Jadranko Prlić, nekadašnji predsjednik HVO-a, odnosno predsjednik hercegbosanske ratne Bošnjacima odgovorne vojne instance, to jest hercegbosansko Ministarstvo obrane, Glavni Vlade, prvi je među onima koji će se – prema Feralovim izvorima - braniti svaljivanjem krivnje na pojedine suoptuženike. Strategija Prlićeve obrane sastojat će se u inzistiranju na tezi da je on imao ovlasti isključivo nad civilnim strukturama, a da su za zločine nad stožer HVO-a i Vojna policija: to u prijevodu znači da su krivi Bruno Stojić, Milivoj Petković, Slobodan Praljak, Valentin Ćorić i Berislav Pušić

Premda je Haaški sud za ratne zločine i dosad sudio nemalom broju Hrvata iz Bosne i Hercegovine, pa i donio značajan broj osuđujućih i oslobađajućih presuda u tim slučajevima, zapravo će tek za dvadesetak dana započeti proces u kojemu će, pored svega ostaloga, nesumnjivo doći do posvemašnjeg razotkrivanja istine o naravi angažmana Republike Hrvatske u ratu što je vođen na bosanskohercegovačkom teritoriju: riječ je o procesu protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, naime, protiv šestorice preživjelih vojno-političkih glavešina Hrvatskog vijeća obrane i tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne. To suđenje, međutim, neće predstavljati samo razgolićivanje Tuđman-Šuškove ideje o pripojenju ponešto proširene i etnički očišćene zapadne Hercegovine Hrvatskoj, te zločinačko-kriminalnih metoda koje su korištene u pokušaju realiziranja te zamisli, nego će zorno pokazati i drevnu istinu koja kaže da patriotski zanos i principi domovinske solidarnosti lako padaju pred naletima zabrinutosti za sudbinu vlastite kože: pokazat će se, naime, da herojstvo ovih hrvatskih vitezova funkcionira samo do one točke kad počinje ugroženost njihovih persona, a onda iščezavaju i moralni obziri i ostaci ionako isforsiranog domoljublja.

Prema Feralovim informacijama iz krugova što su bliski odvjetničkim timovima šestorice Hercegovaca, već je sad jasno da će među nekima od njih doći do otvorenih sukoba i pokušaja svaljivanja krivnje na drugoga, a takav razvoj situacije s priličnom se vjerojatnošću mogao očekivati kad je haaško tužiteljstvo protiv šestorice nekadašnjih hercegbosanskih dužnosnika podignulo zajedničku optužnicu: optuženi su svrstani u udruženi zločinački pothvat – što će se dogoditi i Gotovini, Čermaku i Markaču – pa će njihovi odvjetnici, osim osporavanja udruženog zločinačkog pothvata, ponajviše biti zabavljeni dokazivanjem da njihov klijent nije imao pretjeranog doticaja sa zločinima iz optužnice, te da su za zlodjela protiv Bošnjaka odgovorni neki drugi, a neki drugi mogu biti samo oni čija se imena nalaze u optužnom aktu koji u Haagu vode pod nazivom "Prlić i drugi".

Prvi među onima koji će se braniti svaljivanjem krivnje na pojedine suoptuženike upravo je Jadranko Prlić, nekadašnji predsjednik HVO-a, odnosno predsjednik hercegbosanske ratne Vlade. Strategija Prlićeve obrane, prema Feralovim izvorima, sastojat će se u inzistiranju na tezi da je on, Prlić, imao ovlasti isključivo nad civilnim strukturama, a da su za zločine nad Bošnjacima (u Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, Mostaru, Ljubuškom, Stocu, Čapljini i Varešu, te u koncentracijskim logorima Heliodrom, Vojno, Dretelj i Gabela) odgovorne vojne instance, to jest hercegbosansko Ministarstvo obrane, Glavni stožer HVO-a i Vojna policija: to u prijevodu znači da su krivi Stojić, Petković, Praljak, Ćorić i Pušić. Prlićeva je nevolja sadržana u činjenici da je 15. siječnja 1993. potpisao ultimatum svim jedinicama Armije BiH što su se nalazile na prostoru samoproglašene Herceg-Bosne da se u roku od pet dana "stave pod zapovjedništvo Glavnog stožera HVO-a", potom da je 30. lipnja 1993., zajedno s Brunom Stojićem, izdao javni proglas da je "Mostar hrvatski grad i da će takav i ostati", te da je dao nalog za formiranje tzv. deportacijskih i sabirnih centara za hercegovačke Bošnjake.

