Hrvatska televizija, javni medij koji po neobjektivnosti i navijanju za jednu političku opciju proživljava zvjezdane trenutke, s pompom je dočekala povratak ideje samoupravljanja. Uzdizanje sistema koji je doživio povijesni krah, uz sve lijepe ideje koje je imao ali nisu zaživjele, dolazi od hrvatskih socijaldemokrata koji sve više (ali ne samo oni) lansiraju tezu da ne trebamo žuriti u EU. To je u nedjeljnom Dnevniku dobilo veći odjek nego kad Hrvatska učini snažniji pomak prema Bruxellesu. No neka to ide na dušu onima koji misle da objektivno rade svoj posao u javnom mediju.

Daleko je zanimljivije zašto se baš sada, kad nam treba puni vjetar u leđa prema EU, sve češće čuju glasovi da ne trebamo žuriti. Dolaze upravo od onih koji i nisu žurili pa smo uludo potrošili četiri godine i neponovljivu šansu da s desetoricom uđemo u Uniju u vrijeme velikog proširenja. I sada, nakon četiri izgubljene godine, iz istih izvora opet teza da ne trebamo žuriti!

Jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca, ljevičar dr. Dušan Bilandžić, uoči objavljivanja svojih memoara briljantno je primijetio da narod koji se ne zna modernizirati nema budućnosti. Hrvatski su lideri u prošlosti najviše voljeli čekati i ne riskirati. Tako je vladao Maček, tako je Hrvatskom pod patronatom Tita vladao Bakarić. Takvo vrijeme je promoviralo i hrvatsku šutnju, takav je na kraju krajeva bio i Račan.

Status quo blizak je dijelu Hrvata. U hrabrim ljudima oni vide opasnost, u novim idejama se ne snalaze. Tako je i sada, kad se neki vraćaju na propalo. Srećom, oni koji vode hrvatski brod tako ne misle. Sadašnja je vlada shvatila da se vodi bitka s vremenom da Hrvatska što prije uđe u EU, usprkos svim problemima koje imamo. Po mnogočemu zaostajemo, spori smo s nekim reformama, teško se prilagođavamo standardima. Ali sve to nije opravdanje da dignemo ruke i vratimo se u prošlosti, u dobro staro samoupravljanje i dobru staru hrvatsku šutnju!

Inertnost i čekanje Hrvatsku vode u izolaciju, u krug sa Srbijom, a to je najmanje što nam treba. Ulazak u ujedinjenu Europu je najbolje što se bilo kome na Starom kontinentu može dogoditi i zato Hrvatskoj ne treba odgađanje i vrijeme za razmišljanje. Jasno je da treba zaštititi hrvatske interese, što se čini i činit će se. Ali to ne smije biti alibi da stanemo i opet prihvatimo politiku prema kojoj je Hrvatska bila poznata u povijesti, a to je da se ništa ne događa.

Možda je lakše voditi politiku kao u vrijeme bivše koalicijske vlade i svađati se oko bedastoća, a zanemarivati vrijeme i zadatke koje postavlja Europa. Možda je lakše osloniti se na hrvatsku šutnju i u miru odraditi mandat. Ali, današnje vrijeme traži hrabre, jer bi sve što je označavalo »staru« politiku, od Bakarića do Račana, značilo i krah Hrvatske. Izgubimo li vrijeme, izgubili smo bitku za europsku Hrvatsku. Sad nam je važan svaki mjesec i nikom ne trebaju akademske rasprave je li dobro ući u EU.