Haaški optuženik Slobodan Praljak ustvrdio je u svojoj spektakularno najavljivanoj multimedijalnoj prezentaciji - a ustvari povijesno-sociološkoj analizi - da Hrvatska nije bila agresor u BiH, nego je, naprotiv, Bosna i Hercegovina bila agresor na Hrvatsku.

- Mi nismo proizvodili zlo, nego smo se hrvali s njim, hrvanje često znači da nećeš pobijediti, ali ovdje ću dokazati da smo iz dana u dan pokušavali pobijediti to zlo - kazao je u svojoj uvodnoj riječi hrvatski general, koji je u Bosni bio zapovjednik HVO-a. Praljak i Herceg-Bosnu i rat u BiH stavlja u širi kontekst, bez kojeg se, po njemu, ne može shvatiti što se tamo dogodilo, kao što to, po njegovom mišljenju, ne shvaća tužitelj Kenneth Scott.

Hrvatski nacionalizam uvijek je bio samo strah od osvajača, nikad agresivan. U Drugom svjetskom ratu Praljak je osudio ustaše, njihove zločine i logore - koji su međutim bili samo posljedica ranijih događaja - ali i komuniste zbog krvoprolića i odmazde nakon pobjede, iako je hrvatski narod među prvima poveo antifašističku borbu. Josipa Broza Praljak je uvrstio među 10 najvećih zločinaca u povijesti.

Nikada ni jedna hrvatska institucija nije dovela u pitanje integritet BiH, tvrdio je Praljak uvjeravajući da je Franjo Tuđman također bio za opstanak Bosne, za što se zauzeo i na referendumu u BiH 1991. godine. U Bosni je raspačavana Izetbegovićeva Islamska deklaracija u 200 tisuća primjeraka, a na mnogim snimkama iz devedesetih godina Praljak je pokazivao kako je Alija Izetbegović glavinjao na početku rata kada je tvrdio da to »nije naš rat«, iako su bosanski Hrvati već bili napadnuti. »Gospoda iz Sarajeva misle da je rat počeo blokadom Sarajeva, no rat je počeo puno prije«, tvrdi Praljak.

Izetbegović osniva Patriotsku ligu, svoje muslimanske oružane snage, a Herceg-Bosna samo je odgovor na te događaje i na srpsku agresiju. I kasnije u srednjoj Bosni Bošnjaci su, u nemogućnosti da se odupru Srbima, napali Hrvate, želeći njihova područja. Pokazao je propagandne snimke mudžahedina u BiH, a na jednoj od njih mudžahedini ubijaju zarobljene ranjenike iz blizine.

Praljak je iznio argumente koji negiraju teze iz optužnice. Nikakva vojska nije iz Hrvatske odlazila u BiH, jer je to zabranio Franjo Tuđman, nego samo dobrovoljci, kojih nikad nije bilo više od 500. Muslimanskoj strani cijelo vrijeme preko Hrvatske slano je oružje, a Glavni štab Armije BiH imao je u Zagrebu, Splitu i Rijeci logističke baze, što je zapovjednike HVO-a u vrijeme sukoba dovodilo u tešku situaciju. U Hrvatskoj su se školovali piloti Armije BiH i osnivale njezine brigade i onda odlazile u Bosnu, a jedna takva brigada formirana je i u Rijeci. Cijelo vrijeme ranjenici Armije BiH liječeni su u hrvatskim bolnicama.

Praljkova prezentacija zanimljivija je u drugom dijelu koji se odnosi na rat u BiH, dok u prvom dijelu Praljak udžbenički opisuje hrvatsku povijest kroz stoljeća, pojednostavljeno, ali s velikim hrvatskim nacionalnim nabojem, kojeg se ne bi postidio ni povjesničar Franjo Tuđman, koji je, iako posthumno, glavna meta haaškog tužiteljstva i Carle del Ponte u ovom mamut-procesu. Svoj povijesni prikaz Praljak upotpunjuje kulturološkim, filozofskim ili znanstvenim detaljima, želeći ostaviti potpuniji dojam. Tu je i lijepa zbirka dokumenata, geografskih karata - nažalost neprevedenih na engleski jezik - koja ipak može biti korisna sudskom vijeću da dobije cjelovitiju sliku događaja na ovom prostoru.

Denis ROMAC