Sanaderov bi se saldo - unatoč njegovim verbalnim uspjesima - vrlo skoro mogao svesti na prezaduženost zemlje i gubitak najkvalitetnije imovine, uz umrežavanje preuzetih kompanija u novi balkanski okvir, pod vlašću EU-a i NATO-kišobranom

Koliko još dugo hrvatsko gospodarsko čudo može držati vodu? To je pitanje ponovno do krajnjeg apsurda otvoreno prije nekoliko dana, nakon što je iz Državnog zavoda za statistiku i iz Hrvatske gospodarske komore u javnost odaslana najnovija slika ključnih referenci domaće ekonomije na kraju prvog tromjesečja 2006., ali začinjena posve ružičastom slikom tih istih referenci unazad četiri godine.

Odlutajmo načas u dramatične i povijesne 90-e godine prošlog stoljeća, ne bismo li se podsjetili da je na njihovu kraju (koji se podudarao i s krajem Tuđmanove ere), BDP - po tadašnjoj metodi obračuna - bio gotovo upola manji nego lani, broj nezaposlenih - po tadašnjoj registracijskoj tehnici - gotovo za sto tisuća osoba veći nego danas, a vanjski je dug iznosio samo 10,1 milijardi eura, dok početkom travnja ove godine iznosi više od 26,3 milijarde. Na kraju te - nazovimo je tako radi vremenske razumljivosti - Tuđmanove ere, već su najveće banke (PBZ i Zagrebačka) predane većinskim inozemnim vlasnicima, kao i strateški prvi komadi Hrvatskog telekoma, Plive i prvih turističkih bisera (poput Plave lagune), ali je glavnina najkvalitetnijih gospodarskih i financijskih potencijala još bila u većinskom hrvatskom vlasništvu.

U više nego upola kraćoj Račanovoj eri, stranci su došli u posjed 92 posto bankarskoga potencijala zemlje i gotovo sveukupne nacionalne štednje (građana i kompanija) te postupno i do većinskog vlasništva nad Hrvatskim telekomom (koji se više ni ne zove tako), i nad Plivom, kao i nad većinom trgovačkog (prodor velikih inozemnih robnih kuća) i medijskog prostora. No, u isto vrijeme - prema prije koji dan konačno revidiranim podacima Državnog zavoda za statistiku - to Račanovo doba morat će se pamtiti i po ubrzavanju rasta bruto-domaćeg proizvoda: 2002. čak za 5,6, a ne za 5,2 posto, kao što se prije procjenjivalo, pa 2003. za 5,3, a ne za 4,3 posto. Logično bi bilo očekivati da će intenzivna prodaja najkvalitetnijih dijelova državne imovine strancima i ubrzani rast rezultirati smanjivanjem ili barem stagnacijom vanjske zaduženosti. Ali, upravo u to isto Račanovo vrijeme vanjski dug skače s deset na blizu 20 milijardi eura, s tim što je značajan dio toga kapitala usmjeren i u saniranje ratnih šteta, i u stanogradnju, i u djelotvoran socijalni program, ali i u gradnju velebne mreže autocesta.

Ulaskom Sanaderove ekipe u Banske dvore činilo se da bi moglo doći do značajnijeg zaokreta prema smanjivanju vanjske zaduženosti i njegovih uzroka: manjka u državnom proračunu i u vanjskotrgovinskoj te osobito u platnoj bilanci prema inozemstvu, ali više od svega i do nove koncepcije razvoja, da bi se spriječilo prepuštanje gotovo cjelokupnoga gospodarskog i financijskog potencijala zemlje nekolicini velikih EU-banaka i kompanija. I doista, barem na riječima, Sanader je učinio poželjno čudo: gotovo je uveo Hrvatsku u EU i NATO te uspostavio brz rast BDP-a, i skoro prepolovio nezaposlenost.

Gruba ekonomska stvarnost je, međutim, posve drukčija: u dvije i pol godine svojeg mandata Sanaderova je Vlada svjedok povećanja vanjskog duga s 19,8 na 26,3 milijarde eura, što je sve žilaviji trend koji u idućih godinu i pol prijeti povećanjem na enormnih 30 milijardi eura! Dakle, s već opasne protuvrijednosti od 86 posto BDP-a, vanjski bi dug mogao dostići i više od 90 posto BDP-a te ponovno Hrvatskoj zaprijetiti »argentinskim tangom«. Doduše, glavni doprinos povećanju ukupnog inozemnog duga u 2005. dalo je sve intenzivnije zaduživanje poduzeća, s rastom od 22,5 posto, te stranih banaka za 16,7 posto, dok je istodobno orijentacija na zaduživanje na domaćem tržištu novca i kapitala dovela do smanjenja inozemnog duga države za 2,6 posto. Istodobno je manjak u bilanci plaćanja povećan na 6,3 posto BDP-a, a vanjskotrgovinski deficit je dostigao rekord od blizu osam milijardi eura, produljivši taj trend i tijekom prvog tromjesečja 2006.

I dok tako Hrvatska dostiže krajnje dopustivu granicu vanjske zaduženosti, Vlada je putem najnovijeg produžetka stand-by sporazuma s MMF-om i kroz završne pregovore o ulasku u EU, izložena izravnim zahtjevima za privatizaciju i restrukturiranje, ili u prijevodu, predaju strancima ili likvidiranje većine brodogradnje, državnog osiguranja, ostatka malih državnih banaka, poljoprivrednih kompanije, te da posve dostupnim stranim kupcima učini najatraktivnije jadranske nekretnine. Dakle, Sanaderov bi se saldo - unatoč njegovim verbalnim uspjesima - vrlo skoro mogao svesti na prezaduženost zemlje i gubitak najkvalitetnije imovine, uz umrežavanje preuzetih kompanija u novi balkanski okvir, pod vlašću EU-a i NATO-kišobranom.

Ivo JAKOVLJEVIĆ