Večernji list: 17. 06. 2006.
Vijeće za civilni nadzor tajnih službi morat će ispitati jesu li crkveni
ljudi praćeni u Račanovo vrijeme
Crkva traži istragu o
Franji Tureku i POA-i
Autor: Zvonimir Despot
Crkvena inicijativa da se
napokon utvrdi puna istina o praćenju njezinih ljudi za komunističke Jugoslavije
dobila je i svoj prvi konkretan iskorak. Isusovac prof. dr. Vladimir Horvat
predao je 14. lipnja zamolbu Vijeću za civilni nadzor tajnih službi pri
Hrvatskom saboru u kojoj traži da to tijelo ispita sumnje "da su neke
hrvatske tajne službe pratile određene institucije Katoličke crkve u RH i
pojedine njene dostojanstvenike"!
Poveznica s propalim
komunističkim režimom jest u tome što se sumnje odnose na razdoblje Račanove
vladavine od 2000. do 2004., kao i na izvješće tadašnjeg šefa SZUP-a i POA-e
Franje Tureka o Katoličkoj crkvi, što je zapravo djelo njegovih tadašnjih
vodećih operativaca koji su kadar naslijeđen još iz Udbe. Na njegovu su se
udaru našli posebice dalmatinski biskupi, gospićko-senjski Mile Bogović, vojni
Juraj Jezerinac, pa vlč. Zlatko Sudac...
Iako prof. Horvat s ovom
inicijativom nastupa osobno, bez ičijega mandata, i te kako je jasno da on ima
neslužbenu i jaku crkvenu potporu te da će crkvene strukture pomno pratiti kako
će njegov zahtjev biti riješen.
Tko upravlja
Znam da me je svojedobno jugokomunistička Udba telefonski
prislušivala ne samo u domovini nego i u Francuskoj, za moga desetogodišnjeg
vođenja Hrvatske katoličke misije u Parizu. Bilo mi je jasno da me kao
katoličkog svećenika smatraju opasnim protivnikom na ideološkom planu, a kao
svjesnog hrvatskog rodoljuba na nacionalnom, kao potencijalnog rušitelja
Jugoslavije. Ali ne mogu shvatiti niti prihvatiti činjenicu da u slobodnoj i
demokratskoj Hrvatskoj neke hrvatske tajne službe prisluškuju i prate
djelatnike, dostojanstvenike i cijele institucije Katoličke crkve. Osim što je
to protuzakonito, zabrinjavaju me motivi takvog djelovanje.
Nameće mi se sumnja da su one
možda samo nominalno "hrvatske" i "demokratske", a realno
su protuhrvatske, protudemokratske i protucrkvene, pa se nameće pitanje tko
zapravo njima upravlja. Stoga sam Vijeću uputio zamolbu da ozbiljno ispita
djelovanje, motive i ciljeve, kao i stvarne upravitelje tih tajnih službi.
Ujedno tražim da se istraživanju pristupi odmah i da se što prije javno objave
rezultati, kako bi se ili raspršile sumnje građana ili onemogućili i kaznili
"malignantes nationales narodni
zlotvori", kako je slične svojedobno nazvao Bartol Kašić kazao nam je p. Horvat.
On se u svom
zahtjevu nadovezuje na istup dr. Slavena Letice, koji se tužio da je i on bio u
to doba nezakonito praćen, ali da je istodobno dao naslutiti da su praćeni i
crkveni ljudi. Horvat se poziva na medijska izvješća u kojima je naznačeno da
su tajne službe u to doba svrstavale dijelove Crkve u Hrvatskoj u područje
desnog radikalizma te da su tvrdile kako je Crkva od početka iskazivala rezerve
prema Račanovoj vlasti.
Opus Dei
Horvat se
posebice osvrnuo na Opus Dei, koji je također zainteresiran za to
raščišćavanje, a samim time i Vatikan, kojemu je Opus Dei izravno podložan.
Horvat napominje da su neke domaće tajne službe, prema medijima, osobito bile
zainteresirane za Opus Dei jer da je njegov rad "indikativan" zato
što je "ostvario značajnu prisutnost kroz mlađe katoličke intelektualce,
radikalno desno orijentirane, okupljene oko časopisa MI, koji su predstavljali
ključnu operativnu ulogu Opusa Dei. Štoviše, Horvat upozorava da su službe Opus
Dei optuživale da u svom djelovanju "razvija oblike djelovanja
obavještajnih službi i masonskih loža".
Letičine je tvrdnje
proučavao već Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, koji je na
kraju zaključio kako nije bilo nezakonitosti u Turekovu postupanju, ali da je
ono bilo neprimjereno, što god to značilo. No, nikad nije
do kraja utvrđeno što je Turek zapravo time htio postići. Danas bi najbolje
odgovore na ta pitanja mogao dati Turekov nasljednik Tomislav Karamarko.
Štoviše, on bi i osobno trebao biti za to zainteresiran jer mu se pripisuje da
je blizak krugovima oko Opusa Dei. Sigurno je samo to da je vladajući HDZ dobio
vruć krumpir iz crkvenoga dvorišta, koji neće moći olako odbaciti.
Vodio je pokop Brune Bušića
Prof. dr. Vladimir Horvat po mnogočemu je
zanimljiva ličnost. Osim što je svećenik isusovac te što je završio teologiju i
filozofiju, diplomirao je i filologiju te magistrirao iz hrvatske književnosti
radom o Antunu Gustavu Matošu, a doktorirao tezom o jezikoslovlju Bartola
Kašića. Od 1975. do 1985. bio je u Parizu voditelj Hrvatske katoličke misije te
je vodio pokop Brune Bušića 1976., kojega je smaknula jugoslavenska Udba. Sudjelovao
je u osnivanju Hrvatskih studija u Parizu. Komunisti su mu 1985. oduzeli
putovnicu i tako spriječili njegov povratak u Pariz jer se njegovo djelovanje
nije svidjelo tamošnjoj jugoambasadi. Tako je od 1986. do 1991. u Beogradu bio
poglavar isusovaca, župnik u crkvi sv. Petra i dekan katoličkih župa.
Od 1992. bio je pročelnik Hrvatskoga povijesnog instituta u Beču. Sad je u mirovini.