Ono što će Glavašu i njegovoj obrani zadavati najviše glavobolje jest slučaj ubojstva Čedomira Vučkovića u dvorištu zgrade ispred koje se nalazio njegov ratni štab. Glavaš je tada počinio veliku grešku: kako bi objasnili otkud se Vučković našao u blizini njegova ureda i otklonili mogućnost da je onamo doveden, ispitivan i mučen, izmislili su priču o atentatoru. Tu je priču, prema iskazu jednog svjedoka, Glavaš dogovorio zajedno s glavnim urednikom Slobodnog tjednika Marinkom Božićem. Tako su se, brzopleto i nesmotreno, upetljali u veliku laž

Vladimir Šeks održao je obećanje. U Globusu prošlog tjedna, odgovarajući na pitanje dokle se stiglo u istrazi o ratnim zločinima u Osijeku, u što je duboko umočen njegov nekadašnji prijatelj i stranački kolega Branimir Glavaš, rekao je: "Mislim da ćete brže nego što mislite dobiti odgovor na to pitanje." U to vrijeme, dok je davao intervju, u svom saborskom kabinetu, u ladici njegova stola, već se nalazila omotnica koju mu je poslao Mladen Bajić i u kojoj se traži skidanje imuniteta Glavašu radi pokretanja kaznenog postupka zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Prošlog utorka, odmah iza Praznika rada, upravo je Šeks novinarima priopćio tu vijest. Da će Glavašu biti skinut imunitet, znalo se i prije praznika, pričalo se o tome u visokim HDZ-ovim krugovima, a i Anto Đapić, Glavašev koalicijski partner u osječkom Gradskom vijeću, tu je činjenicu kiselo priopćio svojim najbližim stranačkim suradnicima. Obojica su, i Glavaš i Đapić, posljednjih dana uveseljavala javnost – Glavaš noseći kapu s crvenom petokrakom i izjavljujući kako će za Praznik rada u Kuću cvijeća, pokloniti se Titu, a Đapić skinuvši se u košarkaški dres, kako bi pokazao svu svoju korpulenciju. No, ni jednom ni drugom, zapravo, nije bilo do smijeha.

Marljivi Vladimir Faber, šef osječke policije, koji je vrijedno radio, a vrlo malo pričao za cijelog trajanja istrage, svoj je posao, praktično, završio još u siječnju. Otkako je iz Zagreba došao u Osijek, u drugoj polovini srpnja prošle godine, odmah nakon što je Krunoslav Fehir svoja saznanja o ratnim zločinima iznio pred glavnim državnim odvjetnikom, Mladenom Bajićem i pošto je cijelu priču nekoliko dana kasnije - prvi u Hrvatskoj - objavio Feral, Faber je prikupio mnoštvo dokaza koji nedvojbeno ukazuju na vezu između Glavaša i počinjenih ratnih zločina u Osijeku. Fehirovu priču o ispitivanju, zatvaranju, mučenju i maltretiranju civila u garažama nadomak Glavaševog ureda, u osječkoj Županijskoj ulici, te o likvidaciji najmanje dvojice njih, potvrdilo je u iskazima, prema Feralovim saznanjima, još nekoliko svjedoka.

Po svemu sudeći Faber je uspio prikupiti i materijalne dokaze koji potkrepljuju izjave svjedoka. Pomogao je i Haaški sud koji je svojedobno vodio istragu o ratnim zločinima u Osijeku i Glavaševoj ulozi u njima, ali koji se zbog vremenske stiske svoje istrage kasnije ograničio samo na najkrupnije ribe. Dio dokaza prikupljen je i na Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije, koje pod brojem KTRR 46/05 također istražuje taj slučaj, a koji se sve donedavno vodio kao "slučaj Glavaš", da bi onda - kako se ne bi prejudicirala krivnja (a vjerojatno i na zamolbu kolega iz Hrvatske) - predmet bio preimenovan u "slučaj Osijek".

Tako se na Bajićevu stolu našlo mnoštvo dokaza koji su državnog odvjetnika mogli dovesti do samo jedne odluke: pokretanja istrage i zahtjeva prema Saboru da se Glavašu skine imunitet.

