(NE)ZAŠTIĆENI SVJEDOCI PANIČNA MISIJA OSJEČKIH SLJEDBENIKA BRANIMIRA GLAVAŠA

Branimir Glavaš nije ni približno onako samouvjeren kako nastoji pokazati pred Saborom, braneći svoj privilegij parlamentarnog imuniteta od kaznenog progona. Dok je saborske kolege uvjeravao kako je posve nevina žrtva montiranog, medijsko-političkog procesa, njegovi su najvjerniji osječki sljedbenici još od srpnja 2005., panično, zaokupljeni samo jednom misijom: sjetiti se, doznati, otkriti, tko bi sve mogao biti još neidentificirani “izdajnik” iz nekadašnjega Glavaševa štaba i tajnoviti “pokajnik” Mladena Bajića, glavnoga državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Tihi rad Glavaševih timova nije ostao posve nezamijećen. Najprije su izvjesne novine dobile signal da kompromitiraju neke otkrivene “pokajnike”, potom je Anto Đapić, HSP-ovac, osječki gradonačelnik i Glavašev “glasnogovornik”, odao daljnju seriju njihovih imena. Na kraju je Drago Hedl, novinar Feral Tribunea, dobio prijetnju izvjesnog Borasa da će ga “ubiti kao psa”. Budući da je Hedl stalni podsjetnik na osječku zamračenu prošlost, Glavaš, poput kakvog ustrašenog dječarca, vidi Hedla, a ne samog sebe, kao izvor vlastitih pravosudnih nevolja koje ga napadaju, eto, nakon trijumfalnih petnaest godina.

Ipak, najčitkiji refleks straha sadržan je u činjenici da se sa saborske govornice Glavaš obrušio na Vladimira Fabera, načelnika osječke policijske uprave, upadljivo preskačući ime svoga vrhovnog pravosudnog “neprijatelja”: samoga Mladena Bajića. Glavni državni odvjetnik, očito, snažno aso cira na Haaški sud. Kako doznaje Slobodna Dalmacija, Glavaš je čvrsto uvjeren da je priču o osječkim ratnim zločinima Bajić otvorio u trajnom komplotu s haaškom tužiteljicom Carlom del Ponte, koja je obvezala hrvatske vlasti da procesuiraju započete haaške istrage i progone.

Na drugoj strani Faberov MUP doista jest glavni krivac što likvidirani Srbi nisu utopljeni u nacionalni zaborav ni nakon petnaest godina. Manje je poznato da je dio policijskog aparata, čak u najstrašnijim ratnim danima, funkcionirao po profesionalnoj inerciji: sve pobijene žrtve su “obrađene” kroz klasične očevide, balističkih nalaza i obdukcije, kojoj god zaraćenoj naciji pripadale i gdjegod je, unatoč ratnim okršajima, bio moguć pristup. Ta izvješća pedantno su se gomilala u MUP-ovim datotekama, iščekujući, čini se, nešto autonomniji pravosudni sustav i više političke volje za njihovu aktualizaciju.

Na posljetku, i Glavaš je svjestan da je Mladen Bajić izuzetno oprezan državni odvjetnik, strpljiv i uporan, usto odličan poznavatelj političke scene, s golemim iskustvom u manevriranju kroz političke odnose. Teško da bi se takav državni odvjetnik upustio u progon jednog Branimira Glavaša ako prije toga nije izvagao, ne samo dokazni materijal kojim raspolaže, nego i posljedice svojih poteza, ako se pokažu promašenim. Tako Bajić, čak da nogom u njega nije nikada kročio, poznaje Osijek u kojem je Glavaš neprijeporni gazda; to je grad u kojem je, do 1999., izvjesni Petar Kljajić bio predsjednik Županijskog suda, a potom istražni sudac. Da istraga nije preseljena u Zagreb, vrlo vjerojatno, Petru Kljajiću, Glavaševu najbližem ratnom suradniku, pripala bi čast da vodi tu istragu. Rezultati uopće ne bi bili sporni.