Nije Ivica Račan već Franjo Tuđman krivac što Hrvatska danas nije u Europskoj uniji, zna to dobro njegov nekadašnji bliski suradnik i nasljednik na čelu HDZ-a Ivo Sanader otvarajući već sada dugu i nemilosrdnu kampanju za parlamentarne izbore sljedeće godine.

Može se na dušu bivšeg premijera mnogo toga staviti, ali ako mu treba priznati da je nešto dobroga za svog mandata učinio, uz paralelni slalom predsjednika Mesića, onda je to vraćanje simpatija prema Hrvatskoj. S obzirom na ono što je naslijedio, dobrim dijelom i zahvaljujući ondašnjem dvorjaninu Sanaderu, nije mu bilo lako. Što je svijet mislio o Tuđmanovoj politici, pokazao je i njegov posljednji ispraćaj kojemu nije želio nazočiti niti jedan od relevantnih europskih državnika. Unatoč početne naklonosti zbog naših žrtava, stradanja i patnji, Vukovara, Dubrovnika i inih rana agresije, Tuđman je svojom bahatošću i nedemokratičnošću Hrvatsku na kraju doveo gotovo u izolaciju.

Ni njega samoga nisu rado zvali u “službene i prijateljske posjete”, niti su takve bjelosvjetske marke s kojima je danas Sanader “na ti”, često dolazile u Zagreb. Privatizacijska pljačka, sprega kriminala i politike, odbijanje priznavanja rezultata demokratskih izbora i ostale manifestacije diktatorskog ponašanja podigle su led oko naših zapadnih granica. Tuđman nije prezao od toga da pošalje policiju na vlastiti narod, kao 1998. godine kada je silom spriječio radnike da se okupe na Trgu bana Jelačića, baš kao što je smijenio ministra policije koji to nije učinio kada je sto tisuća ljudi na istom mjestu demonstriralo za Radio 101 i protiv njegove vladavine. Zveckao jc oružjem kao argumentom i kada se sukobljavao sa strancima, pa je svojedobno “za dlaku” izbjegnut otvoreni rat s međunarodnim snagma SFOR-a u Martin Brodu.

Da je 2000. godine ostao status quo, ne bi danas Hrvatska bila iza Ukrajine, kao što to slikovito kaže Vesna Pusić, već u rangu Lukašenkove Bjelorusije. Ivica Račan bio je, dakle, u takvoj mračnoj situaciji svjetlo na kraju tunela i dobrodošao glas razuma koji je slao prijateljske i pozitivne poruke bližim i daljim susjedima. To što je nemuštošću i odsustvom hrabrosti za četiri godine potraćio gotovo plebiscitarnu podršku koju je dobio baš zato jer se vjerovalo da može u očima svijeta promijeniti slika o nama, drugi je i njegov problem.

Sanader danas mučki udara po Račanu, procjenjujući da se radi o vreći koja nema više snage uzvratiti iako se njegov “reformirani HDZ” nastavlja upravo na SDP-ovu vanjsku politiku i predstavlja potpuni odmak od one Tuđmanove. Kalemeći grijehe svoga prethodnika na Račanova leđa, Sanader ne samo što amnestira ikonu HDZ-a od objektivne povijesne odgovornosti, već se istodobno kiti tuđim perjem.

Podižući sebi spomenik, makar i od lažne mjedi, “Tuđman s EU licem” uvjerava nas tako da je on najbolji Europljanin među nama. A mi uskoro moramo riješiti dilemu jesu li nam draži ljenjivci ili lažljivci.