Slobodna Dalmacija: 11. 06. 2006.

DOSSIER BARAKUDA - ZAŠTO JE OPERACIJA HVATANJA KRIJUMČARA ORUŽJA BIO ’VRUĆ KRUMPIR’ SVIH VLASTI

Hrvatski pištolji omiljeno oružje svjetskih atentatora

OZALJ U MEĐUNARODNOM LANCU Stjepan Rocek, krijumčar u bijegu, i Mirko Vugrek, preminuo tvorničar ilegalne strojnice "agram" iz Ozlja, u akciji "barakuda" se još 1998. imenom i prezimenom spominju kao karike u međunarodnom krijumčarskom lancu

Najnovija policijska lovina od osam uhićenih krijumčara oružja, efekt je smaknuća Tea van Goga u siječnju 2004. Riječ je o poznatom nizozemskom kolumnisti i režiseru: ubojica, fanatizirani islamist, pucao je iz pištolja hrvatske proizvodnje.

Karike u lancu

Tako je Marijan Benko, aktualni ravnatelj policije, konačno aktivirao prastaru HIS-ovu operaciju "barakuda" koja je hrvatske pištolje još 1998. identificirala kao omiljeno oružje političkih atentatora diljem Europe. Štoviše, Stjepan Rocek, krijumčar u bijegu, i Mirko Vugrek, preminuo tvorničar ilegalne strojnice "agram", u "barakudi" se imenom i prezimenom spominju kao karike u međunarodnom krijumčarskom lancu. U to doba putokazi su vodili još samo prema Španjolskoj i Rusiji.

Ipak, informacije su godinama ignorirane, zatim zataškane, na kraju uskladištene u tradicionalni hrvatski zaborav, da bi se ilegalni proizvođači i distributeri u međuvremenu spojili s muslimanskim teroristma. Ukratko, kao jedini dosadašnji učinak "barakude", 2003. likvidiran je njezin vodeći agent Veselin Marinov zvan Bugar. Egzekutor Vinko Žuljević Klica, umirovljeni "specijalac" HVO-a, proglašen je nevinim, jer se ubojstvo dogodilo tobože u nužnoj samoobrani.

"Barakudu" je, kao tadašnji šef HIS-a, 1998. inicirao Miroslav Šeparović, danas privatni odvjetnik, kada su u Španjolskoj, pa uskoro u Rusiji, izvršeni politički atentati oružjem HS-2000 iz ozaljskog IM-metala. Postojale su čak prilično čvrste indicije da ozaljska tvornica izrađuje pištolje za fiktivne naručitelje u BiH, koji su zapravo namijenjeni ilegalnom europskom tržištu.

Razgranata mreža

HIS-ova istraga uskoro se razgranala u mnoštvo tragova o bliskoj vezi krijumčarenog oružja s krugovima HVO-a, ratnim zločinima u BiH, pa mirnodopskim otmicama i "reketom". Godine 1999. prikupljeni HIS-ov materijal dostavljen je UNS-u i tadašnjem ministru unutarnjih poslova Ivanu Peniću, koji je problem dalje adresirao na SZUP i njegova šefa Ivana Brzovića.

Pošto je "barakuda" u SZUP-u pomno proučena, Veselin Marinov prvo je nazvan "nekvalitetnim", "nepouzdanim" izvorom, pa "kriminalcem". Završio je u zatvoru, uz dva montirana kaznena progona, a u istom valu zatiranja gangsterskih tragova, Miroslav Šeparović je optužen za izdaju HIS-ovih tajni, pa smijenjen s ravnateljske funkcije.

’Obavještajno smeće’

Godine 2000. "dosje barakuda" naslijedio je Šime Lučin, SDP-ov ministar unutarnjih poslova, ali u vrlo šturoj verziji tzv. sažetka, uz napomenu da je riječ o "obavještajnom smeću" u produkciji jednog lažljivog kriminalca. Marinov je u međuvremnu pušten iz pritvora. Postao je tajni agent Ranka Ostojića, tadašnjeg ravnatelja policije, koji je tek tada dobio šansu da dozna što stoji u fragmentima kojih nema u tzv. sažecima. Ključ zataškanog dijela priče nalazio se u dvojici direktora ozaljskog IM-Metala, tvrtke koja je MUP-u isporučivala vatrogasna vozila, uživajući političko pokroviteljstvo raznih stranačkih lobija, kako u HDZ-u, tako u HSS-u i SDP-u. Lov na kriminalističke dokaze prekinut je Marinovljevim ubojstvom.

Kako su, nakon svega toga, dvojica direktora tiho uklonjena iz IM-metala, kako je "barakuda" postala poznata nekim europskim policijama i kako je hrvatski pištolj upotrijebljen u smaknuću Tea van Goga, stara HIS-ova operacija iznenada je postala vrlo aktualna.

Jasna BABIĆ