Da ne bude zabune, i avis i pregovore dobio bi i Račan, unatoč tome što je u bjelosvjetskoj diplomaciji bio nešto manje okretan nego njegov nasljednik. Vlada kojoj je bio na čelu zemlju je istrgnula iz ralja Zapadnog Balkana, nošena ne nečijom genijalnošću, nego istim onim unutareuropskim silnicama (samo što je tada urgirao Berlin, a poslije Beč) koje su Hrvatskoj nekoliko godina kasnije priskrbile početak pregovora. Unatoč nekim manje uspješnim fazama — Račan je svojedobno neuspješno pokušao ući u Blairovu sferu interesa, a zatim i lobirati kod Šveđana da nam postanu vanjskopolitički "sponzori" — povijesna je istina da je bivša vlast, nakon deset godina Tuđmanove proklamirane samodostatnosti, zemlju otvorila Uniji koja danas, s više ili manje žara, pljeska Sanaderu.

A imao je i on svojih lutanja, i to ne samo iz onih vremena kada se Hrvatskom, uz diskretnu potporu HDZ-ovih stratega, kotrljala ulica i kada činjenica da je iza njih stajao Ivić Pašalić nije priječila Sanadera da na krilima splitske Rive utrži i glasove koji su mu tri godine kasnije priskrbili premijerski mandat. Umjesto nabacivanja blatom i "ki bi da bi" fora, malo podrobnije bi trebalo gledati krajnju bilancu. Na sreću za sve, ona vanjskopolitička je pozitivna. Kako Sanaderova, tako i Račanova.