No, za to je trebalo više od devet mjeseci. Snaga dokaza koja se našla na Bajićevu stolu bila je tolika da državni odvjetnik, i da je htio, nije imao kamo. Ipak, predmet je stajao u ladici sve dok mu u veljači ove godine nije izglasan novi mandat. Potom se čekala prisega, pa kad su sve kockice došle na svoje mjesto, odluka je donesena. No, dok se Bajić još premišljao, u vrhu HDZ-a razmatrala se mogućnost da se Glavaša ipak nekako zaobiđe, te da mu se umjesto suđenja za ratni zločin, upriliči politička smrt. Navodno je Šeks sve do unatrag nekoliko tjedana bio sklon toj ideji, a prema nekima, ta ideja od njega je i potekla.

Potvrda te teze može se pronaći u Šeksovu angažmanu da se vlast u Osijeku, koju ondje u koaliciji obnašaju Đapić i Glavaš, sruši tako da se nekoliko vijećnika iz redova Glavaševe nezavisne liste vrati u HDZ. Šeks je i osobno potegnuo iz Zagreba da bi u prostorijama osječkog HDZ-a, sredinom prošlog mjeseca, obznanio kako je jedan Glavašev vijećnik prebjegao u HDZ, te kako će takvih biti još. Najavio je i skori Glavašev silazak s vlasti u Osijeku, no sve je izvedeno prilično trapavo, pa od te priče nije bilo ništa. Navodno je tada Šeks odlučio da treba prepustiti pravosuđu da se ono pozabavi s Glavašem.

Čim je u utorak rano popodne i službeno objavljeno da će Hrvatski sabor na sljedećoj sjednici, koja započinje 10. svibnja, glasovati i o skidanju imuniteta Glavašu, ovaj je najavio da u toj priči, kad jednom krene, nipošto neće biti sam. "Epilog cijeloga slučaja neće biti onakav kako priželjkuju oni koji su ovo pokrenuli jer su za vrijeme Domovinskog rata bili samo kat iznad mene i odgovorni za sve odluke. Iskoristit ću na idućoj saborskoj sjednici svojih 15 minuta i progovoriti o mnogim stvarima koje su do sada bile nepoznanica i hrvatskoj javnosti i međunarodnim institucijama."

Sve do Fehirovog iskaza u srpnju prošle godine, Glavaš je tvrdio kako nikakvih ratnih zločina u Osijeku nije bilo, a one koji su govorili suprotno nazivao je psihičkim bolesnicima, lažovima i udbašima. Kad se međutim klupko ratnih zločina toliko počelo odmotavati da je postalo bjelodano kako su se oni doista i dogodili, Glavaš ih više nije nijekao, ali je odgovornost za njih počeo prebacivati na druge. Prije svega na Šeksa.

Šeks je doista nekih mjesec dana, s kraja ljeta i početka jeseni 1991., bio u Osijeku i bio je predsjednik Kriznog štaba za Slavoniju i Baranju. Imao je pod svojom nadležnošću područje od Vukovara do Virovitice, dok je Glavaš bio zadužen isključivo za Osijek. Svi koji su u Osijeku bili u to vrijeme, znaju da se Šeks nije petljao u obranu grada. To je bio posao kojim se bavio Glavaš i zbog kojeg je kasnije sve zasluge u obrani Osijeka pripisivao sebi. Također, nitko od onih koji su dali iskaze o ratnim zločinima počinjenim u Osijeku, za njih ne tereti Šeksa, već Glavaša.

No, nema sumnje da će Glavaš u cijelu priču što je moguće više nastojati uključiti Šeksa. On je to nagovijestio više puta i upravo je umakanje Šeksa u ratni zločin bio njegov glavni adut i osnova svih samouvjerenih istupa kako o istrazi o osječkim ratnim zločinima neće biti ništa. Glavaš je naime smatrao da će samo spominjanje Šeksa u tom kontekstu ovome biti dovoljna opomena, ali i poruka da slučaj zaustavi prije nego što stvari odu predaleko.

