U telefaksu koji je Veleposlanstvo Austrije u Zagrebu 19. rujna 2003. uputilo svom Ministarstvu vanjskih poslova, u vezi istrage koja se protiv nekadašnjeg predstojnika Tuđmanova ureda vodi u toj zemlji, stoji podatak kako je kao "nagrada" za ugovor o eksploataciji plina između INA-e i AGIP-a, na Šarinićev račun u Lichtensteinu sjelo četiri milijarde dolara, koje su potom podijelili Tuđman, Šarinić, Mateša i tadašnji direktor INA-e Kojaković, dok je dio novca podijeljen "sitnoj ribi" * Ugovor o eksploataciji plina sklopljen između INA-e i AGIP-a sklopljen je bez znanja Sabora i označen poslovnom tajnom. Po njemu, hrvatski se plin 25 godina izvozi u Italiju po cijeni od šest američkih centi po prostornom metru, dok se istodobno plin iz Rusije uvozio po 15 centi. S obzirom na količine plina koje obuhvaća 25-godišnja isporuka, hrvatska je država oštećena za najmanje 1,6 milijardi kuna!

Između Veleposlanstva Republike Austrije u Zagrebu i Ministarstva vanjskih poslova te zemlje vođena je potkraj ljeta 2003. zanimljiva prepiska, u sklopu istrage koje austrijske vlasti provode protiv Hrvoja Šarinića, nekadašnjeg predstojnika Ureda predsjednika Tuđmana, te još nekolicine hrvatskih građana, osumnjičenih da su se okoristili novcem dijaspore, koji se prikupljao na računima austrijskih banaka za nabavu oružja. No, prepiska o kojoj je riječ nije se izravno ticala tog predmeta, ali se na Hrvoja Šarinića itekako odnosila. U elektronskoj poruci koja je iz Zagreba otišla u Beč 8. kolovoza 2003. sadržana je informacija o ugovoru što ga je hrvatska naftna kompanija INA, na rok od 25 godina, zaključila s talijanskom tvrtkom AGIP o eksploataciji zemnog plina u Jadranu. U vrijeme kad se to dogodilo, Hrvoje Šarinić, osoba od iznimnog Tuđmanovog povjerenja, uz predstojnika njegova Ureda, bio je i predsjednik Nadzornog odbora INA-e.

Informacija sama po sebi ne bi bila zanimljiva da ne sadrži jednu iznimnu pikanteriju – nakon zaključenog ugovora s minimalnom rentom od 2,5 posto, Talijani su, na jedan bankovni račun u Lichtensteinu prebacili "nagradu" od četiri milijarde dolara! U poruci koja je iz austrijskog veleposlanstva u Zagrebu proslijeđena u Beč stoji kako je izvor te informacije diplomirani inženjer Krunoslav Vitanović.

No, poruka koja je iz austrijskog veleposlanstva u Zagrebu u Beč odaslana telefaksom, nakon nešto više od mjesec dana iza toga, 19. rujna 2003., i upućena Ministarstvu vanjskih poslova Republike Austrije, sadrži još jednu, mnogo pikantniju informaciju – one četiri milijarde dolara prebačenih u banku u Lichtensteinu podijeljene su između Franje Tuđmana i Hrvoja Šarinića (svakom po milijardu), tadašnjeg predsjednika Vlade Zlatka Mateše i generalnog direktora INA-e Andrije Kojakovića (svakome po pola milijarde), dok je četvrta milijarda podijeljena "sitnim ribama". Uz tu, četiri stranice dugu poruku, u Beč je otišlo i originalno pismo diplomiranog inženjera Krunoslava Vitanovića, sudskog vještaka iz Zagreba, koje je i bilo izvor informacije sadržane u diplomatskoj pošti otpremljenoj u Beč.

"Kada je konstatirano da u sjevernom Jadranu postoje velike količine plina, tada je pokojni predsjednik dr. F. Tuđman imenovao g. H. Šarinića predsjednikom Upravnog odbora INA-e, te je u toj funkciji organizirao potpisivanje ugovora između talijanske firme AGIP i naše INA-e, dne 9. svibnja 1996. o korištenju tog plina u trajanju od 25 godina", piše u pismu upućenom austrijskom veleposlanstvu Krunoslav Vitanović, te nastavlja: "Potpis su na taj ugovor dali g. Gugliemo Moskata i Andrija Kojaković, naravski uz prisustvo g. Šarinića, ali i tadašnjeg predsjednika Vlade Hrvatske g. Zlatka Mateše."

