Slobodna Dalmacija: 24. 06. 2006.

SLUČAJ DAKSA ULOGA ANTE JURJEVIĆA U STRIJELJANJIMA NA OTOČIĆU POKRAJ DUBROVNIKA U LISTOPADU 1944. GODINE, NAKON OSLOBOĐENJA GRADA

Baja: Ubiti ih se mora!

“Mi smo strijeljanja objavili plakatom, ali dosad ne sve. Sutra izlazi jedan dio u javnosti, a potpisali smo sud Komande područja, jer drugoga nismo imali. Bilo kako bilo - ubiti ih se mora”, napisao je Ante Jurjević 25. listopada 1944. u izvještaju višoj partijskoj instanciji. Partizanska obavještajna služba je još na Visu imala popis svih Dubrovčana koji su surađivali s okupatorom, te je šef obavještajne službe za Dalmaciju Dušan Guzina trebao provesti odluku o njihovoj sudbini

Piše: Damir PILIĆ

Prije koji tjedan pisali smo o liku & djelu istaknutoga splitskog komunista Ante Jurjevića Baje, koji je desetljećima nakon Drugog svjetskog rata - kao direktor splitskog brodogradilišta i član CK SKH i CK SKJ - bio najmoćniji čovjek Splita i Dalmacije. Tom prigodom iznijeli smo niz primjera koji dokazuju kako je Baja svoju poslijeratnu moć koristio na dobrobit brodogradilišta, grada i regije.

Također, u tekstu smo istaknuli i kako njegovi politički protivnici već desetljećima mašu “slučajem Daksa” iz listopada 1944. godine, odnosno strijeljanjem nekoliko desetaka dubrovačkih civila, u čemu je Baja navodno imao glavnu ulogu.

Pisanje izvještaja

Dotaknuvši taj slučaj, napisali smo kako je Baja do smrti tvrdio da se njegova uloga u tim događanjima svodi na pisanje izvještaja višoj komandi o stanju u Dubrovniku prvih dana nakon ulaska partizana, te da osobno sa strijeljanjima nije imao nikakve veze, osim što je o njima izvijestio nadređenu instanciju. Pritom smo utvrdili da nerazjašnjene okolnosti vezane uz “slučaj Daksa” ostaju kao zadatak povjesničarima, budući da ratni zločini, ako je o tome riječ, ne zastarijevaju.

Nakon toga teksta u redakciju Slobodne Dalmacije stiglo je više zahtjeva čitatelja da se pozabavimo i “slučajem Daksa”. U nekima od tih zahtjeva citirani su i dijelovi spomenutog Bajina rukom pisanog izvještaja (koji je 1992. pronašao voditelj Muzeja suvremene povijesti u Dubrovniku mr. Ivo Dabelić, a njegovu autentičnost potvrdio sam Baja), koji navodno upućuju na to da je Bajina uloga u cijeloj priči bila veća od pukog izvještavanja.

Stoga smo se uputili u kratko istraživanje po povijesnim arhivima, kako bismo pokušali rekonstruirati Bajino kretanje tih listopadskih dana 1944. i eventualno utvrditi njegovu odgovornost u tragičnim događajima na otočiću Daksi.

Odmah da kažemo: jedina nepobitna stvar koju smo uspjeli utvrditi jest ono što se već znalo - krajem listopada 1944. partizani su na Daksi doista strijeljali nekoliko desetaka Dubrovčana, optuženih za suradnju s nacifašistima i “domaćim izdajnicima”. I dalje ostaje nejasno je li strijeljanima uopće suđeno, kao i kakva je stvarna Bajina uloga u tome.

Krenimo redom. Nepobitno je da je Dubrovnik oslobođen 18. listopada 1944. i da su u grad prve ušle jedinice 2. dalmatinske i 10. hercegovačke brigade. Dubrovnik su tada branili Nijemci s 369. pukom, mornaričkom pješadijom i obalnom artiljerijom, skupa s oko 400 ustaša i domobrana (prema knjizi partizanskoga ratnog kroničara Drage Gizdića “Dalmacija 1944-1945”, u izdanju zagrebačke Epohe iz 1964., str. 675.).