Druga točka Glavaševe obrane bila je i bit će da je riječ o politički montiranom procesu i da je to osveta Sanadera i Šeksa, kivnih nakon što je, poslije isključivanja iz HDZ-a, pred lokalne izbore prošle godine, sa svojom nezavisnom listom, o Osijeku do nogu potukao HDZ i osvojio vlast u gradu i Osječko-baranjskoj županiji. Glavaš je od tada oblijetao svako selo, osnivao ogranke svog Hrvatskog demokratskog sabora Slavonije i Baranje (HDSSB), a na prošlomjesečnim lokalnim izborima u Požegi, uspio prijeći izborni prag. Ideju Slavonija-regija rastrubio je na sve strane i ne može se reći da na antagonizmu prema Zagrebu nije stekao podosta poklonika. Najavio je otvaranje biroa u Bruxellesu i već nekoliko puta putovao u Belgiju kako bi "dao kaparu" za prikladni poslovni prostor. Sve to radio je sa strašću, svjestan kako će mu politička snaga koju je za kratko vrijeme izgradio biti od pomoći u danima i nevoljama koji ga očekuju.

Kad je prošlog tjedna protiv Freda Marguša i Tomislava Dilbera, koji se u pritvoru nalaze još od rujna, odnosno studenoga prošle godine, podignuta optužnica za ratni zločin - ubojstvo devet civila i pokušaj ubojstva još jednoga - mnogima se činilo da će cijela priča o ratnim zločinima u Osijeku završiti na tom dvojcu. Tim prije jer su Margušu, pored ubojstava u Čepinu, mjestu nadomak Osijeka, u kojem je "operirao", prišiveno i ubojstvo, odnosno pokušaj ubojstva s kojima teško da je mogao imati bilo kakve veze. Mislilo se da bi sve moglo završiti kao i u poznatom slučaju Paulin Dvor, gdje na kraju, za smrt 19 civila, robija samo jedna osoba.

Dok je cijeli Osijek već godinama znao da iza likvidacije Srba u Čepinu stoji Marguš, što je on javno priznao u jednom novinskom intervjuu neposredno nakon tih događaja, potpuno iznenađenje predstavlja vezivanje njegova imena uz likvidaciju poznatog osječkoj liječnika Milutina Kutlića i pokušaj ubojstva Radoslava Ratkovića, jedine osobe koja je preživjela seriju sličnih likvidacija na obali Drave.

Naime, i Kutlić i Ratković prošli su torturu u Dubrovačkoj ulici u Osijeku, još jednom punktu na koji su dovođeni civili, ispitivani i maltretirani, a potom ubijani. U Dravi je potkraj 1991. i početkom 1992. pronađeno desetak tijela likvidiranih na isti način. Iz priče Radoslava Ratkovića, nekadašnjeg tehničara u Osječkoj bolnici, koji je jedini preživio mučenje u Dubrovačkoj ulici i potom pokušaj likvidacije na obali Drave, saznalo se kako su se takve egzekucije obavljale. Obično bi dvojica ili trojica vojnika u maskirnim uniformama pokucala na vrata osobe koju su tražili i potom je, pod izlikom da je vode na obavijesni razgovor, strpali u kola i odveli u Dubrovačku ulicu. Tamo bi je mučili, ispitivali i maltretirali i potom, ruku svezanih na leđima i s ljepljivom trakom oko usta, odvezli na Dravu, te joj ondje pucali u potiljak. Ratković, koji danas živi u jednom selu u Vojvodini, jedini je preživio dravske likvidacije i o svemu što se događalo u Dubrovačkoj, te kako mu je dvaput pucano u glavu na obali Drave iz koje je čudom isplivao, dao opširan iskaz.

Ratković je bio i na prepoznavanju Marguša, u jesen prošle godine, no on ni tada ni kasnije nije tvrdio da je prepoznao Marguša kao osobu koja mu je u prosincu 1991. pucala u glavu. Tu tvrdnju ponovio je Feralovu novinaru i prošlog tjedna, upravo na dan kada je protiv Marguša podignuta optužnica. Dio optužbe koji Marguša tereti za ubojstvo dr. Kutlića i pokušaj ubojstva Ratkovića, teško će biti dokazati jer sve što se do sada zna o Marguševim zločinima, nikada ga nije dovodilo u vezu s likvidacijama iz Dubrovačke ulice u Osijeku. Marguš je operirao u Čepinu, a u Dubrovačkoj ulici u Osijeku bila je posve druga jedinica s posve drugim zapovjednikom.

