Svi hrvatski legalisti zasigurno će biti zadovoljni sudskom presudom po kojoj su Jadranka i Barbara Reihl-Kir, supruga i kći uoči rata mučki ubijenog šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira, od Hrvatske dobile po 230.000 kuna za pretrpljenu duševnu bol. Neki će reći kako ipak ima pravde, a drugi će dobaciti da je pravda slijepa, gluha, jalova i glupa, a ponekad i smiješna. Jer za monstruoznim Kapetanom Draganom zahtjev za izručenje dalekoj je Australiji promptno upućen, dok se identičan zahtjev za Antuna Gudelja, okrutnog ubojicu Reihl-Kira, Milana Kneževića i Mirka Tubića, nagutao prašine u tko zna kakvoj mračnoj ladici hrvatske birokracije. Nikome pritom nije bilo bitno što udovica izrešetanog Reihl-Kira u gradu u kojem su mnogi izdahnuli pijući solnu kiselinu i s egzekutorskim se metkom u tijelu davili u Dravi, očajnički vodi bitku. Bitku koja ima samo jedan cilj - izručenje Antuna Gudelja. Istovremeno Gudelj, mudro se odrekavši hrvatskog državljanstva, već godinama s obitelji bezbrižno provodi dane tamo negdje na kraju svijeta u, navodno, sunčanoj zemlji klokana i koala koja je od njenog otkrića mjesto gdje bjegunci i robijaši vole pristizati.

Zadovoljština hrabroj ženi nikako ne može biti 230.000 kuna od kojih se naša suverena država odvojila teškog srca, vjerojatno gutajući tablete za smirenje. To može biti samo razotkrivanje brutalnog zločina u kojem je jedina meta bio njen nepodobni suprug, kojeg je neželjeno mirotvorstvo stajalo glave. Ista stvar je i s nizom žena, kćeri i majki koje su u jednom od najgorih i najsurovijih razdoblja što ih pamti ova gruda zemlje, doživjele i preživjele sličnu sudbinu, ostavši bez muževa, očeva i sinova.

Ivor FUKA