Vjesnik: 29. 05. 2006.

Povratak korijenima

VESNA KUSIN

Europa treba priznati kršćanske korijene i na njih biti ponosna. Mudra žena Merkel javno se založila za tu ideju

Europski ustav opet bi mogao postati predmetom burnih rasprava, poput onih pri početnom definiranju općih odrednica, ali i onih zbog kojih je referendumski odbačen u Francuskoj i Nizozemskoj, a posredno tek i u Velikoj Britaniji koja je, poučena tim iskustvom, već predviđeno izjašnjavanje Britanaca, s istim očekivanim rezultatom, odgodila ad calendas graecas. Druge zemlje (od kojih su Danska, Češka i Austrija već javno negodovale) u taj postupak plebiscitarnog »(ne)prihvaćanja« temeljnog dokumenta EU-a nisu se ni upuštale. Što bi sada, nakon podugačke šutnje, zbog smirivanja strasti, o ustavu, bez kojeg ujedinjena Europa ne može a ipak pokušava funkcionirati, moglo izazvati nove polemike?

Njemačka kancelarka Angela Merkel hrabro je javno izrazila vlastito uvjerenje da bi u europskom ustavu trebalo biti spomenuto kršćanstvo koje je olako iz njega ispušteno, unatoč zalaganjima Ivana Pavla II., ali i drugih, koji je ne bez razloga smatrao da se Europa ne bi trebala odreći kršćanskih korijena. Kreatori ustava, gurnuvši glavu u pijesak, odbacili su kršćanstvo u ime sekularizma, uvjereni da će tako izbjeći druga vjerska suočavanja. Ali prije no što su se nadali, i bez kršćanstva u jednako tako odbačenom ustavu, Europa se bolno iz svoje navodno sekularizirane pozicije suočila upravo s drugim religijama na svome tlu. I ne samo s vjerskim uvjerenjima, nego i drukčijim svjetonazorima što proizlaze iz kulturnih i civilizacijskih krugova početno determiniranih drukčijim religijskim temeljima. Pokušaj obračuna nametanjem unificiranih pravila koja udaraju i po glavi kršćana, pa i ograničavanjem useljavanja drukčijih (čime se krše ljudska prava i slobode), slabašan je i neuvjerljiv pristup zajedništvu u koje se Europa zaklinje. O dijalogu, ravnopravnom (iluzionističke li kategorije) da se i ne govori. A sve stoga što je zaboravljena ona biblijska "poštuj drugoga kao samog sebe". Kako će Europa, primjerice, uvažiti islam, ako ne uvažava vlastito kršćanstvo u svim njegovim izvedenicama?

Možda bi je trebalo podsjetiti na riječi Alberta Einsteina obznanjene prije četrdesetak godina: »…Moje duboko uvjerenje u Božju opstojnost, koji se posvuda u svemiru objavljuje, temelj je i moje egzistencije i vjere. Ja sam židov, ali fascinirajuća slika Isusa iz Nazareta na mene je ostavila neizbrisiv pečat… Nitko se nije pokazao takvim kao On. Zaista samo je jedno mjesto na svijetu bez ikakve tame, a to je osoba Isusa Krista. U njemu nam se Bog na najjasniji način predstavio. Njega ja štujem i njemu se klanjam«. Što od Einsteina Europa može naučiti? Prvo, poštivanje sebe (ja sam židov), drugo, uvažavanje drugog i drukčijeg (Isusa štujem i njemu se klanjam) i treće, što proizlazi iz prethodnoga: uspostava dijaloga.

Europa, dakle, treba priznati vlastite kršćanske korijene i na njih biti ponosna, a onda će s te pozicije, ako se oslobodi zaslijepljenosti sekularizmom kao primarnim postulatom, moći razumjeti i prihvatiti druge te s njima uspostaviti dijalog, a sve na korist općega dobra, pa i mira. Dugoročno zadaća je teška, ali isplativa. Samo treba imati dobre temelje, pa i ustavne. Mudra žena Merkel to je shvatila i javno se za tu ideju založila. Uspije li dobiti podršku i oživotvoriti tu ideju te Europu vratiti kršćanskim korijenima, njezino će ime velikim slovima biti upisano u europsku povijest.