Anto Đapić, na primjer, u stanju je bez kompleksa izazvati javnu sablazan slikajući se u novinama u sportskome dresu kako igra košarku, iako je čovjek nabio blizu sto pedeset kila i sportska oprema stoji mu - pučki rečeno - kao kravi sedlo. No, pojavljivanje je - kako rekosmo - jedini kriterij, pa makar bilo i groteskno. Radimir Čačić obavijestio je publiku preko trivijalnoga magazina da je skinuo nešto kila, navodno zahvaljujući hranjenju isključivo paradajzom.

Nakon dva uzastopna praznika prvog i drugog Uskrsa – red je da se ljudi pošteno odmore. U to ime potpisnik ovih redaka svim nezaposlenim građanima Hrvatske želi čestitati praznik rada. Dobri Milan Bandić, uvijek gladan medijske pažnje, najavio je slavljenicima kuhani grah, valjda iz holdinga, a možda i po uputama svoga stručnjaka za publicitet Nenada Ivankovića. Ideju je prihvatio i predsjednik države, koji je gospodina Bandića prema nekim vijestima počeo gurati za svoga nasljednika. Korijeni i smisao tog saveza nepoznati su, ali onaj tko uživa u zamaranju mozga politikom, u državi će pronaći i zanimljivije teme. Uglavnom: samo naprijed. Nebo je granica. Kako novac nije životni problem, u borbi za ljepši Zagreb nakupilo ga se u više nego dovoljnim količinama, gospodinu Bandiću preostaje još samo borba za vrhunsku čast i ugled, tj. za vilu Zagorje. Vlastohleplje kakvo demonstrira taj neobičan čovjek moglo bi se proučavati na specijalnim kolegijima.

Kad je riječ o vlasti, publicitetu i medijima, Hrvatska - prema analizi američkoga Freedom Housea na tom planu ponovno proživljava lagano pogoršanje. Nema slobode, a ni velikoga poštenja. Medijskom scenom dirigiraju političari i tajkuni. Nomenklatura se preko medija pokušava reproducirati u beskraj i sklapa nečasne saveze s pojedinim medijskim mogulima, veliki oglašivači pokazuju težnju da utječu na novinske sadržaje. Na ljestvici koja države rangira po autonomnosti medija, Hrvatska sada zauzima ugodno osamdeset peto mjesto, zajedno s nekim egzotičnim zemljama. Zaključili su u spomenutome Freedom Houseu da hrvatski mediji u cjelini promatrano - robuju raznim političkim i ekonomskim interesima, i navedenome zaključku promatrač nema što dodati ni oduzeti.

Hrvatsko medijsko tržište jednim dijelom egzistira u znaku prividnoga sukoba nacionalističkoga klerokonzervativizma i građanskoga liberalizma, no medijski protagonisti tih suprotstavljenih svjetonazora na razne načine služe identičnim političkim autoritetima. Ivo Sanader i njegova Vlada, na primjer, uživaju podjednaku zaštitu i u Europapressu i u Styriji, iako se te dvije tvrtke nominalno konceptualno razlikuju, a sličan status kod njih uživaju i neki carevi korupcije ili moćnici iz sjene tipa Ivića Pašalića.

Nacionalna televizija - taj veliki akumulator reklamnoga novca - kronično se iscrpljuje u borbi za nesvrstanost i usput ruši neke temeljne standarde novinarstva. Goran Milić, na primjer, njezino istaknuto ime, agresivno se u javnosti nameće za budućega šefa kuće, ali zato svoj TV dnevnik vodi na krajnje neprofesionalan način, kombinirajući čitanje vijesti s komentarima i opaskama, u pravilu smišljenima kao oblik ulagivanja desnici. Da spiker na nekoj ozbiljnoj televiziji vijest začini svojim komentarom, bio bi istoga trenutka smijenjen. Gospodin Milić, međutim - temeljito zaštićen principom površnosti po kojem ležerno funkcionira HTV - može prizemno kalkulirati, izmišljati forme, u emisijama vulgarno prodavati reklame pod krinkom "bavljenja fenomenima" i raditi što mu padne na pamet, i pritom ostati nedodirljiv poput maloga boga ili studijskoga faraona.

Mandarinizam je jedno od osnovnih obilježja hrvatske medijske scene, a u stopu ga prati i niska razina pismenosti. Na drugoj strani, politička kasta razvila je s medijima simbiotsku vezu koja često zanemaruje svaki osjećaj za mjeru, a ponekad prelazi i granice dobroga ukusa. Javno djelovanje poistovjećuje se sa sudjelovanjem u medijskim trivijalnostima. Političari se otimaju za nastupe u televizijskim emisijama svih vrsta i profila i često su pri tom spremni pretvoriti se u prave cirkusante. Tračerski magazini bez problema će doprijeti do njihove intime, jer kriteri političkoga djelovanja u Hrvatskoj svodi se u prvome redu na neprestano pojavljivanje i eksponiranje, na permanentno bombardiranje publike vlastitim likom, irelevantno od konteksta.

Anto Đapić, na primjer, u stanju je bez kompleksa izazvati javnu sablazan slikajući se u novinama u sportskome dresu kako igra košarku, iako je čovjek nabio blizu sto pedeset kila i sportska oprema stoji mu - pučki rečeno - kao kravi sedlo. No, pojavljivanje je - kako rekosmo - jedini kriterij, pa makar bilo i groteskno. Radimir Čačić obavijestio je publiku preko trivijalnoga magazina da je skinuo nešto kila, navodno zahvaljujući hranjenju isključivo paradajzom. Na novome Čačiću, prije negoli se opet pretvori u staroga, novi zamah dobit će industrija rajčica. Razumljiva je, do određene mjere, zainteresiranost magazina trivijalnoga tipa za objavljivanje reportaža i slika debelih političara koji se na razne načine pokušavaju riješiti djelića svoje biomase, ali taj poriv za eksponiranjem sebe i svoje intime bilo gdje, bilo kad i u bilo kojem kontekstu, to neprestano uslikavanje, guranje u prvi plan i prodaja pameti, pa makar i na račun vlastitih hendikepa, to ostaje unikatni specijalitet hrvatskoga političkoga miljea kao takvog, nezavisno od ideoloških i svjetonazornih razlika među njegovim pripadnicima.

Većinu njih definira prije svega neutaživa potreba za samoreklamiranjem, pa makar i na idiotske načine, a mediji ovdje služe kao servis koji će političaru spremno otvoriti prostor čak i onda - ili pogotovo onda - kad on odluči od sebe napraviti budalu. Na jednoj strani, dakle, politička scena preko medija implicitno ismijava samu sebe, na drugoj, ona u dogovoru s medijima nastoji uspostaviti kontrolu nad vlastitom reprodukcijom. To je uglavnom sve. Za osamdeset peto mjesto po Freedom Houseu dovoljno ali bit će i niže.