Škoro i Thompson su dijelom svojih 'umjetničkih' opusa i nastupa sami zaslužili uvrštenje u Đapićevu glazbenu lektiru.

Najviše volim tamburicu, Škoru, Thompsona… Ali volim i Olivera, Terezu, sve naše standarde… Ja sam ipak konzervativac. Tako je svoj glazbeni ukus u razgovoru za Večernji list opisao Ante Đapić povezavši ga sa svojim ljudskim i političkim svjetonazorom. U istom razgovoru Đapić poraz svoje stranke na nedavnim lokalnim izborima u Velikoj Gorici i u Požegi pripisuje pristojnom, građanskom i uljuđenom nastupu HSP-a u tim mjestima. Koaliranje sa SDP-om otpisuje kao neuspjeli eksperiment, no Račan je taj kojeg optužuje za nedosljednost i politički nemoral.

Svoju vezu s tajkunom Vladom Zecom i njegovim novcem Đapić također lakonski otpisuje kao eksperiment, dodajući kako je “jadno spočitavati nama da smo nešto nečasno radili, a istodobno se koaliranje SPD-a i Jamba drži visokim činom demokracije”. Doista jadno, jer i SDP, kao i prije njega HDZ, samo su još jednom pokazali da im je od svih principa glavni onaj po kojem je dobro sve i svatko tko im može pomoći da uzjašu ili ostanu na vlasti, a HSP i Đapić nisu izuzetak, samo su ovaj put zaigrali na krive karte.

I zato ne zbog načela, nego da bi se opet umilio biračima, Đapić najavljuje ponovno zaoštravanje svoje retorike. Pa iskreno priznaje da mu ne bi bilo drago kada bi mu se kći udala za Srbina. Bez obzira na napomenu da je on ipak otac koji bi poštivao i takvu odluku vlastitog djeteta, takva je izjava, osobito iz usta bilo koje javne osobe, uvijek rasistička jer ljude vrednuje prema nacionalnoj pripadnosti, a ne po vrlinama ili manama za koje je svaki pojedinac osobno odgovoran.

Krajnja poruka, o kojoj pretendenti na mjesto političkih vođa moraju voditi računa, jest ta da je svaka ništarija koja se slučajno rodila kao Hrvat u svakom slučaju bolja i društveno prihvatljivija nego najpametniji, najmarljiviji i najpošteniji čovjek koji se isto tako slučajno rodio kao Srbin, pa bio to i hrvatski građanin. Ne znam je li Đapić kao osječki gradonačelnik nakon takve izjave imao obraza svojim pravoslavnim sugrađanima čestitati Uskrs. Nadam se da nije.

I onda se ta velika glava još ponosno predstavi kao konzervativac koji, kao da se to samo po sebi razumije, sluša tamburice, Škoru, Thompsona, Olivera, Terezu i ostale “hrvatske standarde”. Upravo zbog takvih prijetvornika sami po sebi čisti pojmovi konzervativizma, političkog desničarstva a u konačnici i samog domoljublja nezasluženo se automatski povezuju s primitivizmom, isključivošću i još kojekakvim opačinama. Baš kao što se i zbog Račanova koaliranja s Jambom (a i Đapićem) zasigurno okreće želudac mnogim poštenim i dosljednim ljevičarima. Uz napomenu da se i Jamba i Vladu Zeca i mnoge njima slične ima smatrati časnim i poštenim građanima sve dok im neki sud ne dokaže suprotno - a to je već druga priča o pogubnim nedostacima hrvatske pravne države od njezina nastanka do danas.

No, vratimo se još malo na Đapićev glazbeni ukus koji je on magistarskim autoritetom umiješao u svoj “konzervativizmom”. Škoro i Thompson su dijelom svojih “umjetničkih” opusa i nastupa sami zaslužili uvrštenje u Đapićevu glazbenu lektiru. No, tamburaškoj glazbi općenito, kao vrijednom dijelu hrvatske glazbene tradicije, a isto tako i Oliveru i Terezi i ostalim “hrvatskim standardima” Đapić čini protuuslugu kada ih javno navodi kao glazbenu hranu svog “konzervativizma”. Ja sam, pak, sretan što se u istom kontekstu nije sjetio Bacha, Mozarta ili, Bože sačuvaj, Beethovena. Ali, s druge strane, žao mi je što Đapić i većina drugih smiješnih i prevrtljivih likova hrvatske političke scene nisu kao dio svog obrazovanjem stečenog kulturnog naslijeđa u svijet ponijeli i takvu glazbu u kojoj su duboko usađena neka temeljna humanistička, etička načela i vrijednosti. A o estetskim da i ne govorim.

Nedavno je na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji “Doba znanosti” bio čitan vrlo zanimljiv esej Snježane Čužić o neurološkoj percepciji muzike kod ljudi. U njemu se ističe činjenica koja još uvijek predstavlja zagonetku i znanstvenicima. Naime, znanstvenom metodom snimanja moždane aktivnosti tijekom slušanja glazbe ustanovilo se da su za osjet “žmaraca” koje niz kičmu čovjeka može odaslati određena glazba odgovorni isti moždani krugovi koji se aktiviraju i pod utjecajem bioloških stimulansa poput hrane i seksa.

Što se seksa tiče, jednom davno već sam pisao o istraživanju koje je pokazalo da su dirigenti i općenito glazbenici udubljeni u umjetničke glazbene strukture - daleko složenije i maštovitije nego što je popularna glazba - mnogo bolji i inventivniji ljubavnici nego pop i rock zvijezde koje mediji često pretvaraju i u ikone seksa.

S obzirom na to da se ljudski sluh, prema spomenutom eseju, razvija negdje do petnaeste, a čitav mozak još nekih deset godina kasnije, za Đapića je možda već kasno. Ali za odrastajuće generacije nije, a to bi već trebala biti briga svih odgovornih koji nam kreiraju obrazovanje i javno mnijenje. Smatrali se konzervativcima ili liberalima, moramo zajednički uprijeti sve snage da prostranstva naših interesa i medijske pažnje što više punimo stvarima, glazbom i ljudima vrednijim i pametnijim nego što su đapići, škore, thompsoni i njima slični. Zato me već i peče savjest što sam na jednog od njih uopće potrošio toliko novinskog prostora.