Ove su godine, prema izvještaju reportera Jutarnjeg lista, koji već dugo godina sredinom svibnja posjećuje Bleiburg, politički ekscesi na središnjem obilježavanju masovnog zločina nad gubitnicima u Drugom svjetskom ratu (počinjenog pošto je rat završen!) bili gotovo zanemarivi.

Naš izvjestitelj tvrdi da nikada nije bilo tako malo ustaških obilježja i da nikada atmosfera na samom Bleiburgu nije bila politički manje radikalna nego ove godine. Čak i novine koje su u svojim izvještajima u prvi plan stavile isticanje ustaškog znakovlja morale su se žestoko potruditi da svoje akcente poprate jedva adekvatnim fotografijama. Od prvih hrvatskih slobodnih izbora, dakle od proljeća 1990. godine, komemoracije na Bleiburgu bile su snažno političke nabijene. One su, dugo vremena, nedvojbeno imale funkciju afirmacije endehazijskih ili drugih radikalno nacionalističkih opcija i difamaciju svega što se događalo u komunističkoj Hrvatskoj, kao i difamaciju svih značajnih političkih aktera komunističke Hrvatske.

Utoliko su bleiburške komemoracije bile unaprijed politički kompromitirane. Na njima se tragedija Hrvata koji su hladnokrvno likvidirani u proljeće i ljeto 1945. godine, zbog toga što su u ratu bili na krivoj strani, zlorabila kao poligon za propagiranje za Hrvatsku najštetnijih mogućih političkih predrasuda i koncepcija. Baš kao što se, tijekom postojanja SFRJ, Jasenovac bio zloupotrebljavao kao simbol hrvatskog istočnog grijeha i kao glavni argument protiv bilo kakve hrvatske političke samostalnosti, tako se, poslije 1990. godine, Bleiburg zlorabio kao krunski dokaz da je SFRJ bila protuhrvatska i, još gore, da je NDH bila politički korisno i, u krajnjoj konzekvenci, moralno ispravno rješenje za Hrvatsku. Pokojni predsjednik Tuđman bio je itekako svjestan opasnosti zloupotrebe bleiburškog mita, pa stoga, sasvim ispravno, niti jednom nije došao na Bleiburg.

Danas, sredinom prve dekade trećeg tisućljeća, okolnosti su se, na sreću, dostatno promijenile da se o Bleiburgu može govoriti bez povijesno-ideoloških predrasuda s obje strane. Bleiburg se ove godine, srećom, nije pretvorio u uobičajeni ustaški povijesni spektakl, nego u razmjerno mirno obilježavanje goleme tragedije koja se dogodila u proljeće i ljeto 1945. godine. I Bleiburg, nadamo se, više nikada neće moći biti iskorišten kao manipulativno sredstvo krajnje hrvatske desnice, u njezinu pokušaju da mobilizira što veći broj birača na temelju nečega što se zbivalo prije šezdeset godina.

Opravdavati jedan masovni zločin drugim ne samo da je duboko nemoralno, nego je i politički glupo: ako, naime, netko kaže da su se partizani odlučili na masovna ubojstva poslije svršetka rata zato da bi se osvetili ustašama, onda on priznaje da su partizanski i ustaški režim na toj razini, dakle na razini odlučivanja o kazni za protivnika, bili sasvim identični. Teško da je moguće pronaći gore sredstvo za kompromitaciju partizanskog pokreta.

Danas je, dakle, kada se čini da je Bleiburg, napokon, izgubio politički značaj, došlo vrijeme da se u normalnom tonu, bez povišenih strasti i dubinskih konotacija konstatira što se, zapravo, dogodilo u proljeće i ljeto 1945. godine. Činjenica je da je u ono vrijeme partizanska vojska likvidirala desetine tisuća pripadnika poraženih vojski i brojne civile koji su se povlačili prema Austriji s kolonama poraženih vojski. Činjenica je da su najveće žrtve tragedije koju Bleiburg simbolizira (neovisno o tome gdje su se smaknuća, zapravo, događala) bili Hrvati. Činjenica je da je riječ o sustavnom zločinu, a ne o nekontroliranim incidentima, kakvih u većem ili manjem razmjeru ima u svakom ratu. Činjenica je da se taj zločin uopće nije mogao odigrati bez znanja, a vrlo vjerojatno, i bez osobne naredbe Josipa Broza Tita. Činjenica je da je zločin poput bleiburškog karakterističan za čitav niz komunističkih režima, inspiriranih Lenjinovom i Staljinovom koncepcijom rješavanja političkih problema masovnim egzekucijama.

O Bleiburgu se danas može govoriti jedino kao o bezočnom, najdublje amoralnom zločinu nad značajnim dijelom populacije jednog naroda i nad svim pripadnicima vojski koje su u Jugoslaviji izgubile u Drugom svjetskom ratu. Bleiburg je, definitivno, ona mračna točka koja zauvijek kompromitira hrvatski i jugoslavenski komunistički pokret kao okrutnu diktaturu, barem u jednom svom vremenskom razdoblju. Stoga je doista politički nevjerojatno da se bilo tko (ovdje ne mislimo na stanoviti oblik socijalne i ikonografske nostalgije) danas uistinu ozbiljno poziva na vrijednosti režima koji je bio kadar u nekoliko tjedana pobiti desetine tisuća svojih građana, izvan bilo kakvih ratnih aktivnosti, i koji se čak niti u zadnjoj godini svog postojanja nije bio kadar ispričati i pokajati zbog tog zločina.