Šokantno je doista, što pokojni Franjo Tuđman - nekadašnji gospodar života i smrti svih branitelja - nije i službeno registriran kao branitelj, ali može se pretpostaviti da patrijarhov izostanak s popisa korisnika braniteljskih dionica njegovi potomci i nasljednici neće osjetiti kao preveliku opasnost za svoju egzistenciju. Ostalo je iza njega nešto palača, vila, brodova i bankovnih računa koji će - samo materijalno, doduše - kompenzirati historijsku nepravdu koja mu je učinjena. Ostaje, međutim, i okus gorčine kod svih onih koji su se uspjeli impresionirati njegovom povijesnom ulogom. Nećemo se na ovome mjestu dalje zamarati naknadnim dosjetkama o Tuđmanu, jer se HDZ-a s njim po inerciji i svekoliki narod upravo suočavaju s aktualnijim problemom, koji se zove Branimir Glavaš.

Za razliku od svoga nekadašnjega vrhunskoga autoriteta, gospodin Glavaš službeno je priznat kao branitelj, ali mnogi ljudi - neki od njih i vrlo obaviješteni o ratnim zbivanjima - smatraju da je u toj obrani pokazao ponešto pretjeranu revnost. Dakako, ovo je rečeno eufemistički. Dok je bio komandant Osijeka, provodila se tamo bjesomučna retorzija nad građanima srpske nacionalnosti, i svjedoci tvrde da se to radilo po njegovome znanju ili nalogu. Eskadroni smrti odvodili su ljude iz stanova i kuća, zatvarali ih u garaže i magazine, zvjerski premlaćivali, tjerali ih da piju kiselinu iz akumulatora, ubijali i bacali u Dravu, ne zato što su ti ljudi nešto skrivili ili počinili nekakav zločin, nego zato što su bili Srbi. Po tome ih je domoljubna ergela automatski svrstala u objekte za slobodno iživljavanje.

Slučaj evidentno podsjeća na Gospić. I tamo su Srbe mučili i ubijali samo zato što su ovi odlučili unatoč ratu koji su pokrenuli njihovi sunarodnjaci - ostati pod jurisdikcijom hrvatskih snaga, vjerujući u hrvatski moralni i pravni poredak, odnosno u hrvatsku sposobnost uspostavljanja distinkcije između secesionističkoga terorista i lojalnoga građanina. Sve su te relacije publici vrlo dobro poznate, i ne treba ih previše ponavljati. Ponašanje Branimira Glavaša, međutim, pretvara se u fenomen za sebe. Vrlo konkretne optužbe protiv njegove malenkosti on javnom galamom pokušava prikazati kao proizvod političkoga progona, agresivno ignorirajući njihovu pravosudnu utemeljenost. Gospodin Glavaš, narodski rečeno, miješa kruške i jabuke u nastojanju da stvori umjetnu konfuziju oko svoje ratne uloge. Ako u cijeloj situaciji i postoje neki elementi političkoga animoziteta vodstva HDZ-a prema Glavašu, znači li to da su optužbe izmišljotina? Može se to postaviti i ovako: kakve veze ima Šeksova simpatija ili antipatija prema Glavašu s onim što je Glavaš radio u Osijeku za vrijeme rata? Znači li to da u razdoblju simpatije zločini ne postoje, a u razdoblju antipatije da postoje?

Prihvati li se čak i teza da glavni motiv za podizanje optužnice protiv Glavaša nije poriv za pravdom nego njegova nelojalnost HDZ-u, to i dalje nema savršeno nikakve veze s inkriminacijama kojima se optužnica bavi. Za razliku od Državnoga odvjetništva, međutim, gospodina Glavaša inkriminacije ne zanimaju. Njega zanima traženje izlaza u teoriji zavjere. Zaštićeni svjedok Krunoslav Fehir pod prisegom tvrdi da je mučio i ubijao osječke Srbe po Glavaševom nalogu. "HDZ je protiv prosperiteta Slavonije", odgovara na to Glavaš.

Hoda Saborom, zgraža se pred kamerama "što mu to rade", viče po medijima, okuplja saveznike i istomišljenike, stvara pokret otpora, prijeti kako će u aferu uvaliti i Šeksa. Napada režim tvrdeći da ga optužuju samo zato kako bi ga politički uništili, i sam odmah osniva stranku - nekakav novi sbdmnjh isključivo s namjerom da se prikaže kao veliki borac za interese regije i svojoj tvrdnji da dodatnu političku podlogu. Nitko mu od nadležnih nije otvoreno rekao: dođi k sebi, Glavašu, ne pitamo te za Slavoniju nego za žrtve. Ubijeni su po nečijem nalogu, a naloge si izdavao ti, to je ono što tvrde svjedoci i na što moraš sada odgovoriti, a Slavonijom i njezinim problemima nastavi se baviti u ostatku radnoga vremena, ako ti država ponudi obranu sa slobode.

Gospodin Glavaš nije usamljen u svome blefu. I mnogi drugi - kad ih zahvate nekakve pravne ili javne reperkusije - brane se tvrdnjom da su nedužne žrtve političkoga proganjanja. Ivić Pašalić, kojem su dokazane astronomske imancijske prijevare, volio je plakati u javnosti kako ga "mediji mrze", iako većinu tih medija drži pod svojom kontrolom kao tajni suvlasnik. Andrija Hebrang, teško kompromitiran aferom Shimadzu, tvrdi kako ga "pokušava uništiti oporba". Procesuiraju li se u Hrvatskoj ordinarna pljačka ili ratni zločin, svejedno, nikada se tu ne radi o logičnoj pravnoj akciji koju je država obavezna primijeniti po svojoj definiciji, nego uvijek o "pozadinskim namjerama", "političkome progonu", "djelovanju oporbe" ili "mržnji".

Poza spasitelja Slavonije Utoliko je i Glavaševa samoobrana postala krajnje zamorna, ako već ne i degutantna. Pozirajući kao slavonski spasitelj, osnivajući stranke i pokrete, okružujući se desničarima, opsjedajući medije i gurajući u prvi plan Đapića i HSP kao svoje mostobrane, gospodin Glavaš pokušava za sebe stvoriti zonu apsolutnoga političkoga i pravnoga imuniteta - neku vrstu države u državi - u kojoj će on osobno određivati što je tko radio za vrijeme rata, i kako će se to vrednovati. Takvu suspenziju središnje vlasti HDZ evidentno ne namjerava dopustiti, a osim toga, ne samo Sanader i Šeks iz svojih razloga, nego i mnogi drugi žele da se napokon provede poštena istraga o osječkim zločinima, od ubojstva Josipa Reihla-Kira nadalje, i da se vidi tko je sve to naručio. Uz Glavaša stoji Đapić, ali građanska javnost pouzdano ne.