Spomenuti kroničar navodi kako je 20. listopada na sastanku Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju, održanom u Ženaglavi na otoku Visu, “radi pomoći organizacijama u Dubrovniku odlučeno da A. Jurjević odmah tamo otputuje i ostane dok to situacija bude tražila” (ibid, str. 677.), što se poklapa s iskazom samog Ante Jurjevića kada je u jednom intervjuu novinaru Suadu Ahmetoviću izjavio: “Ja sam došao u Dubrovnik 19. ili 20. listopada (...) Mi smo u Oblasnom komitetu KPH za Dalmaciju odredili da u svaki oslobođeni grad idu naši članovi kako bi pomogli organizaciji NOP i učvršćivanju naše vlasti. Mene su odredili da idem u Dubrovnik jer sam imao iskustva s oslobođenjem Splita poslije kapitulacije Italije. Zajedno sa mnom određeni su Josip Černi, Pavle Krce i šef obavještajne službe za Dalmaciju Dušan Guzina” (“Ante Jurjević Baja: Znao sam za strijeljanja”, Novi Vjesnik, 19. 12. 1992.).

Kako navodi istraživač Joško Radica, nakon dolaska u Dubrovnik spomenuti Guzina je kao pomoćnik šefa OZNA-e za Dalmaciju “preuzeo koordinaciju svih aktivnosti oko konačnog definiranja sudbine uhićenih osoba, prema popisima što su se pripremali i sređivali na Visu, u sjedištu OZNA-e, po kojima je OZNA za južnu Dalmaciju već obavila sve poslove oko uhićenja...” (Joško Radica: “Sve naše Dakse”, Matica hrvatska, Dubrovnik, 2003., str. 226.).

Dakle, partizanska obavještajna služba je još na Visu imala popis svih Dubrovčana koji su surađivali s okupatorom, te je upravo Guzina trebao provesti odluku o njihovoj sudbini, što u spomenutom intervjuu za Novi vjesnik potvrđuje i sam Baja:

Narodni neprijatelji

“Mi smo se rasporedili na posao i svatko je izvršavao svoja zaduženja. Ja sam išao u partijsku organizaciju, a Dušan Guzina je preuzeo obavještajnu službu. Moj je posao bio da usmjerim rad Partije, da se učvrsti narodna vlast i da se daje podrška svim institucijama narodne vlasti u gradu. (...) A onda je došlo to suđenje. Moram kazati da sam ja znao da se hapsi i da će se nekim ljudima suditi, ali nikoga od njih nisam poznavao pojedinačno. Mislim da je u tome glavnu ulogu odigrao Dušan Guzina. On je bio šef obavještajne službe i prikupio je sve podatke o narodnim neprijateljima. A kad ih je skupio, morao ih je dati sudu.”

Nakon te Bajine izjave novinar Ahmetović mu citira dijelove njegova izvještaja iz 25. listopada 1944.:

“Što se tiče narodnih neprijatelja, do sada smo ih otpremili što ovamo - što onamo oko 60, među njima i osam popova, odnosno fratara... Mi smo strijeljanja objavili plakatom, ali dosad ne sve. Sutra izlazi jedan dio u javnosti, a potpisali smo sud Komande područja, jer drugoga nismo imali. O svemu tome dajte svoje mišljenje. Bilo kako bilo - ubiti ih se mora

”Baja na to odgovara:

“Ja sam u pismu iznio samo kronologiju događanja u Dubrovniku tih dana. Ne znam gdje su ubili te ljude... Općenito govoreći, ja ne govorim samo o Dubrovniku, moglo se svašta dogoditi, ali znam da je naš pokret i tada već toliko stasao da ni jedna odluka o kažnjavanju neprijatelja nije mogla biti donesena bez da je bio formiran sud i održano suđenje.”

Na novinarevu sugestiju da nisu pronađeni nikakvi dokazi koji bi potvrdili da je strijeljanima zaista i suđeno, Baja izjavljuje:

“Ja nisam prisustvovao suđenju, ali meni se govorilo da je suđenje održano. Nisam imao nikakve veze sa sudom, niti znam ljude koji su sudili, pa na to vaše pitanje ne mogu određeno odgovoriti... Podatke je u svakom slučaju davala naša obavještajna služba, davao ih je Dušan Guzina, a na osnovi tih provjerenih podataka su trebali biti i suđeni. Dušana Guzine sada nema među živima, ali smatram da je on morao dobiti točne podatke. Je li obavještajna služba krivo radila ili ne, to ne mogu prosuđivati. Međutim, savjest mi je bila mirna: svugdje je bilo suradnika okupatora, a obavještajna služba je imala podatke da su neki radili za okupatore. Koliko je tko radio za okupatore, to nisam mogao znati, jer za to nisam bio zadužen... Ja sam dobio dojam da su Dubrovčani kontenti (zadovoljni, op. D.P.), jer su kažnjeni pravi ljudi. A sada, koliko su strijeljani zaista bili krivi, ja ne znam.”

