Tko zna što se raskrinkanom magistru vrzma po glavi, ali i zadnjem pučkoškolcu je jasno da je na ponovljenim lokalnim izborima ostao bez gaća jer je stranku napunio polusvijetom koji se prodaje prvome tko mu ponudi šaku Judinih škuda.

On je, međutim, odnekud zaključio da su ga birači napustili zato što je previše uljudio svoju stranku svježe presvučenih crnokošuljaša, i evo ga prvi kopljanik hrvatskog postfašizma ponovno jaše. U intervjuu Večernjem listu izjavio je da mu ne bi bilo drago da mu se kći uda za Srbina, ostavljajući, doduše, mogućnost da je kći pametnija od oca.

Jer, veli, ako ona ipak odabere Srbina, on je u tome neće sprječavati. Ali, u narednom rasističkom ispadu, dan-dva kasnije, kći mu nije mogla biti od pomoći. U Osijeku su završili na nekoliko sati iza brave članovi trubačkog orkestra Nebojše Ivanovića iz Surdulice poslije nevinog incidenta pred zgradom u kojoj se održavao Porin, a prema mnogima iza toga je stajao gradonačelnik Đapić.

On je to, istinabog, demantirao, ali kako je potvrdio da sjajnim trubačima iz Srbije ne bi dozvolio nastup u nijednom javnom prostoru u gradu, nemojmo se zezati oko toga tko je iza hapšenja mogao stajati. Nemojmo se zezati ni s tim što sve ovo znači.

Đapić više nije razdrljeni oporbenjak koji po Slavoniji mjeri visinu kukuruza, nego je sada vlast, makar i samo lokalnog ranga. A to znači da ovi njegovi šovinistički šmrklji ne sramote više samo njegovu stranku, nego se cijede s obraza svih nas.

Doduše, to i jest u skladu s nekom višom pravdom, a ono što sada gledamo od Đapića puno je reprezentativnije za ovu zemlju nego Glavaševo keljenje crvene zvijezde na čelo (uostalom, tko u tome vidi nekakvu ljevičarsku provokaciju Đapićevog glavnog kompanjona, morao bi znati da je Prvi maj bio službeno obilježavan čak i u NDH).

Jer, pogledajmo kako stvari realno stoje. Kada je prije petnaestak godina Tuđman zahvaljivao nebesima što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, to je skandaliziralo samo šačicu moralnih čistunaca, a bez obzira što su se prilike ipak promijenile, ta šačica ni danas nije bogzna koliko veća. To mu dođe nešto kao tenkovina, pardon tekovina domovinskog rata.

I zato sve ovo sada i gledamo. Doduše, Đapić sigurno više ne može vratiti svoju stranku na više grane samo mržnjom prema Srbima (i Romima), jer ovo su srećom ipak nešto drukčija vremena. Ali šljiskati sve oko sebe rasističkim spirinama kada hoće i koliko hoće – e to može.

Marinko ČULIĆ