Glas Istre: 18. 06. 2006.

Hrvatski James Bond

U ono vrijeme kad je legendarni James Bond lako naoružan rasturao Sovjetski Savez uzduž i poprijeko, malo kojem mladcu na pamet nije palo kako bi krasno bilo biti tajni agent, hladnokrvan, opasan i okružen ljepoticama. Svijet špijuna činio se u to vrijeme primamljiv i nedostupan kao djevojački pidžama party, ali naše iluzije naprasno su spaljene krajem 90-ih godina prošlog stoljeća, kad smo putem medija na dnevnoj bazi informirani o načinima na koje su podobni i priučeni tajni agenti rovali po tuđim životima, životima hrvatskih građana koji ni na koji način nisu predstavljali prijetnju nacionalnoj sigurnosti.

Iako za onodobne špijunske psine nitko nije snosio nikakvu odgovornost, naivni kao čudo hrvatske naive povjerovali smo da će sa smrću prvog hrvatskog predsjednika nestati i njegov obavještajni mehanizam, u kojem su radili mahom poznanici sa zavičajnih klubova, kumovi, nećaci i druga rodbina one gospode u čiju se lojalnost vladajućoj stranci nije smjelo sumnjati. Ovih dana, međutim, otkrivaju se neslućeni razmjeri naše zablude.

Sa svih strana Hrvatske, naime, pristižu informacije o tome da prava boja stranačke knjižice i danas igra presudnu ulogu pri ulasku u žbirsku organizaciju, prigodno imenovanu kao Protuobavještajna agencija. U agenciji koja je, sudeći prema curenju informacija, sve samo ne tajna i profesionalna, svoje uhljebljenje našlo je niz ljudi na ovaj ili onaj način povezanih s vladajućom strankom, Hrvatskom demokratskom zajednicom. Zahvaljujući rodovskim, zavičajnim i političkim vezama, u Protuobavještajnoj agenciji danas tako imamo zaposlene ribare i pekare, vozače i predsjednike stranačke mladeži.

Na žalost, ove porazne vijesti o stanju špijunskog zanata u Hrvata progutat će već današnje popodne kad igramo još jednu povijesnu nogometnu utakmicu. Na špijunsko-političke utakmice odavno smo oguglali u toj mjeri da u ovoj zemlji praktički ne postoji stvar koja bi se mogla nazvati skandalom. Sve moguće skandale već smo vidjeli i upoznali, te nije čudo da nas jedna nogometna utakmica zanima više nego razvaline hrvatskog obavještajnog sustava. Loše vijesti s Karamarkovog bunjišta nelagodu će izazvati tek kod malobrojnih, koji bi se, prirodi posla zahvaljujući, sutra mogli naći pod obradom špijunskog aparata. Nije ugodno znati niti da bi zajednički nam žbiri uskoro mogli biti upotrijebljeni i za političke probitke određenih ljudi koji se igraju »službinih« kadrovika. Pa i kad stavimo na stranu sve svinjarije koje bi mogao proizvesti kontrolirani obavještajni aparat, još uvijek ostaje bolna činjenica pred kojom bi čovjek najradije zaboravio da je u djetinjstvu želio postati »tajni agent 007«. Hrvatski James Bond, naime, po zanimanju je - pekar.

Ladislav TOMIČIĆ