Jutarnji list: 06. 06. 2006.

Što i kako rade tajne službe, iz prve ruke

Sanja Modrić

Što u takozvanoj provjeri rade djeca, tko je kopao po našim podacima, s kim su nas još i gdje spominjali, što se žbirova tiče imamo li mi ‘kakvih problema’, kakav je to način da se ispituju naši susjedi i zašto POA laže da se ja kandidiram za državni posao?

Saborsku proceduru upravo prolazi novi zakon o obavještajnom sustavu koji je predložila Vlada. Budući da taj zakonski tekst poklanja tajnim službama mnogo veće ovlasti nego što su ih imale do sada, budući da se novim zakonom praktički ukida civilni nadzor nad tajnim službama, te budući da i vlast i opozicija svesrdno podržavaju novi zakon koji agentima i njihovim šefovima daje odriješene ruke da rade što i kako hoće, odlučila sam danas pisati o jednom mom privatnom, ali krajnje poopćivom slučaju. To činim kako bih čitateljima zorno pokazala da je civilna kontrola tajnih službi u Hrvatskoj šuplja forma bez ikakvog stvarnog sadržaja, iliti pravni institut kojim se možemo hvaliti u inozemstvu, ali koji nama ovdje ni na koji način ne pruža zaštitu od samovolje za nas anonimnih zaštitnika ustavnog poretka. Tako je već sada, i prije usvajanja novog, za građane i ljudska prava značajno restriktivnijeg zakona, a kako će biti kad novi zakon stupi na snagu, to je prilično lako zamisliti.

Dakle, zbog krajnje bizarnog događaja koji ću odmah opisati, u veljači sam poslala predstavku saborskom Vijeću za nadzor sigurnosnih službi, a u petak sam bila na njihovoj sjednici jer su me pozvali da sa mnom “obave razgovor”. Pismo sam tada uputila i Tomislavu Karamarku, šefu POA-e, te predsjedniku Republike koji po zakonu kontrolira rad tajnih službi.

Obratila sam se tim uvaženim instancama nakon što sam se pošteno iznervirala kad mi je, polovicom veljače ove godine, na vrata pozvonila jedna moja susjeda da bi mi uzbuđeno ispričala što joj se toga dana dogodilo u vezi s nama. Ta energična gospođa, trenutno predstavnica stanara, čiju obitelj poznajem mnogo godina otkako stanujemo jedni iznad drugih i kojoj potpuno vjerujem, ispripovijedala nam je da ju je zbog nas zvao netko iz tajnih službi i da su vodili vrlo neobičan razgovor koji ju je jako uzrujalo. Zato nam je odmah došla prenijeti sve detelje tog razgovora.

Tako smo saznali da je tog jutra na telefon u našem susjedstvu nazvao muški glas koji se predstavio kao “djelatnik POA-e”. Želio je postaviti nekoliko pitanja, a na njih je, unatoč izneneđenju s druge strane linije, ispočetka dobio i odgovore. Pitao je stanuje li u našem stanu moj suprug imenom i prezimenom. Da. Zatim stanuju li u našem stanu naše dvije kćeri, ponovno imenom i prezimenom. Da. Zatim stanujem li tu i ja, Sanja Modrić. Da. Zatim se “djelatnik POA-e” ostavio tehničkih detalja i prešao na međuljudske i kriminalne. Htio je znati kakva smo mi obitelj, ima li kod nas razmirica, eventualno nekih ekscesa te imamo li mi “nekih problema”. Susjedin sin, student, koji se javio na telefon jer je majka bila na poslu, osupnuo se i uznemirio kad je čuo što zanima “djelatnika POA-e”. Rekao je “djelatniku” da je kod nas sve u najboljem redu, ali da ne razumije zašto ga sve to ispituje i da više ne želi odgovarati na takva pitanja. “Djelatnik” mu je objasnio da se gospođa Modrić prijavila za posao u državnoj službi i da je to uobičajena provjera kod takvih slučajeva, pozdravio se i napomenuo kako se nada da će taj razgovor ostati “među njima”.

