PREVENTIVNO MIŠLJENJE NAKON IZBORA - POLITIČARIMA SE UISTINU NE MOŽE I NE SMIJE VJEROVATI

Da li se, nakon što je Vijeće EU-a za provođenje SSP-a u Luxembourgu ministrici vanjskih poslova Kolindi Grabar-Kitarović, već dan nakon novih lokalnih izbora u Hrvatskoj, dalo nalog da istraži korupciju “povezanu uz oblikovanje koalicija” poslije lanjskih izbora, opet stvara klima za novu rundu političke korupcije i teze da je moral na nacionalnoj razini jedno, a na lokalnoj razini nešto posve drugo? Ovi ponovljeni izbori donijeli su i jednu posve novu klasifikaciju pa se sada može govoriti o pobjednicima-dobitnicima (Zdravko Ronko), dobitnicima-gubitnicima (Ivan Miletić), gubitnicima-dobitnicima (Anto Đapić), dobitnicima-pobjednicima (Jambo, Vlahušić) i pobjednicima-gubitnicima (Vesna Škare-Ožbolt). Ako je i komplicirano, hrvatsko je!

Kao apsolutni pobjednik ovih izbora Zdravko Ronko ima toliku prednost koja obeshrabruje i najveće prekupce glasovima pa je i nerazuvjerljivi Ante Bagarić učinio presedan za hadezeovske običaje - podnio ostavku. Apsolutni gubitnik je HSP, odnosno njegov predsjednik Anto Đapić, jer je osobno sudjelovao u aferama koje su dovele do ponavljanja izbora u Požegi, Velikoj Gorici i Dubrovniku. Njegov javno izvrijeđani, bivši član Božidar Lujanec, očitao mu je moralnu lekciju i u Požegi, ovaj put za HB, osvojio dva mandata. HSP je godinama trubio protiv anomalija vlasti. Mnogi su vjerovali da kad dođe na vlast, ona neće biti kao sve tipične vlasti: briga oko zapošljavanja svojih stranačkih drugova, nego, dapače, da će postati nemilosrdna snaga za iskorjenjivanje političke korupcije. HSP se šlepao na teoriju kako su njihovi dužnosnici nepotkupljivi, što je bilo točno jer su rijetko participirali u vlasti.

Ali čim su se prikovali uz vlast, praksa iskorištavanja politike za vlastite svrhe nije mimoišla ni njih. HSP-ov mit o poštenju i zagovaranju isključivo stručnih i poštenih kadrova, bez obzira na stranačku bazu, rastopio se kao mjehur od sapunice. U nekim je mjestima HSP pristao da sudjeluje u vlasti koja je nastala na osnovi potkupljivanja i otimanja vijećnika, tražeći za tu “poštenu” ulogu, nerazmjerni broj pročelničkih, direktorskih i inih mjesta. O tome ovih dana svjedoči i silom prilika javno pismo predsjednika karlovačke Podružnice HSP-a Igora Horvata predsjedniku županijskog HSP-a Marinku Milčiću u kojem ga preklinje da ne traži dodatna zapošljavanja stranačkih kadrova koji su, na dva postignuta mandata, i inače premašila haespeovsku kvotu.

Kada se u obzir uzmu i Đapićevi prsti u aferi Kamen Ingrad i poslovno-političke veze s Vladom Zecom, onda je jasno da su bajke o nekorumpiranosti HSP-a bile namijenjene samo vlastitim debelo neinformiranim pristašama. S crnim košuljama, crnim naočalama i crnim kožnim jaknama, plavi od dugogodišnjeg lupanja u hrvatska prsa, ošišani do zastrašivanja, frustrirani nemogućnošću “pravilnog” vladanja, ekstremni haespeovci su profućkali svoju retoriku već prvom prilikom sudjelovanja u vlasti i poslali pravu poruku biračima: i mi smo političari od krvi i mesa, što će reći, ne bavimo se politikom radi vašeg, nego radi svog dobra. Međutim, i karijerizam može imati više ili manje stila. Birači su Đapiću dali do znanja da ne moraju slušati njegova trabunjanja i pristajati da kao vergl uvijek on bude u pravu.

Đapić ne bi bio Đapić da ne poentira i iz ovog poraza, tumačeći da je njegova stranka, a ona nije samo metaforički nego i doslovno jest njegova, iz svega ovoga izvukla pouku. Međutim, da je stranka izvukla pouku, Đapić bi doživio sudbinu Tomčića - ujutro predsjednik, poslijepodne penzioner. Mogu li Miroslav Rožić, Tonći Tadić i Pero Kovačević, odigrati ulogu Željka Peceka, Božidara Pankretića i Josipa Friščića? Može li u HSP-u konačno prevagnuti građanska opcija?

