Ako je istina da odijelo čini čovjeka, pitanje je što se događa kada se skine odijelo? Postane li ta osoba netko drugi, promijeni li se što u njegovom karakteru? Ako bismo sudili po Anti Đapiću, koji bez srama svojih 115 kilograma prezentira po otvaranjima svakog igrališta, bilo da se radio tenisu, košarci ili nogometu - nije. Anto Đapić, plutajući terenom kano kit plićakom, pokazuje da srama nema. Niti govora. Šef pravaša je, ako bi se za sram izrazili njegovim antagonzimom - upravo besraman.

Međutim, zar od šefa nekadašnjih vukova treba očekivati išta drukčijeg no mijene koja dlaku ne mijenja. Đapić se ponosio nekolicinom crnih odora u ormaru i ustaškom nam prošlošću, ali je i po potrebi i nagovoru i s takvom prošlošću obilazio izraelske memoijalne centre i muzeje žrtava holokausta, koalirao sa svim i svakim, kuvertirao i aktivirao bjanko ostavke kao da su čekovi... Ako mu je takva prošlost, a ovakva sadašnjost, gotovo da je tužno da će korpulentnom šefu pravaša biti ovakva budućnost da kao medvjed a cirkusu tromo pleše u borbi za koji glas i spas stranačkog imidža urušenog kao bakarski dimnjak.

Ali, kada je Anto čovjek iz naroda, pa čini što i narod. A znamo da naš narod čini sve samo da preživi. I radi 12 sati, i radi za 2.000 kuna, i prebire po smeću i prosi. Samo što za Antu, makar je čovjek iz naroda, ne vrijede ista pravila pa ne mora ništa od navedenog. Niti raditi 12 sati, niti raditi za minimalac, niti kopati po smeću. Ali, zato čini neke druge stvari zbog kojih bi se i taj u očaju ogrezli narod crvenio.

Car je gol, rekli bismo. A to, kao ni u bajci, nije ugodan prizor.