Ono što će Glavašu i njegovoj obrani zadavati najviše glavobolje jest slučaj ubojstva Čedomira Vučkovića u dvorištu zgrade ispred koje se nalazio njegov ratni štab. Prema iskazu Krunoslava Fehira, pripadnika Branimirove osječke bojne (BOB), Vučković je zajedno s Đorđem Petkovićem bio zatočen u garaži, samo nekoliko metara od prozora ureda Glavaševog ratnog zapovjedništva. Vučković i Petković bili su tog dana, u rujnu 1991. godine, mučeni i ispitivani, a o okrutnosti kojom je to činjeno svjedoči i podatak da su bili prisiljeni ispijati kiselinu iz akumulatora koji su se nalazili u garažama.

Prema svjedočenju Krunoslava Fehira, pripadnika Branimirove osječke bojne, koji je u to vrijeme imao samo 16 i pol godina, Vučković je u jednom trenutku, izmučen užasnom boli uzrokovanom ispijanjem kiseline, probio vrata garaže. Tada je Fehir, budući da je ondje držao stražu i da je imao takvu zapovijed, pucao na Vučkovića. Kasnije, obdukcijski će nalaz pokazati da je Vučković bio samo ranjen, a da je smrt nastupila od trovanja akumulatorskom kiselinom.

Petković koji je ostao u garaži i nije pokušavao bježati, prema Fehirovu iskazu, likvidiran je po izričitu Glavaševu naređenju. Kad su se nakon pucnjave u blizini Glavaševa zapovjednog mjesta strčali njegovi vojnici, on je zapitao Fehira gdje se nalazi onaj drugi, misleći na Petkovića. Kad mu je odgovoreno da je još u garaži, Glavaš je, tvrdi Fehir, izrekao zapovijed: "Odmah likvidirati i njega." Petković je potom, onako polumrtav, utrpan u vozilo i od tada mu se gubi trag.

Glavaš je tada počinio veliku grešku, koja je 15 godina kasnije počela odmotavati nit zločina i koja će ga dovesti u situaciju da će u svibnju 2006. protiv njega započeti istraga. Kako bi objasnili otkud se Vučković našao u blizini Glavaševa ureda i kako bi otklonili svaku mogućnost da je onamo bio doveden, ispitivan i mučen, izmislili su priču o atentatoru. Tu je priču, prema iskazu jednog svjedoka koji ju je, želeći ostati anoniman, povjerio Feralovom novinaru, Glavaš dogovorio zajedno s glavnim urednikom Slobodnog tjednika Marinkom Božićem. I doista, u prvom rujanskom broju tog lista na naslovnici je osvanula priča o atentatoru na Glavaša. Veliki tekst o atentatu na "oca Slavonije", Glavaša, bio je potkrijepljen i fotografijom mrtvog "atentatora", čovjeka u poodmaklim šezdesetim, gojaznog, u bijeloj košulji kratkih rukava. Svatko tko je vidio fotografiju morao je posumnjati da se radilo o atentatu – atentatori naime tako ne izgledaju. Još manje oni koji bi preskočili dva metra visoku kapiju i uputili se u dobro čuvan i stražama osiguran Glavašev ratni štab.

No, to nije bila i jedina greška. U tekstu Slobodnog tjednika o "atentatoru" se govorilo kao o Đorđu Petkoviću, dok Čedomira Vučkovića, čija je slika objavljena, nitko nije spominjao. Očito je nastala zabuna, pa je u brzini i strci koja je uslijedila nakon Vučkovićevog ubojstva, on krivo identificiran kao Petković. A kako je Petković odvezen kamionom, likvidiran i vjerojatno bačen u Dravu - jer njegovo tijelo nikada nije pronađeno – u Slobodnom je tjedniku objavljena Vučkovićeva slika.