Prlić će, naravno, dokazivati da rečene odluke i proglasi sami po sebi nisu podrazumijevali masovne zločine i da su se povrede Ženevskih konvencija i običaja ratovanja zbile u fazi provođenja njegovih naloga, a tu su, pak, nadležni bili vojni autoriteti. Preciznije: nekadašnji šef hercegbosanske Vlade krivnju za ubojstva i ostala zlodjela u hercegovačkim koncentracionim logorima spuštat će na Brunu Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, jer je direktnu nadležnost nad logorima imala Ćorićeva Vojna policija koja je djelovala u sklopu Stojićeva Ministarstva obrane. Berislav Pušić u priči se pojavljuje kao onaj kojeg je Stojić 6. kolovoza 1993. imenovao predsjednikom komisije kojoj je povjerena uprava nad svim zatočeničkim logorima za Bošnjake u Herceg-Bosni. Prlić, međutim, nije iskoristio svoju ovlast da zatvori konclogore kad je saznao da se u njima ubijaju i muče civili, a to je, ako nikako drukčije, morao znati barem iz novinskih tekstova.

E sad, zanimljivo će biti vidjeti kako će na ovu Prlićevu strategiju reagirati navedena trojica. Budući da predsjednika Vlade teško mogu teretiti za direktne zapovijedi da se zatočenici ubijaju i muče, vjerojatnije je da će se dogoditi pokušaji Stojića, Ćorića i Pušića da međusobno prebacuju krivnju i odgovornost za logore, no time si eventualno mogu tek smanjiti broj godina robije koju će im izreći Haaški tribunal: njih su trojica, skupa s Jadrankom Prlićem, nesumnjivo odgovorni za sve što se zbivalo na Heliodromu, u Dretelju, Gabeli, Vojnom i drugdje, te je jedino pitanje tko je kriv manje, a tko više. Isto je tako nesumnjivo da su Stojić i Ćorić izravno odgovorni za činjenicu da nijedan zapovjednik HVO-a čija je jedinica počinila neki zločin nije bio smijenjen ili podvrgnut disciplinskom ili kaznenom progonu: štoviše, Ćorićeva Vojna policija nikad nije ni istraživala ratne zločine HVO-ovih vojnika, dok je onih nekoliko nevoljkih istraga hercegovačkog SIS-a, koji je bio u Stojićevoj nadležnosti, završilo gomilom lažnih konstrukcija što su trebale poslužiti zaštiti zločinaca.

U tom je smislu najzanimljiviji slučaj pukovnika Ivice Rajića, komandanta HVO-a u Kiseljaku, koji je u listopadu 1993. predvodio napad hrvatskih trupa na Bošnjake u selu Stupni Do kod Vareša, kad je ubijeno četrdesetak civila. Pošto je priča o tom zločinu prodrla u medije, zagrebačko-mostarska vrhuška naložila je provođenje istrage i smjenjivanje Rajića, ali je stvar od početka bila zamišljena kao obmana za inozemnu javnost: rečenom je pukovniku krajem 1993. ime promijenjeno u Viktor Andrić, te je – uz znanje Milivoja Petkovića, Brune Stojića i Jadranka Prlića – nastavio funkcionirati kao jedan od glavnih ljudi HVO-a u srednjoj Bosni. Rajić je u međuvremenu pred Haaškim sudom priznao krivnju za zločine koji su mu stavljeni na teret i sasvim će sigurno biti svjedok optužbe na suđenju šestorici Hercegovaca, a od njegovih riječi najviše trebaju strahovati Petković i Praljak.

Naime, Praljak je kao načelnik Glavnog stožera HVO-a 23. listopada 1993. u Kiseljak poslao naredbu za napad na Stupni Do, s opaskom da se "nema milosti ni prema kome": tu naredbu primio je general Petković, koji se nalazio na izdvojenom zapovjednom mjestu u Kiseljaku, te ju je proslijedio Rajiću koji je onda poveo trupe na Stupni Do. Posljedice pohoda dobro su poznate. Nesumnjivo je, dakle, da će Rajić na sudu opisati put kojim je do njega došla naredba za Stupni Do, ali je zasad teško naslutiti kako će se u vezi s tim zločinom ponašati Praljak i Petković: jasno je da su im interesi ovdje izravno suprotstavljeni – kao što su, kako rekosmo, sukobljeni interesi Prlića, Stojića, Ćorića i Pušića glede konclogora – i da će Petković, bude li se htio spašavati, morati potvrditi Rajićeve riječi i kazati da je zapovijed za nemilosrdni napad stigla od Praljka.

Gotovo je, međutim, sigurno da ovaj hrvatsko-hrvatski rat u haaškoj sudnici, koji će početi uskoro i trajat će otprilike četiri godine, ne može završiti oslobađajućom presudom za bilo kojeg od šestorice optuženih, i to stoga što će tužitelji u ovom slučaju puno lakše dokazati svoju tezu o udruženom zločinačkom pothvatu nego u procesu protiv Gotovine, Čermaka i Markača. Dok u "slučaju Oluja" postoje samo rijetke i ne sasvim eksplicitne rečenice o potrebi drastičnog smanjenja broja Srba u tzv. Krajini, u "slučaju Hercegovina" tužitelji raspolažu tisućama stranica transkripata iz Tuđmanova ureda, koji govore o pomnom planiranju i provođenju plana o zaokruživanju hrvatskog teritorija u Bosni i Hercegovini, teritorija koji pritom u što većoj mjeri treba biti očišćen od suvišnih nacionalnih elemenata: dovoljno je, naime, pratiti datume nastanka pojedinih transkripata i njihov sadržaj, te događaje što su se istodobno zbivali u tzv. Herceg-Bosni, pa da se dokaže kako je ono o čemu se zborilo na Pantovčaku uistinu i ostvarivano u susjednoj državi. Bio je to politički plan Tuđmanove vlasti, koji je podrazumijevao, poticao i odobravao zločine nad Bošnjacima, a kao direktni dokaz tome funkcionira i činjenica da nijedan počinitelj zločina u Herceg-Bosni nije kažnjen, nego je dobrom broju njih po svršetku rata osiguran lažni identitet i boravište u Hrvatskoj.

