavom i tiho prozborila da je "dosta jedrila na ovim prostorima", prebacivši priču na kraj 80-ih, kada je bila dopisnica francuskog Le Mondea iz bivše Jugoslavije.

- Bila sam dopisnica u Beogradu, tu sam počela novinarsku karijeru. Stalna dopisnica postala sam u siječnju 1990., a iz bivše Jugoslavije počela sam izvještavati 1987. godine.

- Teško je sad odgovoriti na to pitanje, poslije toliko vremena. Činjenica je da sam HSB (hrvatsko-srpsko-bosanski jezik, jezična varijanta koja se koristi u radu Haaškog tribunala, op. D.P.) naučila čitajući zapisnike, stenograme i izvještaje s Osme sjednice i čitajući Memorandum SANU. Mogu reći da je to bila ne samo jezična nego i politička škola. Bilo je jasno da je u Jugoslaviji započela kriza, ali i danas smatram da se ono što je slijedilo, a tu mislim na rat, moglo izbjeći.

- Mislim da je bilo i drugih izlaza iz krize, ali je prevladala najgora varijanta.

- Nisam napisala knjigu o Miloševiću, nego o zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Ta tema je iznimno opsežna i morala sam izabrati jedan kut, a to je uloga Slobodana Miloševića u svemu, i to zaista jest centar moje knjige, što se vidi i po naslovu. A knjiga je zasnovana na dostupnome materijalu, uglavnom javnom, pri čemu sam imala tu prednost što sam bila promatrač u bivšoj Jugoslaviji, pratila lokalne medije i sl. Nisam bila ograničena praćenjem medija samo s jednog teritorija, što je bio slučaj s većinom građana bivše Jugoslavije, nego sam spajala informacije iz raznih dijelova vaše bivše države.

- S obzirom na ulogu koju danas imam, ne mogu dati tu presudu. Ali svakako je Slobodan Milošević imao golemu ulogu u svemu. Njegova uloga je omogućena i ponašanjem drugih aktera, ali ja sam se u knjizi bavila time da pokažem kako to nije bilo slučajno. Jedna zemlja se ne raspada u krvavom ratu zato što su se ljudi oduvijek mrzili - ja u to ne vjerujem. Glavnu ulogu u preoblikovanju društva i pripremanju ljudi da počine zločin odigrale su politika i ideologija. Bez velike organizacije i pripreme, kao i bez velikih financija, nije se mogla ostvariti takva atmosfera u kojoj će zločini biti počinjeni u ime jedne određene politike. Ne događaju se stvari tek tako. Tu je trebalo više godina pripreme da bi na kraju izgledalo kao spontano i "kao kobajagi" - znam da se tako ne kaže na hrvatskom jeziku - da "komšija ubije komšiju". Prema tome, ono što se dogodilo nije bilo suđeno, nego je isplanirano, s velikom pripremom u svim segmentima.

- Prva misao nije bila povezana s pravnom situacijom - jednostavno nisam mogla vjerovati. Na drugi pogled - koji je više hladno-analitički, s obzirom na moj status - bilo mi je jasno da se nikada neće dogoditi njegovo osobno suočavanje s istinom.

- Da, zato što smo u Tužiteljstvu bili uvjereni u presudu za krivnju Slobodana Miloševića i cijeli taj rad ostao je nedovršen. Ipak, ne bih to komentirala na emocionalnoj ili osobnoj razini. Bitno je da on jest bio optužen, rasprava jest vođena, ali on nije izmakao pravdi nego presudi, tako da će zaključke iz toga suđenja moći izvući povjesničari i istraživači, a ne suci. U sudnici su predstavljeni gotovo svi elementi i optužbe i obrane, te je i tužiteljstvu i obrani nedostajalo još manje-više po deset dana.

- Odluka o tome bila je u nadležnosti Suda, a ne Tužiteljstva, tako da to pitanje nije iz moga resora.

- Slobodan Milošević nije umro na slobodi, ali jest izmakao presudi. Međutim, valjanost pravne ocjene i presude Nürnberškog suda nisu stavljani u pitanje, iako je Hitler umro prije njegova osnivanja. Prema tome, odgovornost za počinjene zločine ostaje, ona je utvrđena. Generalno pitanje pravde se može postaviti kad govorimo o ljudima koji izbjegavaju pravdu time što nisu uhapšeni; ne možete postavljati pitanje pravde zato što je netko umro. Mnogi su mislili da Miloševića nikad nećemo dovesti u Haag, ali Srbija ga je ipak izručila i on je odgovorio na optužbe. Sud nastavlja s radom, ima i drugih procesa koji su vrlo bitni; neki su već dovršeni, neki još traju, a neki će biti pokrenuti u budućnosti. Dokazni materijal u "slučaju Milošević" preklapa se i s drugim predmetima.

- Haaški sud je osnivan bez međunarodne policije koja bi imala ovlasti da bilo gdje u svijetu uhapsi bjegunce, nego to moraju odraditi lokalne institucije. To je jedinstveni primjer da Sud nema nadležnost nad strukturom uhićenja. U većini preostalih slučajeva bjegunci se kriju u svojim zemljama, u kojima imaju potporu policije koja bi ih morala uhititi. Zbog toga toliko inzistiramo na suradnji, jer je to obveza koju političke strukture moraju osigurati.