Slične dijagnostičke nalaze ima i Vesna Škare-Ožbolt, koja se diže iz političkog pepela, a da i sama ne zna zbog čega? Ekspedirana je iz Vlade, njene su podružnice u većini “konfiscirane”, protjerana je na saborske margine, ali je, zahvaljujući tom brutalnom viktimiziranju, kao novopečena stanovnica Velike Gorice dobila 10 posto utješnih glasova. Tko je htio biti anonimno sućutan s njom? Vjerojatno žene koje su njen odstrjel doživjele kao simptomatičnu priču o nasilju muškarca nad ženama kao takvima. Kakvima? Prepotentna u dovoljnoj mjeri da zasluge za taj trijumf pripiše ne sebi kao žrtvi, nego sebi kao iskusnoj političarki od projekta, ona je nakon objave rezultata bila toliko iznenađena rezultatom: od činjenice što je prešla prag do fiks ideje da je trebala biti izabrana za gradonačelnicu, da možda prvi put u svojoj političkoj karijeri nije imala vremena na lice staviti masku političarke koja se smije.

Već to da je za nju postala nerješiva dilema s kime treba ići u koaliciju, Piculom ili Šukerom, naznačilo je stvarni početak njena identitetskog kraja. Nakon takvog osupnjujućeg očitovanja neodlučnosti, postalo je jasno da je izgubila svaki antropološki kredibilitet kojim se, u lizanju rana nakon izbacivanja iz Vlade, htjela vrijednosno razlikovati od tipa klasično pokvarenih političara. Ona može promijeniti svoj stav, biti neutralna, biti pozicija ili opozicija, dati ostavku, inicirati nove izbore, ali više nikada neće moći sprati taj grozni poslijeizborni dojam moralne zatečenosti. Željka Antunović je vrlo učtivo prizemljila njene visokooktanske tlapnje da rješenje za tu buridanovsku dilemu počiva samo na programu, a ne i u načinu ostvarivanja tog programa. Prodijev blok imao je program od 200 stranica! Tko će verificirati programsku kompatibilnost? Pogodnosti za njenu najavljenu velikogoričku tvornicu navještaja!?

Njen je dramatično prozaičan slučaj pokazao jedno, ali vrijedno: političarima se uistinu ne može i ne smije vjerovati. Svi oni uspješno skrivaju nemoral dok su ponude male. Sudeći prema kupovnoj moći HDZ-a, njene stranačke drugove neće biti tako teško otkupiti, bez obzira na njena uvjeravanja o njihovoj čvrstoći i strah od packi EU-a radi nove izborne krađe, ali što bi više moglo iskupiti nju? Treba imati dušu za takav način života.

To ne može izdržati ni najjači Hrvat, Mirko Filipović, koji je izjavio da se više ne bi bavio politikom ni za sav novac svijeta. Napokon da netko od političara, pa i ovi slučajni poput Filipovića, prestaje vjerovati u politiku, kakva ona sada jest, međutim, sve se više širi nevjerica i u samu demokraciju koja, kako je to nadahnuto znao reći francuski filozof Jacques Derrida, jedina daje prava jednakosti.

To su, što uistinu i jest vijest sezone, prvi spoznali stanovnici Bala u Istri, koji su pred dvije godine osnovali Udrugu građana Mon Perin, a ona je demokraciju vratila demosu, prezrevši gramzivu i koruptivnu partiokraciju. Nasuprot političkim strankama, koje vode brigu samo o interesima svojeg vrha ili kadrovske lijane, biraju predsjednike stranaka, recimo Ivana Jakovčića iz IDS-a, bez protukandidata te sustavno odvikavaju građane od demokracije, ova udruga građana čini sve za same građane, rješavajući sve vitalne probleme Bala na opću dobrobit.

Njeni članovi ne razvijaju svoje mjesto da bi postali predsjednicima stranke, direktori državnih poduzeća, ministri ili išli u diplomaciju, nego da svojim sumještanima vrate vjeru u jednakost i ravnopravno zajedništvo. S tim bi društvenim čudom trebali otpočinjati Dnevnici HTV-a, a ne sa stranačkim čudacima, koji rasprodaju i zadužuju Hrvatsku, tražeći da im se narod - kao jedini suveren - stalno baca pod noge.