Coca-Cola je organizirala nagradnu igru u kojoj će dobitnici biti otkriveni satelitom. Netko će otvoriti bocu, a negdje u centrali kompanije zasvijetlit će, pretpostavljam, crvena točkica na satelitskoj snimci Hrvatske i operater će, sa samo nekoliko klikova mišem, hitro locirati sretnika. Zum - Ličko-senjska županija. Zum… zum - Gračac. Zum… zum… zum - Ulica bleiburških žrtava broj tri. Zum - stan Orešković. Tročlana komisija nagradne igre, s javnim bilježnikom, dvije hostese i nekolicinom fotoreportera ulazi u stan, u kojemu je Ž. O. (34), otprije poznat policiji, cijelo jutro vagao i pakirao marihuanu i baš je maloprije uzeo Coca-Colu iz frižidera da se osvježi. Menadžer korporativnih komunikacija svečano mu uručuje ključeve Hyundai Tuscona, dvadeset tisuća kuna i dvije ulaznice za utakmicu Hrvatska - Brazil, dok Ž. O. žmiri s bocom u jednoj ruci i džointom u drugoj i nije mu baš bistro što se događa, osim da je, sva je prilika, opet nešto zajebao.

“Pronađi dobitnu bocu, a mi ćemo pronaći tebe”, kaže proizvođač gaziranih sokova. Dobro, lijepo od njega, ali vjerojatno ima i onih koji ne bi željeli da ih nađu. Mislim, tu se ugrožava privatnost, ljudska prava. Način izvlačenja dobitnika u najmanju se ruku može nazvati policijskim. Zamislite, na primjer, da je general Ante Gotovina još u bijegu. Pet se godina čovjek skriva od vlasti, a onda se zezne kupujući Coca-Colu na benzinskoj pumpi. Ili da Coca-Cola, recimo, pronađe sretnog dobitnika u opatijskom hotelu, a on je u to vrijeme, prema onome što je rekao ženi, trebao biti na službenom putu u Vinkovcima. Žena mu sutradan otvori novine i ništa joj nije jasno, sve dok negdje na slici, u drugom planu, iza muža koji se kiselo osmjehuje primajući nagradu od predstavnika Coca-Cole, ne uoči… koga, molim vas lijepo? Svoju najbolju prijateljicu.

Braća Ivica i Libero Mateković otmu sina generala Zagorca i drže ga na tajnoj lokaciji. General Zagorac ne želi platiti otkupninu. Svi su nervozni.

“Što da donesem?”, upita Libero.

“Paaa… što ja znam. Donesi nam dvije Coca-Cole.”

Vidite, bezbroj je načina da vam neka nagradna igra zezne život. Pa i bez Coca-Cole. Konačno, u svakom trenutku u ovoj zemlji organizira se, neću pretjerati ako kažem, pet stotina nagradnih igara. Trgovački lanci i dnevne novine, televizijske i radijske emisije, telekomunikacijske kompanije, pivovare, tvornice čokolade, proizvođači namještaja, sanitarija i bijele tehnike, kompjutorske tvrtke, banke, čak i državne i javne ustanove, omamljuju vas snovima o lakim parama, novim automobilima, televizorima i putovanjima za dvoje. Kada biste se htjeli tome ozbiljno posvetiti, mogli biste cijeli dan izrezivati kupone, guliti etikete, skupljati čepove i slati SMS kodove, profesionalizirati se kao igrač nagradnih igara i potrošiti pet hiljada kuna poštarine i telefona, sa zrelim izgledima da dobijete Moulinexov mikser, DVD o dinosaurima i majicu “Žuja je zakon”.

Ljudi znaju biti veoma strastveni u tome. U malim su oglasima prijašnjih godina nudili i po dvadeset hiljada kuna za štapić sladoleda sa stanovitim slovom. Pomamivši se za glavnom nagradom, Mercedesom A klase, obitelji su žderale sladolede dok im usta nisu utrnula, a kada ih više nisu mogli jesti, znam i za takve slučajeve, otapali su ih u kipućoj vodi. Rečenica “Hoćeš da ti tata kupi sladoled?” tih dana nije izazivala osmijehe na licima mališana. Tvornica je nagradom igrom učinila da im se smuči, jer sam sladoled, vanilija, jagoda, šumsko voće, čokoladni preljev, mrvice lješnjaka, ono po čemu sladoled jest što jest, mnogima više nije bio važan. Četiri male bukove letvice, s utisnutim slovima imena tvornice, L, E, D i O, bile su esencijalne.

“Imam D i O”, povjerio mi se tada jedan znanac.

“Daj da ti skinem etiketu.”

“Ne dam.”

“Ajde, što si peder.”

Odeš li, međutim, na minutu u zahod, on iskoristi situaciju pa je skine.

“Pa jesi li barem štogod dobio?”

“Nisam.”

“Kretenu.”

Luzeri koji sudjeluju u nagradnim igrama pivovara meni su možda još najužasniji. Znam jednoga koji je u posljednjih deset godina skupio valjda pet milijarda pivskih čepova. Poštom je poslao pivovarama natrag toliko lima da je tanker mogao napraviti, a sve što je dobio zauzvrat bila je jedna kapa, privjesak za ključeve i liječenje od alkoholizma o trošku Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Pritom moram istaknuti da on uopće nije bio klasični pijanac. Ne, on se propio samo zato jer je htio putovati u Portugal i imati veliki plazma ekran u dnevnom boravku. Nagradne igre uništile su mu život.

Opet, koliko god bile štetne i koliko vas god živciralo besmisleno ponavljanje jednoga iscrpljenog marketinškog trika, nagradne bi igre možda mogle biti korisne u nekim drugim stvarima. Gledam, na primjer, prije neki dan Đapića u ovim novinama gdje igra košarku i mislim, zašto ljudi, bilo koji ljudi, svi punoljetni građani RH su pozvani, ne bi skupljali štapiće sladoleda, pivske čepove ili izrezivali novinske kupone, pa da u finalu nagradne igre jednoga dana izvuku da budu gradonačelnik Osijeka. Koga god da izvuku, ne bi se zeznuli kao s ovim košarkašem.