Vjesnik: 26. 05. 2006.

Kraj

Za razliku od formalnog pravnog aspekta, mnogo će teže ići duhovni oproštaj Srbije s Crnom Gorom

MARKO BARIŠIĆ

Crnoj Gori će trebati nekoliko mjeseci prije nego što zakorači na međunarodnu pozornicu kao nezavisna država. Najprije rezultat referenduma trebaju priznati službeni Beograd i unionisti u Crnoj Gori, potom treba krenuti u proces razdruživanja sa Srbijom, a na kraju ostaje najlakši zadatak: izgradnja diplomatske mreže koja će pokušati afirmirati novu državu na međunarodnom planu.

Što se tiče priznanja, za Podgoricu su se već dogodile najvažnije stvari. I Europska unija i Sjedinjene Države su, naime, već kazali da su zadovoljni iskazanom demokratskom zrelošću uoči i tijekom referendumskog procesa, te su posredno prihvatili pobjedu suverenista. I Rusi su poručili da će prihvatiti novonastalo stanje te nastaviti surađivati i s Beogradom, ali i s Podgoricom.

Kad je riječ o razdruživanju, Crna Gora i Srbija neće imati velikih problema. Beograd je, naime, sljednik bivše državne zajednice u međunarodnim institucijama te jedino preostaje ugasiti ustanove dosadašnje zajedničke države i podijeliti vojnu imovinu. Kako Crna Gora u budućnosti planira ukinuti vojni rok i formirati profesionalnu vojsku s oko 3000 vojnika, može se pretpostaviti da će Podgorica zahtijevati samo vojnu imovinu koja je na njenom teritoriju. Dakle, vojarne s pripadajućim naoružanjem te cjelovito brodovlje ratne mornarice. To je i logično s obzirom na to da Srbija, nakon osamostaljenja Crne Gore, više nema mora te joj ratna mornarica i nije potrebna.

Nekih drugih diobenih dvojbi između dviju država zapravo i nema. Naime, i u postojećoj državnoj zajednici Crna Gora je imala zasebni fiskalni sustav sa svojom narodnom bankom, imala je svoju vlastitu valutu (euro), zasebni mirovinski i zdravstveni sustav. Primjerice, samo je lani za liječenje svojih državljana u srbijanskim bolnicama Podgorica platila Beogradu šest milijuna eura. Dakle, što se tiče većine građana, razdruživanje će proći bez većih novosti koje bi otežavale svakodnevni život.

Međutim, za razliku od toga formalnog pravnog aspekta, mnogo će teže ići duhovni oproštaj Srbije s Crnom Gorom. Iz Beograda su na tu bivšu jugoslavensku republiku navikli gledati kao na svoje »drugo oko u glavi«, neku vrstu svog teritorija koji su samo na upravljanje prepustili Crnoj Gori. Također, bili su uvjereni da će unionisti, pobornici državne zajednice sa Srbijom, dobiti dovoljan broj glasova na referendumu da bi se mogli osjećati pobjednicima.

Kako se to nije dogodilo, Srbija se pomalo u šoku i s razočaranjem suočava s činjenicom vrlo skore crnogorske nezavisnosti. Dojam je da zapravo ne znaju što poduzeti te stoga odugovlače s priznanjem referendumskih rezultata kako bi barem na neko vrijeme odgodili oproštaj s Crnom Gorom. Međutim, s tim se ništa ne može postići.

Crna Gora iza sebe ima i EU i SAD, koji su već blagoslovili njenu nezavisnost. Zajedno s formalnim priznanjem iz Bruxellesa, to će učiniti i većina Crnoj Gori susjednih država, pa među njima i Hrvatska. Tada će završiti i slavlje crnogorskih referendumskih pobjednika. Nakon toga slijedi duga i teška borba za gospodarski oporavak države te naporan posao da bi se umanjila politička podjela u društvu u kojem vrlo velik dio pučanstva zapravo nije ni htio vlastitu nezavisnost.