Razgovor nije ostao među njima i ja sam poslala predstavke bijesna kao pas. Prvo, razjarilo me to što se neki agent raspituje o nama kao da švercamo heroin ili sudjelujemo u terorističkim operacijama. Drugo, podivljala sam kad sam čula da “djelatnik POA-e” točno zna imena mojih kćeri, koje ne nose moje prezime nego tatino, te da zna ime i prezime moga muža. Treće i osobito bitno, ja nikad u životu nisam aplicirala ni za kakav posao u državnoj službi, to je, dakle, bila evidentna laž. I četvrto, ni meni ni suprugu nije bilo jasno s čim uopće povezati taj drski upad POA-e u našu privatnost.

Na predstavku mi je vrlo brzo pismenim putem odgovorio ravnatelj POA-e Tomislav Karamarko, kojega sam informirala o incidentu i zatražila objašnjenje u najkraćem roku. Mislila sam da će reći kako nema pojma tko je to zvao, da je to mogao biti bilo tko i da se svatko može predstaviti kako mu drago. Ali, Karamarko me obavijestio da je POA u stvari provjeravala mog supruga, i to zato što je on član uprave tvrtke koja želi poslovati s Ministarstvom unutarnjih poslova.

To uljudno pismo još me više razgnjevilo. Ta tvrtka je, naime, već sto puta do sada poslovala s MUP-om, kao i s desecima drugih ministarstava i državnih investitora, pa kako to da do sada nije bilo takvih primitivnih i idiotskih provjera. Zatim, što u takozvanoj provjeri rade naša djeca, tko je kopao po našim podacima, s kim su nas još i gdje spominjali, što se žbirova tiče imamo li mi “kakvih problema”, kakav je to način da se ispituju naši susjedi i zašto POA onda laže da zovu zbog mene pošto se ja kandidiram za državni posao? Ali, naravno, jasno je da se na toj adresi više nisam imala što bogu moliti.

Od veljače su prošli mjeseci, da bi me prošli tjedan na razgovor pozvalo saborsko Vijeće za nadzor sigurnosnih službi. Rekli su mi da su oni zbilja proveli temeljitu istragu o “mom slučaju” i da me mole da dođem. Sastala sam se tako s četiri vrlo pristojna gospodina, kvorumom tog saborskog civilnog kontrolnog mehanizma koji bi trebao štititi građane od zloupotreba obavještajnog aparata. Ukratko, rekli su mi da su službeno zatražili očitovanje od POA-e. Da je POA provjeravala mog muža. Da se sadržaj razgovora koji im je poslala POA razlikuje od sadržaja koji sam ja prepričala u predstavci. Da “djelatnik” nije spominjao ništa od ovoga na što sam se ja potužila i što smatram bezobraznim kršenjem ljudskih prava i da su sve radili po zakonu. Vijeće sada, eto, ima dvije verzije, ali ne može reći koja je istinita. Zatražila sam da vidim što je njima napisao Karamarko, ali nisu mi to mogli dati jer je to “dokument u vlasništvu POA-e”. Rekla sam da ne želim taj dokument uzeti u svoje vlasništvo nego ga samo pročitati, ali nisam smjela ni to. Glasno sam zaključila da od takvog “nadzora” nema ništa i da predstavku, zapravo, nisam trebala ni slati.

Članovima Vijeća bilo je malo neugodno. Pitali su me slažem li se da zatraže “još i poligrafsko ispitivanje agenta koji je radio na mom slučaju”? Rekla sam im da traže što god hoće, ali bez mene. Potužili su mi se kako im je teško jer nemaju ni pravnika koji bi im pomogao u radu. Dvojica su me pristojno ispratila i zaželjeli smo jedni drugima sve najbolje.