Tako bi se kroz proces koji su nazvali »debalkanizacijom Balkana«, tvrdi Glas Amerike, stvorila stabilna ravnoteža između zemalja među kojima i danas postoji izražena sumnjičavost i animozitet, dok bi nedavni ratovi, kako se optimistično predviđa, mogli biti i zadnji u »svojevrsnom vrtuljku krvoprolića iz prošlosti«. S obzirom na angažiranost SAD-a pri rješenju spomenutih pitanja, iznesena stajališta mogla bi biti i odraz službenih očekivanja američke administracije.

Bosni i Hercegovini se, pak, nakon nedavnog sporazuma o ustavnim promjenama, kojima je »ukinuto tročlano Predsjedništvo te ojačane središnje vlasti u Sarajevu«, predviđa izlazak iz faze samo teoretske suverenosti u razdoblje kada će veću odgovornost preuzeti tamošnji političari. Problem je, međutim, što je u BiH dosta onih koji, suprotno od Glasa Amerike, smatraju da se predloženim ustavnim promjenama, umjesto »jačanja središnjih vlasti u Sarajevu«, zapravo učvršćuje podjela države na dva dijela. Kao ključni argument za tu tezu navode ostanak entitetskog glasovanja u budućem parlamentu BiH.

Naime, da bi neki zakon stupio na snagu, treba ga podržati većina zastupnika iz Republike Srpske, a potom ista većina iz Federacije BiH. Dakle, iako bi formalno bio jedan parlament, zapravo bi odluke donosila dva parlamenta kojima bi zajedničko bilo jedino to što bi sjedila u istoj dvorani. K tomu, smanjile bi se ingerencije Doma naroda gdje su dosad Hrvati mogli blokirati pojedini zakon pozivajući se na zaštitu vitalnih interesa.

Upravo su zato katolički biskupi iz BiH pozvali zastupnike hrvatskog naroda da ne podrže takve ustavne promjene. Takvo rješenje je izravan udar na Ustav BiH kojim se jamči jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda. Naime, nije teško izračunati da bi takvim modelom glasovanja bosanskohercegovački Hrvati, s obzirom na to da su najmalobrojniji u BiH, bili ne samo marginalizirani, nego bi se i sve odluke o njima mogle, preglasavanjem, donositi protiv njihove volje.

Ako SAD želi stabilizirati prostor »zapadnog Balkana« njegovi bi predstavnici morali, kad je riječ o BiH, pokazati nešto više razumijevanja za nelogičnosti koje bi vrlo skoro mogle razoriti kabinetski sročene strukture. Jer, unatoč vjerojatno dobrim namjerama, ustavne promjene kojima se za tri konstitutivna naroda stvara država s dvije državne policije i s dva parlamenta u jednom, uz marginalizaciju Doma naroda kao korektiva, ni uz najbolju volju ne mogu biti primjerom stabilnosti i održivosti. To nije, kako se govori, korak naprijed u izgradnji jedinstvene a decentralizirane države, nego zapravo korak natrag prema legalizaciji podijeljene BiH.