U nastavku pisma Vitanović objašnjava kako je potpisani sporazum bio protuzakonit, u suprotnosti sa Zakonom o prirodnim bogatstvima i koncesijama, objavljenom u Narodnim novinama, broj 89 iz 1992. godine. Naime, temeljem tog Zakona, tvrdi Vitanović, samo Vlada Republike Hrvatske, i to tek na temelju zaključka Hrvatskog sabora, može raspisati međunarodnu licitaciju za korištenje svojih prirodnih bogatstava. Tek dakle kad o svemu raspravi Sabor i kad se obavi spomenuta procedura, Vlada je s najpovoljnijim ponuđačem dužna sklopiti predugovor i to "preliminarni", kako stoji u zakonu.

"Poznato mi je", tvrdi dalje Vitanović, "da je nakon potpisivanja gornjeg ugovora na račun g. Šarinića od Italije uplaćena 'nagrada' u banku u Lichtensteinu u visini od četiri milijarde dolara!!! Poznato je i to da je od toga F. Tuđmanu i H. Šariniću dodijeljena po jedna milijarda, a A. Kojakoviću i Z. Mateši po pola milijarde dolara, dok je ostatak podijeljen 'sitnoj ribi'…", završava Vitanović uz molbu da se o svemu obavijesti sud u Klagenfurtu i da se navodi iz pisma provjere.

Činjenica da su šokantne navode iz citiranog pisma u Veleposlanstvu Austrije u Zagrebu uzeli ozbiljno, jer da su upućeni im dopis smatrali nebuloznim sadržajem sigurno ga ne bi prevodili i prosljeđivali svom Ministarstvu vanjskih poslova u Beč, značajna je sama po sebi. Austrijski istražitelji, naime, koji su imali uvida što se sve događalo s iseljeničkim novcima na bankovnim računima tamošnjih banaka, zacijelo su se nagledali kojekakvih nevjerojatnih novčanih transakcija pa im se i priča o četiri milijarde dolara prebačenih na navodni Šarinićev račun u Lichtensteinu nije učinila posve nevjerojatnom. Zato su je odlučili staviti u podeblji fajl kojekakvih dokumenta do kojih je došao sudac Zemaljskog suda u Klagenfurtu, Franz Müller, sudac koji vodi Šarinićev slučaj. Značajan dio te dokumentacije u posjedu je Ferala.

No, vratimo se podacima iz pisma koje je diplomirani inženjer Krunoslav Vitanović poslao austrijskom Veleposlanstvu. Četiri mjeseca nakon što je pismo stiglo na spomenutu adresu Vitanović (rođen 1913.) je umro. Bio je poznat kao graditelj brana na hidroelektranama neposredno nakon Drugog svjetskog rata i vrstan stručnjak za energetiku, a dio svoje duge karijere radio je i kao sudski vještak. Ljudi koji su ga poznavali tvrde da je bio iznimno pošten i pravdoljubiv te da se nije mirio s pljačkom koja je poharala Hrvatsku devedesetih. To vide kao njegov osnovni motiv zbog kojeg se obratio pismom austrijskim vlastima.

Podatak da je temeljem spomenutog ugovora INA svom talijanskom partneru, s kojim i inače ima razvijenu suradnju i brojne zajedničke projekte, kubični metar plina iz sjevernog Jadrana prodavala po šest američkih centi, dok je u isto vrijeme plin iz Rusije uvozila po 15 centi, odnosno dva i pol puta većoj cijeni, također otvara nova pitanja. U zamršenim poslovima oko plina, a naročito količinama koje su u pitanju, može se doći do kojekakvih brojki i zaključaka, pa i onakvih kakve je u svom pismu naveo Krunoslav Vitanović.

Kao što smo rekli, Austrijanci su dokument s informacijama o ugovoru između AGIP-a i INA-e uključili u pozamašni dosje s mnoštvom dokumenata i bankovnih izvoda, a sve u sklopu istrage koja se već nekoliko godina na Zemaljskom sudu u Klagenfurtu vodi protiv Hrvoja Šarinića. Da se u dokumentu o poslu sa zemnim plinom ne spominje i Šarinićevo ime, koje je Austrijancima pred smrt uputio Krunoslav Vitanović, vjerojatno im taj papir ne bi bio zanimljiv. Ovako, stavili su ga u Šarinićev sudski fajl u kojem se već nalazi mnoštvo drugih dokumenata.

