U aktualnim raspravama o reformi hrvatskog obavještajnog sustava postavlja se i pitanje može li Hrvatska na svom tlu kontrolirati strane tajne službe. Može, dapače i mora, pod uvjetom da i u civilnom i u vojnom dijelu nacionalne sigurnosti ima obrazovan i osposobljen protuobavještajni kadar. Ali kako su nacionalne obavještajne i protuobavještajne agencije uvijek instrument politike, važno je prvo na razini države utvrditi tko u Hrvatskoj ima interesa za dugoročno tajno djelovanje i nelegalno prikupljanje podataka obavještajnog karaktera.

U našoj se zemlji većina stvari ionako može doznati iz medija u kojima više nema tabu tema. Zašto bi razvijeni obavještajni sustavi u Hrvatsku slali desetke dragocjenih obavještajaca kada izvrstan posao za njih već obavljaju njihovi profesionalni diplomati, trgovinski predstavnici i oni najbrojniji - novinari i stalni dopisnici akreditirani u Zagrebu.

Analitika u diplomatskim službama razvijenih zemalja toliko je potkovana da u svojim izvješćima samo izdvaja ono što je za Washington, London, Berlin, Pariz, Rim itd. zanimljivo s obavještajnog stanovišta, a vezano je uz Hrvatsku. Strah, često i nepotrebna paranoja, da je Hrvatska u ovom trenutku premrežena stranim agentima i špijunima sličan je histeriji u vezi s ptičjom gripom: ne vidiš ih, ali znaš da su smrtonosni virusi tu negdje u zraku.

Istodobno, jamesbondovske besmislice nikad nisu bile uzor za stvarni obavještajni posao, čak ni u olovnim vremenima hladnog rata. Avanturizam, hrabri pojedinci, individualna volja, spektakularne akcije i nemoguće misije, te svi ostali mitovi - uglavnom samo zabavljaju iskusne obavještajce. Jer, oni znaju da je ozbiljan obavještajni i sigurnosni posao kolektivni napor koji od odabranih ljudi zahtijeva da šute, budu samozatajni i ne dobivaju javne pohvale za svoj rad.

Tko je za nju doznao prerano platio je glavom (zabilježena su čudna trovanja i utapljanja, iznenadni infarkti, prometne nezgode koje nitko nije vidio, upadanje u šahtove kojih ranije na putu nije bilo).

Čak i Steven Spielberg u svom filmu »München 1972« prikazuje nešto što u izraelskim tajnim službama nikad nije postojalo: da teroriste ubija mala, ali odvažna skupina mossadovaca koja se na kraju iskreno pokaje zbog toga što je »išla putem državnog terorizma«. Državni službenici takvog kova (njih barem deset puta više nego u filmu) nikada se ne kaju zbog učinjenog, jer oni (tajno) »do daske« rade za svoju domovinu.

Agenti CIA-e koji su najmanje tri godine kroz gotovo sve zemlje Europe prebacivali stotine otetih pravih i potencijalnih terorista nisu u taj pothvat ušli grlom u jagode. U tridesetak europskih država surađivali su, dakako tajno, s lokalnim (savezničkim) obavještajnim službama daleko od očiju javnosti. Operativac CIA-e o tome neće pričati niti nakon umirovljenja. Najtajnovitije tajne njegove službe ne može doznati ni njegov brat, vlastita obitelj još manje. Jer, u CIA-i su svi, od vrha do dna, kada su u Langleyju prolazili obavještajno školovanje, dobro proučili što je još prije dva i pol milenija naučavao starogrčki filozof Hilton. On se cijeli život pitao: što je teško? Shvatio je koliko je marljivom i predanom čovjeku teško iskoristiti slobodno vrijeme. Teško je podnositi i nepravdu. Ali je najteže - čuvati tajnu.