Jutarnji list: 11. 05. 2006.
Haag: 'HVO je provodio etničko čišćenje p
o uzoru na Srbe'Piše: S. Pavić
DEN HAAG - Novinar Guardiana Ed Vulliamy ušao je u Dretelj početkom rujna ‘93. U limenim hangarima bivše JNA sjedile su i čučale stotine muškaraca. - Bili su u vrlo lošem stanju, blijedi, zamagljenih pogleda. Nije bilo traga batinjanju, iako su nam ispričali da je tih dana jedan ubijen batinama.
Najviše me potreslo to što je bio sunčan dan, vrata hangara su bila otvorena, ali nitko nije htio izaći, nego je radije u mraku i gužvi čučao s drugima. Bojali su se - ispričao je na suđenju šestorici čelnika Herceg Bosne britanski novinar, koji je od rujna ‘92, kad je uspio ući u logore Omarsku i Trnopolje kod Prijedora, često boravio u BiH.
U taj logor HVO-a kod Čapljine odlučio je ići kad je 7. rujna ‘93. vidio Tuđmanovo pismo Mati Bobanu, sa zahtjevom da popravi stanje u logorima. Učinio je to jer su Hrvatskoj tada zbog logora u Hercegovini prijetile sankcije, rekao je Vulliamy. UNHCR je tvrdio da je upravo u Dretelju najgore.
- Zarobljenici su mi pričali da im je najgore bilo u srpnju ‘93, kada su 72 sata ostali zatvoreni. Nije bilo prozora, zbog žeđi su morali piti vlastiti urin. Jednom su se čuvari napili i pucali kroz vrata hangara. Neki su tada poginuli - ispričao je. Vidio je nekoliko stotina zatočenih, upravnik logora je rekao da ih je 1400, no UNHCR je tvrdio da ih je puno više. Većina su bili Bošnjaci iz Čapljine i Stoca, neki civili, mnogi bivši pripadnici HVO-a.
U Dretelj je ušao zahvaljujući Praljku, koji je grupi novinara dao dozvolu za ulazak koju su neuspješno čekali kod Mate Bobana. Postavljajući pitanja Vulliamyju, Praljak je rekao da je on još 1. rujna, prije Tuđmanova pisma, pustio ekipu njemačkog ZDF-a u logor Gabelu, tvrdeći da je tek po emitiranju snimki hrvatska javnost prvi put saznala kakvi su uvjeti u logorima, pa i sam Tuđman.
Nakon povratka iz Dretelja Vulliamy je na press konferenciji vlasti HZ HB o logorima čuo Krešimira Zubaka kako priznaje da su prekršeni međunarodni standardi postupanja sa zatvorenicima, ali je to opravdavao brzinom kojom su zatočeni i sigurnosnim razlozima. - Na isti način je Karadžić govorio o Omarskoj i Trnopolju, isto tako su Srbi govorili o Vukovaru - rekao je Vulliamy.
Novinar s nizom međunarodnih priznanja za izvještavanje iz rata u BiH ponavljao je da su Hrvati u Hercegovini pripremili progon Bošnjaka na isti način kako su to prije činili Srbi u Hrvatskoj, pa u BiH. Krajem listopada ‘92. u Grudama je razgovarao s Bobanom, koji mu je rekao da je HVO spreman biti vrhovna vojna vlast na tom području.
Par dana kasnije bio je u Prozoru, u kojem je pio kavu par dana ranije. - Bili smo zaprepašteni onim što smo vidjeli. Vidjeli smo puno vojske, ukopane topove. Glavna ulica je bila razvaljena, svaka peta zgrada zapaljena, vojnici su pljačkali trgovine... Vidjeli smo prestravljenu ženu u bijegu u papučama, jedan čovjek nam je rekao da su susjedi Hrvati otišli, uslijedilo je granatiranje, a u zoru su vojnici ušli u grad...
Bilo je jasno da je riječ o etničkom čišćenju po uzoru na ono koje su radili Srbi - rekao je Vulliamy i dodao da su bili zaprepašteni kojom brzinom su Boban i HVO nametali vlast. Plan etničkog čišćenja prepoznao je u istočnom Mostaru, u koji je ušao oklopnim transporterom UNPROFOR-a u rujnu nakon Dretelja. - Muškarci su odvedeni u logore, a žene i djeca satjerani u istočni Mostar i izloženi bražnoj vatri.
Stanovništvo je sa 10.000 poraslo na 55.000 - rekao je Vulliamy i dodao da je istočni Mostar, u usporedbi sa Sarajevom, bio prava noćna mora. Pucalo se puno više nego igdje gdje je bio, a prošao je ratišta u BiH i u svijetu. U veljači je ponovno bio u Mostaru. Ljudi su bili na rubu živaca. Proširila se vijest da je sklopljeno primirje, ljudi su bili skeptični.
- Jedne noći pucnjava je jenjavala, i uglavnom prestala pred jutro pa su ljudi počeli izlaziti na ulice. Izlazili su iz podruma i zgrada - ispričao je Vulliamy i kao groteskni kontrast opisao zapadni Mostar. - Auti su vozili ulicama, djevojke su sjedile u kafićima. Ne bi se to moglo nazvati normalnim životom, ali nakon istočnog Mostara svakako.