Hrvatskoj javnosti je poznato da austrijski istražni organi vode temeljitu i vrlo opsežnu istragu o novcu koji su skupljali hrvatski iseljenici. Taj predmet zaveden je na Zemaljskom sudu u Klagenfurtu pod poslovnim brojem 10 Ur 39/02t i vodi se kao "Kaznena stvar protiv Hrvoja Šarinića i drugih radi zlodjela prijevare a zbog stjecanja zarade i učešća u kriminalnoj organizaciji". Šarinić je naime jedini živ od tri potpisnika tih inozemnih računa (ostala dvojica, bivši ministar financija Jozo Martinović i bivši ministar obrane Gojko Šušak, odavno su mrtvi), pa je logično da se cijela istraga vrti oko njega.

No, istraga u koju su Austrijanci duboko zagazili – a koja je, podsjetimo, počela temeljem hrvatskog zahtjeva kad je nakon smjene vlasti 2000. godine započela velika kampanja bučno najavljivanja kao "povrat opljačkanog hrvatskog novca" – obuhvatila je pored Šarinića i braću Željka i Marinka Mikulića (potonji je vlasnik Tvornice papira PAN, a ranije je bio i vlasnik najveće plantaže jabuka u Borincima, kraj Vinkovaca), te Stjepana Spajića (nekadašnjeg vlasnika NK Dragovoljac, koji je u međuvremenu umro), te Ferdinanda Jukića.

"Oni su pod sumnjom da su novac koji je trebao služiti kao potpora Hrvatskoj", stoji doslovce u predmetu što se vodi u Zemaljskom sudu u Klagenfurtu, "lukrativno koristili, a taj je novac iz cijeloga svijeta bio polagan na račun austrijskih banaka. Hrvatske vlasti su u saznanju da ti novci nisu izdani ni za humanitarne, ni za kreativne ili slične namjene, već dapače uloženi su na račune privatnih i pravnih osoba u Austriji i Hrvatskoj. Taj je novac služio dalje za kupovinu firmi i stjecanje osobnog vlasništva. Radi se o više od 100 milijuna njemačkih maraka i šest milijuna američkih dolara". Do tih saznanja došli su austrijski istražitelji, pa su o tome obavijestili Županijski sud u Zagrebu i zamolili za informaciju vodi li se protiv osoba koje su nabrojali ikakav kazneni postupak.

Austrijanci mora da su ostali iznenađeni kad im je iz Županijskog suda u Zagrebu, s potpisom istražnog suca Zorana Luburića, odgovoreno 26. veljače 2003. da se u spomenutom postupku u Hrvatskoj "ne vodi kazneni postupak protiv određenih osoba, pa tako niti protiv osoba navedenih u Vašem dopisu", već da je samo u toku postupak, putem međunarodne pravne pomoći vezano uz "pribavljanje podataka i dokumentacije zbog postojanja vjerojatnosti da se radi o navedenim kaznenim djelima".

Ono što su Austrijanci odmah zaključili, vidjevši papire iz tamošnjih banaka, iz kojih je bilo razvidno na što se i kako trošio novac iseljenika, pa to nazvali "zlodjelom prijevare a zbog stjecanja zarade i učešća u kriminalnoj organizaciji", u Hrvatskoj se krstilo tek "postojanjem vjerojatnosti" da se radi o kaznenim djelima.

U opsežnoj dokumentaciji kojom raspolaže Feral i koja sadrži stotinjak različitih dokumenata iz austrijskih i hrvatskih izvora, a odnose se na slučaj nelegalnog trošenja ogromnih iznosa s računa za nabavku oružja, vidi se sva pedantnost kojom je austrijska strana pristupila tom slučaju i sva šlampavost hrvatske strane. Dok se iz dokumentacije koja dolazi iz austrijskih izvora vidi kako su osobe osumnjičene za nestanak tog novca, prilikom dolaska u tu zemlju, bile zaustavljane i policijski ispitivane, dok se vidi kako je svaki nalog za transfer novca koji je iz austrijskih banaka, uglavnom po Šarinićevu nalogu, išao na imena različitih osoba i off shore kompanija, pomno i pažljivo istražen, iz dokumenata s hrvatske strane zrači nezainteresiranost i birokratska tupost.

Tada bi se naime izbjegli troškovi transporta koji nisu mali, jer plin iz Jadrana odlazi u Italiju da bi se njegov manji dio preko Slovenije vratio u Hrvatsku. Taj će problem biti riješen tek završetkom podvodnog plinovoda do Pule, no, brzina kojom se grade plinovodi u Hrvatskoj može dovesti do toga da će tada ugovor o eksploataciji plina iz jadranskog podmorja, potpisan s Talijanima na 25 godina, već biti na isteku.