Ako se, dakle, dokaže udruženi zločinački pothvat u kojemu su sudjelovale sve strukture vlasti Hrvatske i Herceg-Bosne – a izgleda da to neće biti isuviše teško – sva šestorica hercegovačkih optuženika bit će proglašena krivima, jer su neosporno zauzimali visoke položaje u vojno-političkom lancu koji je zdušno radio na istrebljenju Bošnjaka s bosanskohercegovačkog područja na kojemu su hrvatske glavešine bile naumile stvoriti svoju državicu. No, nije isto na robiji provesti osam ili dvadeset i osam godina, pa ćemo tokom naredna četiri ljeta imati priliku da gledamo kako se hrvatsko ratovanje u BiH svodi na svoju pravu mjeru, naime, na borbu za privatne interese, koja pritom ne poznaje moral i ne preza od prljavština.

Dvadeset i trećeg ožujka 2006. u Haagu je trebala biti izrečena presuda Ivici Rajiću, bivšem pukovniku HVO-a koji je tokom rata operirao na području Kiseljaka i Vareša i koji je prošle godine priznao krivnju za zločine što su mu stavljeni na teret haaškom optužnicom. Presuda, međutim, nije izrečena, a razlozi odgađanja tada su ostali tajnoviti. Kako je Feralu kazala Rajićeva odvjetnica Doris Košta, izricanje presude odgođeno je zbog optuženikova štrajka glađu, a Rajić se u taj štrajk upustio zato što je hrvatsko Ministarstvo branitelja u rujnu prošle godine obustavilo isplatu financijske pomoći njegovoj djeci. "Ministarstvo branitelja svojedobno je donijelo odluku da financijski pomaže djecu haaških uznika koja se školuju, a u rujnu 2005. odjednom je prestalo isplaćivanje pomoći Rajićevoj djeci", kaže odvjetnica Košta koja je, poslije vlastite provjere, utvrdila da se uskraćivanje pomoći odnosi samo na djecu njezina klijenta, dok potomci ostalih hrvatskih optuženika uredno primaju državne kune.

"U Ministarstvu branitelja pitali smo zašto je obustavljena isplata pomoći i dobili smo odgovor da djeca Ivice Rajića više ne udovoljavaju kriterijima za dobivanje tih sredstava, ali nikad nismo dobili odgovor na pitanje koji su to kriteriji", priča Košta. Tada je Rajić stupio u štrajk glađu, te je istodobno upravi Haaškoga suda i scheveningenske kaznionice predočio dokaze da su njegova djeca izložena državnome šikaniranju zbog toga što je on, Rajić, pristao surađivati s Tribunalom, odnosno stoga što je priznao krivnju za zločine. "Nakon toga su ljudi iz Haaškoga suda uputili dopis hrvatskim vlastima i tražili su objašnjenje uskraćivanja financijske pomoći Rajićevoj djeci. Pitali su događa li se to zbog njegove nagodbe s tužiteljstvom. Ubrzo potom Ministarstvo branitelja nastavilo je isplaćivati pomoć, a odjednom su isplaćeni i svi zaostaci od rujna prošle godine", veli splitska odvjetnica.

Rajić je, dakle, prekinuo štrajk glađu i presuda će mu, ako se opet ne dogodi nešto nepredviđeno, biti izrečena u narednih nekoliko dana: prema nagodbi Rajića i tužilaštva, kazna bi trebala iznositi od dvanaest do petnaest godina, s tim da haaške suce ne obavezuje sadržaj pogodbe, pa broj godina robije što će biti odmjeren kiseljačkom ratnom šerifu može biti i veći i manji od onog što je zacrtan u sporazumu s tužiteljima. No, haaška uloga Ivice Rajića do punog će izražaja doći tek poslije presude, jer će dotični ratni zločinac biti jedan od najvažnijih svjedoka optužbe u procesu protiv šestorice hercegovačkih Hrvata, a dođe li do obnove postupka protiv Tihomira Blaškića, Rajić će se sigurno pojaviti i kao svjedok optužbe u tom procesu: uostalom, on je bio izrazio želju da svjedoči i u žalbenom postupku protiv Blaškića, no Rajićev tadašnji odvjetnik Željko Olujić tu nakanu nije prenio tužiteljstvu. Rajić je nakon toga Olujiću otkazao punomoć.