Dok se Račan ne ostavi predsjedanja SDP-om, hrvatski lijevi centar neće imati ozbiljnije šanse. Pravo mu i budi kad je spao na Račana

Došao sam iskazati poštovanje europskom gradu Vukovaru - ta rečenica predsjednika Europske pučke stranke Wilfreda Martensa iz pozdravnoga govora na subotnjem HDZ-ovu saboru u Vukovaru zbog Sanaderova je nekorektnog obračuna s protivnicima na jučerašnjim naslovnicama ustupila mjesto netočnoj Sanaderovoj tvrdnji da bi “Hrvatska već bila u EU da je HDZ do 2003. vodio zemlju”. U prostoru među tim dvjema rečenicama prvoj uznositoj, koja jedina može opravdati svu onu patnju; i drugoj, politički niskoj i očito neistinitoj - rasprostiru se sav sjaj i sva bijeda današnjega HDZ-a. Ali paradoks tu tek počinje: jer kada je o Ivici Račanu riječ, govorimo o jedinome političaru koji je sam kriv za to što mu se tako otvoreno podsmjehuju.

HDZ je, dakle, u subotu u Vukovaru održao 10. izvještajni sabor, jedan u nizu onih HDZ-ovih skupova koji su Franji Tuđmanu i stranačkim privrženicima devedesetih služili za masovna obeshrabrivanja svakoga tko je vjerovao u mogućnost brze demokratizacije Hrvatske. Ovaj sabor; međutim, odaslao je posve suprotne poruke. Oduševljeno se klicalo Europi. Sudjelovao je i Wilfred Martens. Njegovo »poštovanje europskom gradu Vukovaru« možda je prvo nedvosmisleno i otvoreno inozemno priznanje da je taj grad podnio žrtvu samo i jedino - u obranu europskih vrijednosti Hrvatske. Nije, uostalom, samo Martens pozdravio sabor HDZ-a: potporu su videovezom uputili još neki europski premijeri iz stranaka desnog centra, među kojima i njemačka kancelarka Angela Merkel. Sve te poruke višestrukog su značenja: simbolički su Vukovar vratile Europi - od koje ga je neprirodno udaljio upravo Sanaderov prethodnik na čelu HDZ-a; potvrdile su da HDZ može biti ne samo prihvatljiv partner, nego i kreator dobre politike te reafirmirale obećanje da će europski desni centar pomoći Hrvatskoj kako joj EU ne bi pred nosom zalupio vratima. To je, bez sumnje, Sanaderova zasluga.

Ali dakako da bi uspjeh bio još snažniji da se Sanader suzdržao od nedoraslih predizbornih svađa. Dostojanstveni ljudi znaju da svečani trenuci snage nisu dobar čas za obračune. A kada se, k tomu, kao metoda upotrijebi još i otvoreni cinizam, teško je ne zaključiti da tu govori neki unutarnji glas savjesti. Dakako da govori: jer kako bi Ivo Sanader mirne duše mogao tvrditi da bi “Hrvatska već bila u EU da je HDZ do 2003. vodio zemlju”?!

To je očita neistina u lice cijele nacije; to je više nego što bi i najnategriutija korektnost prema protivnicima mogla dopustiti. Nećemo sada ovdje po tko zna koji put podsjećati u kakvu je tragediju Tuđmanov HDZ, u kojemu je Sanader bio važan činovnik, do 3. siječnja 2000. sunovratio Hrvatsku; tek ćemo kratko podsjetiti da je HDZ, uz svesrdno sudjelovanje Ive Sanadera, u Račanovu mandatu činio sve kako bi obezvrijedio i proglasio izdajničkim svaki Mesićev i Račanov napor da europeiziraju Hrvatsku nastojeći razgraditi koru kojom je Sanaderov politički učitelj zapekao Hrvatsku. No ni po jada da je to što sada Sanader govori samo bezobrazno: to je i politički neodgovorno.

Sanader, dakako, dobro zna da je njegov HDZ umiven samo na vrhovima i za medije. On zna da HDZ-ovci »na terenu« koji bi, opet po stranačkoj dužnosti, poslije desetljetnog provincijaliziranja zemlje sada trebali europeizirati Hrvatsku, za to nisu sposobni kao što im je sposoban šef. I zato, kada se podsmjehuje istini i političkim protivnicima, Sanader tuđmanovskom manirom provinciji poručuje da je u politici (opet) sve dopušteno. Zbog takvoga je stava, primjerice, i moguće da Sanader europeizira Hrvatsku, a Virovitičanin Kirin bez posljedica zataškava nasilničke ispade svojega "zemljaka« Josipa Đakića.

Sva bi ta HDZ-ova »nova nadmenost«, međutim, bila labavija, da u opoziciji ima snažnog oponenta.. Ali nema. Račan vjerojatno misli da će birači kazniti Sanadera samo zato što je bahat i sklon pretjerivanjima: trebao bi se sjetiti da je hrvatska politička kultura prije svega kultura nasilja i dominacije, u kojoj danas uspijeva onaj koji šakačke metode upregne za plemenite ciljeve. Dok to SDP ne prihvati - a ne može jer je zakovan Račanovim arhaičnim umorom - bit će jasno da je Sanaderova zajedljivost u jednoj stvari ljekovita: dok se Račan ne ostavi predsjedanja SDP-om, hrvatski lijevi centar neće imati ozbiljnije šanse. Pravo mu i budi, kad je spao na Račana.