Kad se dakle gubicima zbog razlike u cijeni između plina koji Hrvatska izvozi u Italiju i onog koji uvozi iz Rusije, pridoda i gubitak na troškovima transporta, cifra od 1,6 milijardi dolara dobiva i svoj dodatak.

Stručnjak s kojim smo razgovarali komentirao je i podatak iz Vitanovićevog pisma u kojem se spominje renta od "bagatelnih 2,5 posto" koja za eksploataciju plina pripada državi. On kaže da visina te rente i nije bila važna dok je INA bila u potpunom vlasništvu države, pa je državi bilo svejedno hoće li isti novac držati u lijevom ili desnom džepu, no kada je obavljena njena djelomična privatizacija, taj je postotak itekako važan, jer država više ne ostvaruje prihod kroz vlasništvo onoga kome je dala koncesiju, već taj novac odlazi u drugi džep, odnosno strancima.

Kad se ugovor o prodaji hrvatskog plina iz sjevernog Jadrana, koji su INA i AGIP potpisali 9. svibnja 1996. sagleda kroz prizmu računice da je cijena tog plina bila samo šest američkih centi po kubičnom metru, dok se isti plin iz Rusije uvozio po čak 15 centi, dolazi se do vrlo zanimljivih brojki. Ugovor je, rekli smo, potpisan na 25 godina pa ako se uzme dnevna proizvodnja od oko dva milijuna prostornih metara plina dnevno, za navedeno razdoblje to bi iznosilo 18,25 milijardi kubičnih metara. Pomnoži li se ta brojka sa šest američkih centi, dolazi se do iznosa od 1,1 milijarde američkih dolara, koliko bi Talijani za eksploataciju tog plina u 25 godina trebali platiti Hrvatskoj.

No, kako je u isto vrijeme cijena plina iz Rusije iznosila 15 centi (a sada se već kreće između 22 i 25 centi) ispada da je Hrvatska na tom poslu, uzme li se u obzir samo najniža cijena ruskog plina, izgubila nevjerojatnih 1,6 milijardi dolara!

Međutim, iako je iznos u prodajnoj cijeni hrvatskog plina Talijanima i uvoznog plina iz Rusije za potrebe hrvatskog tržišta upravo nevjerojatan, matematika jasno pokazuje, a s tim se slažu i energetski stručnjaci s kojima smo razgovarali, da on ne ostavlja prostora mogućim malverzacijama u iznosu od čak četiri milijarde dolara. Ako je nagrada za takav ugovor bilo i ako su one doista isplaćene na onaj spominjani račun u Lichtensteinu, iznos je bio neusporedivo manji i sigurno mu valja odbiti dvije ili tri nule.

U kratkom telefonskom razgovoru s novinarom Ferala, vođenom u ranim popodnevnim satima 25. travnja, Hrvoje Šarinić zanijekao je bilo kakvu spoznaju o ugovoru između INA-e i AGIP-a.

"Ne znam ama baš ništa o tom ugovoru i ne sjećam se da li je išta takvo potpisano. Mi kao Uprava INA-e nismo se time ni bavili, već direkcija, a koliko se sjećam na čelu INA-e tada je bio Davor Štern. No, direkcija INA-e, po onom što znam, nije Nadzorni odbor obavještavala o takvim stvarima. Također ništa ne znam o dokumentu o kojem govorite niti mi je poznato da je to predmet istrage u Austriji. No, vjerojatno iza svega stoji Radovan Smokvina. Nažalost danas živimo u društvu u kojem vas može tužiti svaka vucibatina, pa je tako Smokvina tužio i mene. Prije toga svašta je o meni izjavljivao u medijima, a ja sam sve to ignorirao jer se nisam htio valjati u tom blatu. A o kakvom je čovjeku riječ bit će vam jasno kad vam kažem podatak kojeg do sada nisam iznosio. Smokvina se na prošlim izborima kandidirao kao nezavisna osoba, a dva dana prije izbora podnio je tužbu protiv mene, kako bi me oblatio i umanjio mi šanse. Kao što je poznato, na izborima nije prošao. Prevršio je mjeru pa sam ga ipak tužio i početkom svibnja Smokvina i ja naći ćemo se na sudu", rekao je Šarinić.

Na pitanje o istrazi koja se protiv njega vodi u Austriji, Šarinić je rekao da se o tome više puta referirao i da ništa nova nema reći.