Vjesnik: 25. 05. 2006.

Laži i odlaži

Pokazalo se da je Koštunica ziheraški političar, mlaki vođa i čovjek koji voli krupne stvari rješavati u bizantskom stilu

FRAN VIŠNAR

Glavni savjetnici srpskog premijera Vojislava Koštunice potpuno su podbacili: svog su šefa koji voli puštati glasine da je »neobaviješten« uspjeli uoči referenduma uvjeriti da crnogorski suverenisti neće moći ostvariti pola postotka prednosti iznad zahtjevnih 55 posto. Također su opreznog i sumnjičavog premijera obasipali podacima da su crnogorski unionisti odlično organizirani i da će srušiti referendum. Zato je razočaranje u Koštuničinom taboru najveće u Srbiji. Tamo se još nisu oporavili od šoka i tuge. Nerazdruživi brat i u ratu i miru u zadnjih sto godina odlazi tijesnom većinom.

Pokazalo se da je Koštunica bez dvojbe ziheraški političar, mlaki vođa i čovjek koji voli krupne stvari rješavati u bizantskom stilu: ispod stola, tiho i bez jamstava da će se ti dogovori provesti u djelo. On je najodgovorniji što mu je Crna Gora tako lako iskliznula iz ruku, a Haag ostao teški kamen oko vrata. Sad ispada da srpska vlada ništa ne zna o obećanjima svog premijera Carli del Ponte o tome da će Mladića pronaći i uhititi »ako ne u travnju, onda najkasnije do polovice svibnja«. Oni koji u Srbiji podržavaju Koštunicu tvrde da je pošten i tradicionalan političar kod kojeg nema kršenja zakona i korupcije. Ipak, ocjena učinkovitosti srpskog predsjednika vlade (ranije i države) nepovoljnija je od takve retuširane slike. Koštunica jest tradicionalist prije svega u cementiranju stare srpske političke tradicije koja glasi: »laži i odlaži«, te navike da se iz pozadine preko posrednika (ponekad ne samo grubo nego čak i u rukavicama) uređuje život susjedima. Takav pristup je nesuvremen, a za Srbiju na dugi rok štetan. Ali mora se pragmatično reći i ovo: bolje i takav mrzovoljan čovjek na kormilu Srbije nego Šešeljev zamjenik (Toma Nikolić zvani »grobar«) koji se od paranoičnog pritvorenika u Haagu razlikuje samo po tome što je još na slobodi.

Od odlaska Crne Gore Srbija bi zapravo trebala profitirati: mora redefinirati nacionalne ciljeve, ustanoviti gdje su joj državne granice i što su joj interesi, srediti vojsku i diplomaciju. Na vojnom planu, nužno je uvođenje male profesionalne kopnene vojske, a nekad brojna (jugoslavenska) ratna mornarica valjda će promijeniti ime i namjenu (prikladnije se preobraziti u »rečnu flotilicu«).

Što se tiče suverenista u Crnoj Gori, oni se moraju što prije otrijezniti od euforije, jer neovisnost nosi brojne izazove. Na prvom mjestu je i pitanje ima li Crna Gora infrastrukturu za samostalan put i koliko će biti ekonomski neovisna zemlja. Crna Gora je duboko podijeljena. Srbija zato nije običan susjed: ona će ostati i te kako zainteresirana država i uvijek će nastojati preko dobro raspoređenog i moćnog prosrpskog crnogorskog lobija utjecati na zbivanja u Crnoj Gori. Beograd u odnosu na Crnu Goru nije nemoćan i on će pokušati regulirati srpsko-crnogorske odnose nalik onima između Rusije i Bjelorusije.

Iako je odvajanje iz srpskog bratskog zagrljaja bez rata epohalni pothvat, Milo Đukanović je dao previše obećanja narodu koji će se uskoro suočiti s činjenicom da strani investitori neće samo tako nagrnuti u Crnu Goru (niti će put u NATO i EU biti lak), a da će razlaz sa Srbijom potrajati dulje nego što je Podgorica planirala. Za obje strane važno je da se doista civilizirano rastanu. Jer, zdrav razvod bolji je od bolesnoga braka.