San o »Velikoj Hrvatskoj«, koji se, bez sumnje, rojio u glavama onih imperatora čija je ambicija bila veća i od Zvonimirove i Tomislavove, svoj će rasplet početi imati ovoga tjedna kada će zločinački pothvat političkih i vojnih lidera tzv. Herceg-Bosne konačno doći pod lupu međunarodnog pravosuđa.

Čak ako se i ostvare prognoze iz Suda, koji navode optužnice smatra nedovoljno uvjerljivima da se pravorijekom »hrvatska šestorica« proglasi ratnim mafijašima, u procesu protiv Praljka, Prlića, Petkovića, Ćorića, Pušića i Stojića, isplivat će previše opačina e da bismo mogli praviti se gluhima. Nema sumnje da je politički pandan, kojim su Hrvati u BiH promptno odgovorili na Republiku Srpsku, Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna, krunski dokaz da Tuđmanov Zagreb nikada nije vjerovao u opstojnost »Titove izmišljotine«, koja je na koncu, sa svojom prijestolnicom Sarajevom, platila najveću cijenu krvavog raspada Jugoslavije.

U stvari, ti se isti vjerovnici naših raspršenih sudbina nikada nisu bavili našim sudbinama iz dobrih namjera ili makar milosrđa, već im je balkanska klaonica, dok je trajala, bila sporna samo zbog prijetnje da se epidemija krvoločnosti ne prelije nekim čudom i preko njihovih granica. Danas, kada je izvjesno da međusobno narogušena plemena koja su ostala biološkim usudom obezglavljena, jer su se poglavice odavno preselile u vječna lovišta, europskoj Božici Pravde više nije imperativ nekoga, za primjer drugima, drastično kazniti, ne važući u deke krivicu.

Kao i uvijek, nakon batine kojom se problem rješavao udarcem ili prijetnjom po glavi stanovnika ovdašnjih »indijanaca«, došlo je vrijeme da Pilati operu ruke i svoje, nimalo humane postupke opravdaju pravnom teorijom i promišljanjem. Stoga će ratni zločini koji su se događali daleko i od naših i od njihovih očiju vjerojatno biti amnestirani iako su u svojoj suštini bili pogubniji, okrutniji i presudniji za našu sudbinu od onih za koje je Haag praktički dijelio doživotne zatvore.

Naprosto, našim je dušebrižnicima oduvijek, od Hrvata, Srba, Bošnjaka, Albanaca, baš kao i od Iračana, Iranaca, sunita, šijita i Kurda, bio vredniji njihov novac. Njihove se svijesti i savjesti svode na one pojedinačne, dok se kolektivna bešćutnost mjeri svakim kamatnim centom ili pak naftnim barelom u korist njihovog blagostanja.