Srbijanski komunistički diktator i izazivač četiri posljednja balkanska rata, moralno neosjetljivi rankovićevski provoditelj Memoranduma SANU-a, višegodišnji miljenik Istoka i Zapada kojem je bilo dopušteno da kao beskurpulozni makijavelist i genocidni vožd upotrijebi sva nedopustiva sredstva za očuvanje bilo kakve Jugoslavije ili proširene Velike Srbije, ponio je sa sobom u grob neke od najčuvanijih tajni o izvorima iz kojih je dobivao poticaje, o stranim pokroviteljima i sufinacijerima svojeg zločinačkog projekta, koji ne bi bio moguć niti u pokušaju bez snažnih zagovornika u nekim svjetskim centrima moći, koji su Miloševića godinama podupirali, poticali i davali mu zeleno svjetlo radi njihovih suparništava, podjele moći i ravnoteže straha na Balkanu i u Europi. Miloševićeva prirodna ili naprasna smrt došla je u savršen trenutak za mnoge još živuće aktere i tajne sudionike Miloševićevih osvajačkih ratnih krvoprolića, koji gotovo sigurno nisu mogli mirno spavati posljednjih nepunih pet godina od njegovog izručenja u haški pritvor. Ta smrt, odgodila je ili čak onemogućila znatnom dijelu srpskog naroda da jednog dana doživi katarzu (da se oslobodi iluzije da je Milošević kriv što je gubio ratove a ne zato što ih je vodio), kroz suočavanje sa svojim voždom kao osuđenim ratnim zločincem.

Ne treba smetnuti s uma da su mnoge utjecajne strukture u Bruxellesu, Moskvi, Parizu, Londonu, Pekingu i Washingtonu davale zeleno svjetlo ovom srbijanskom satrapu da upotrijebi vojnu silu, masovne zločine, uklučujući i prisilno preseljavanje nacionalno mješovitog stanovništva, da je promiloševićevska jugoslavenska vlada Ante Markovića dobila obećanja od EU-a o golemim bespovratnim zajmovima u iznosima od više milijardi dolara, samo ako se sačuva federalna, konfederalna ili unitaristička Jugoslavija, kao tobožnji jamac stabilnosti i mira od takozvanog zloćudnog virusa nacionalizma (čime su zapadne stukture lažno opravdavale njihovu totalno promašenu politiku održavanja nacionalne diskriminacije i neodrživog stanja ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji). Milošević i njegovi kreatori iz beogradske čaršije i Srpske akademije nauka uz dužnu potporu najužeg jezgra Srpske pravoslavne crkve, ogorčeni slabim rezultatima vojnog gušenja albanskog ustanka na Kosovu, razradili su strategiju po kojoj su oni glavni faktor očuvanja Jugoslavije (ukidanje autonomija Kosova i Vojvodine, federalizacija Hrvatske, aneksija dijelova BIH, Crna Gora kao “drugo oko u glavi”) ili ako ona ne bi dala zadovoljavajući rezultat, zacrtali su takozvane zapadne granice Srbije (Virovitica, Karlovac, Karlobag) pod geslom Srbi na okup ili svi Srbi u jednoj državi, što je podrazumijevalo pokušaj otcjepljenja dijelova republike Hrvatske i pripojenje dvije trećine BIH u sastav krnje Jugoslavije.

Nažalost, za taj svoj plan podjele BIH Milošević je uspio pridobiti i hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, koji je ne samo bio na sličnim pozicijama kao Milošević oko podjele BIH, nego je i povjerovao Miloševiću, jer je za taj projekt ovaj imao snažnu međunarodnu potporu i okolnost da nitko izvana neće vojno intervenirati da bi se podjela BIH spriječila.

Britanska TV BBC objavila je 1995. godine “da je Karadžić znao da se njegov pokrovitelj srbijanski predsjednik Slobodan Milošević dogovorio o podjeli BIH sa predsjednikom susjedne Hrvatske.” Tuđman je u istoj emisiji izjavio: ”Rješenje je ono što sam ja predlagao za čitavu Jugoslaviju, da se BIH organizira kao konfederacija triju naroda, da bi sva tri naroda bila zadovoljna. Drugo rješenje je da se ide na podjelu” a BBC zaključuje ”Tuđman se tada odlučio na podjelu”. O čvrstini i snazi inozemnih pokrovitelja Miloševića svjedoče i financijske transakcije koje je Milošević izvodio uplaćujući preko tajnih računa ciparske banke u Nikoziji desetke miljuna dolara pojedinim vodećim dužnosnicima i svjetski poznatim političarima kao “znak” priznanja za njihovu aktivnu ulogu advokata za srbijansku i jugoslavensku stvar u svjetskoj diplomaciji. Haški sud i tužiteljstvo došli su u posjed nekih od tih računa i transakcija, koji su teško teretili ne samo Miloševića već i neke žive i mrtve svjetske političare i diplomate. Prema navodima američkog Ureda za kontrolu stranih depozita (OFAC), Milošević je samo u dvije godine 1992-1993., na tajne račune u inozemstvu prebacio 4 milijarde američkih dolara. Osim ciparske banke u Nikoziji, novac je prebačen u neke druge europske države kao i u Južnoafričku Republiku, Rusiju i Kinu.

Iznenadni ili dobro proračunati fizički odlazak Slobodana Miloševića možda će zadugo ili zauvijek onemogućiti razotkrivanje široke međunarodne mreže njegovih pomagača a kada je u pitanju Hrvatska, ostati će neodgovorena mnoga važna pitanja poput sadržaja snimaka tajnog sporazuma Miloševića i Tuđmana o podjeli BIH iz Karađorđeva, zatim, tajnog sporazuma ovog dvojca u Moskvi i Ženevi o preseljenju srpskog stanovništa iz RH i hrvatskog stanovništva iz BIH kao i dogovora uoči vojno redarstvene akcije “Oluja 95” ili tko je iz najvišeg državnog vrha Republike Hrvatske šefu KOS-a Aleksandru Vasiljeviću dostavljao 1991. godine i kasnije, podatke o naoružavanju ZNG-a, MUP-a i HOS-a radi obrane Hrvatske od JNA i srpske soldateske?

Po svojim agresivnim planovima i oružanom nasrtaju na suverenitet i teritorijalni integritet nesrspkih naroda i republika, Milošević nije imao adekvatan uzor niti u svojim prethodnicima niti je uspio pronaći iza sebe odgovarajućeg nasljednika. Srušivši gotovo do kraja kosovski mit i mit o tobožnjoj srpskoj nepobjedivosti (srpski narod pobjeđuje u ratu ali gubi u miru), Miloševiću je pošlo za rukom da svojom osvajačkom i ratnohuškačkom politikom ne samo svede Srbiju na granice nekadašnjeg beogradskog pašaluka do 1912. godine i da Dedinje zamjeni zatvorskom ćelijom, već je onemogućio miran razlaz naroda i republika bivše Jugoslavije, izazvavši golema razaranja, ratne i civilne žrtve ali i neprocjenjivu materijalnu štetu koju će prije ili poslije morati platiti država Srbija. Milošević je poput mnogih drugih svjetskih diktatora i nasilnika, otišao bez sudske kazne, ali će nažalost izbjeći pravdi i svi oni koji su Miloševića stvorili, ohrabrivali i na njega, kao na dobitnu kartu igrali, smatra Dobroslav Paraga, predsjednik HSP 1861.