Kad je Feral prije nekoliko godina o tome pisao, razotkrivši što se stvarno događalo u garažama uz Glavašev ratni štab, te ustvrdivši kako nikakvog atentata nije bilo, ovaj se silno uzbudio i odmah pozvao Krunoslava Fehira, zatraživši od njega da o svemu šuti, a ako ga netko o tome bilo što pita – uputio ga je - da se prvo javi njemu, Glavašu. Tada mu je dao i broj svog mobilnog telefona, rekavši kako ga može zvati u bilo koje doba dana ili noći. Fehir je tada šutio, no u srpnju prošle godine odlučio je ipak o svemu progovoriti.

Upravo će događaji oko garaža, kamo su dovođeni civili po Glavaševu naređenju, biti ključni u istrazi o ratnim zločinima u Osijeku. Tu će optužnica najčvršće i stajati jer je najviše dokaza i najviše iskaza svjedoka.

Glavaš sve do Šeksove objave skidanja imuniteta nije vjerovao da će se to doista i dogoditi. Iako je tvrdio da mu je prvu vijest o tome priopćio jedan general Hrvatske vojske, još prije tjedana dana, on nije vjerovao u tu mogućnost. Tek u utorak prijepodne, neposredno prije nego je Šeks obznanio tu vijest, Glavaš je doslovce podivljao u zgradi osječkog Gradskog poglavarstva. Đapić se nalazio u Bosni i očito mu je bilo drago što u tim trenucima s Glavašem ne mora dijeliti isti prostor. General koji je javio Glavašu što mu se sprema i, kako je kasnije rekao Đapić, dojavio mu da skidanje imuniteta ne znači i njegovo hapšenje, vjerojatno je Slavko Barić. Glavaš je očito mislio upravo na Barića kad je rekao kako ima informacije da se kazneni progon za ratni zločin osim njega, priprema protiv još jednog hrvatskog generala. Tako bi moglo ispasti da je donositelj loših vijesti za Glavaša i sam od njega saznao lošu vijest.

- U postupku koji će uslijediti, vidjet će se da je sve što sam rekao istražnoj sutkinji bilo istina. Znam što se događalo oko garaža u kojima su mučeni i ispitivani civili, jer sam ondje bio i u svemu sudjelovao i pokazat će se da sam sve rekao upravo onako kako je i bilo. Ostajem kod svake svoje riječi, nema ni govora da bih povukao iskaz. Čekao sam devet mjeseci da sve to skupa napokon krene i ponekad sam zapadao u krizu misleći kako se nešto politički kalkulira i važe, no sada mi je drago da će proces krenuti. Drago mi je zbog istine, da se dokaže tko je što radio i tko je odgovoran za ratne zločine počinjene u Osijeku.

Na Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu, koje u slučaju Osijek usko surađuje s Državnim odvjetništvom Republike Hrvatske, desetak svjedoka dalo je svoje iskaze još u studenom prošle godine. Neki među njima teško terete Glavaša i to zbog događaja u Crvenoj vojarni gdje su uz civile bili zatočeni i vojni zarobljenici. U iskazu koji su 16. studenoga prošle godine dali Mirko Borota, umirovljeni zastavnik JNA-a i bivši vojnik Zlatko Ristevki, teško terete Glavaša za nehumano postupanje prema ratnim zarobljenicima. Oni su, zajedno s još dvojicom vojnika, kao pripadnici vojne jedinice Stevan Sinđelić uhićeni u Kopačevu, u Baranji, 22. veljače 1992. Sprovedeni su u Crvenu vojarnu gdje su proveli nekoliko mjeseci sve do velike razmjene zarobljenika.

I Borota i Ristevski govore o krajnje nehumanom ponašanju, batinanju i mučenju kojima su bili izloženi u Crvenoj vojarni. Obojica tvrde kako su se mučenja i maltretiranja uvijek pojačavala prigodom Glavaševih dolazaka u Crvenu vojarnu, te kako je on osobno naređivao zlostavljanja i fizičku i psihičku torturu.

Obojica bi se mogli pojaviti i kao svjedoci u procesu, dođe li do suđenja Glavašu.