Sličnu priču Baja ponavlja i tri godine kasnije u intervjuu za Feral (“Spasija san pola Bajine bašte”, Feral Tribune, 22. 12. 1995.), nakon konstatacije novinara Damira Petrića kako su Bajino ime “spominjali i zbog egzekucija na otočiću Daksi kod Dubrovnika”:

Trinaest imena

“Jesu, oni ča su se tili utirat u gujcu onome Vici Vukojeviću... Ja nikoga nisam sudija, nisan bija na suđenju, nisan ni zna ko je sudac. Zna san samo da se nekima sudi. Vidija san plakat na kojemu je bilo trinajst imena, među kojima i Ciganović, vaterpolista. Reka san: ‘Ča je ovo, kako se njemu može sudit?’ Priko noći su mu izbrisali ime. Nisan ga spasija ja lično, ali san ja reka to ča san reka pa su onda oni, valjda na temelju toga, istražili cili slučaj.”

Reći će netko: ako je Baja mogao spasiti Luku Ciganovića, mogao je spasiti i ostale. Moguće, ali na temelju našeg blic-istraživanja po povijesnim arhivima to ipak ne možemo sa sigurnošću utvrditi. U svakom slučaju, Slobodna Dalmacija ostaje otvorena za nove spoznaje i svjedočanstva o “slučaju Daksa”. Već smo rekli, i to ponavljamo: ratni zločini, ako je o tome riječ, ne zastarijevaju.

DRAGAN MARKOVINA, povjesničar: To se događalo svuda u Europi

- Očito je Jurjević tamo bio i vodio brigu o stanju u Dubrovniku. To je neupitno. U svakom slučaju, ne znam je li to baš i naređeno, ali ubojstava je svakako bilo. Pogotovo uzevši u obzir brojnost njemačkoga garnizona koji je branio Dubrovnik i brojne žrtve koje su partizani imali - jasno je da ni oni nisu mogli preživjeti. Usporedite tu situaciju s tadašnjom situacijom u zapadnim demokratskim zemljama, npr. Francuskom i Nizozemskom, pa ćete vidjeti da su se 1944. i 1945. i tamo događale iste stvari sa suradnicima nacističkih režima. To se tada događalo svuda u Europi.

IVO DABELIĆ, povjesničar: Strijeljalo se bez suđenja

- Taj “Bajin izvještaj” je u našemu muzeju u Dubrovniku, ja sam ga pronašao 1992. Kasnije sam bio dva puta kod Baje i on je potvrdio autentičnost pisma. Iz tog pisma proizlazi da je on bio tu, da je u Dubrovnik došao s Visa 19. ili 20. listopada, skupa s pripadnicima OZNA-e koje je predvodio Dušan Guzina. Hapšenja i strijeljanja je “odrađivala” OZNA i vojne jedinice, ali ja ipak Baju smatram odgovornim jer je on kao organizacijski sekretar Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju tu bio politička ličnost broj jedan, a Partija je uvijek bila iznad OZNA-e. Dokaz tome je i činjenica da je Baja spasio Luku Ciganovića, kako je on sam izjavio, skinuvši ga s OZNA-ina popisa. Činjenica je da su oni koji su bili najodgovorniji za zločine 1941. poslije pobjegli pred partizanima, što i sam Baja navodi u pismu. A što se tiče strijeljanih na Daksi, budući da suđenja u klasičnom smislu nije bilo, njihova krivnja nije utvrđena.

JOSIP JURČEVIĆ, povjesničar: Bajin obračun s njima

- “Bajin izvještaj” je tipični dokument komunističkog sustava u Hrvatskoj iz završnih godina Drugog svjetskog rata i poraća, kad se režim sustavno i krajnje nemilosrdno obračunavao sa svim osobama i institucijama koje su smatrane tadašnjim ili budućim suparnicima Komunističke partije Jugoslavije. Tada su masovna i skupna pogubljenja, bez suđenja ili s brzim prijekim suđenjima bez uobičajene pravosudne procedure, bila veoma uobičajena i na prostoru Dalmacije.

Tko se u to nije htio uklopiti, označavan je izdajnikom i neprijateljem te je po brzom postupku pretvaran u žrtvu koja je ubijena ili na druge načine eliminirana iz komunističke strukture. Jednostavnije rečeno, sudjelovanje u zločinima bio je test za komunističku pravovjernost i odanost, te ulaznica za dolazak i ostanak na pozicijama partijske, državne i društvene moći. Prema tome, kao i tipičnom prijedlogu “ubiti ih se mora”, koji je izrijekom naveden u dokumentu, nedvojbeno je kako je Baja bio dio strukture kojoj se moć temeljila na najgorim oblicima zločina.