Slobodna Dalmacija: 24. 06. 2006.
ŠPIJUNSKA POSLA RASPRAVA O ZAKONU O
TAJNIM SLUŽBAMA IZRODILA JE JEDINSTVENI APSURD: ŠEF POA-e UŽIVA PODRŠKU HHO-a,
DOK GA OPORBA OPTUŽUJE DA IGNORIRA LJUDSKA PRAVA
Na djelu je tihi rad nekadašnjega špijunskog podzemlja
povezanog s bivšim legionarima i haaškim bjeguncem Antom Gotovinom, zatim
Karamarkov prethodnik Franjo Turek, tu je također osvetnički “krug” Bože
Vukušića, a ako se još otvori pitanje SIS-ove operacije “Kameleon” iz 1999., na
Karamarka će navaliti umirovljeni SIS-ovski sljedbenici neuništivog Markice
Rebića...
Piše: Jasna BABIĆ
Tomislav Karamarko, aktualni šef
POA-e, lice je posve novoga hrvatskog apsurda: uživa podršku HHO-a, vodeće
organizacije za ljudska prava, dok ga oporbeni političari SDP-a optužuju,
naprotiv, da ljudska prava još uvijek ignorira. Nedopustivo je, kažu u SDP-u
posljednjih dana, da tajna služba ima pravo prisluškivati telefonske centrale
pojedinih tvrtki, tzv. pravne osobe...
U skladu s domaćim običajima
“zakukuljenog-zamumuljenog” izjašnjavanja, Karamarkovo ime ne spominje se
eksplicite, već se tobože samo raspravlja o novom Zakonu o sigurnosnim
službama, koji je pred usvajanjem ili “rušenjem”. Ali neizgovorene namjere su
posve očite: kada bi se Sabor u konačnici izjasnio protiv zakonskog prijedloga,
Karamarko bi bio prisiljen na ostavku. I obratno, usvoji li se reorganizacija
tajnih službi, za Karamarka je zajamčeno čvrsto i dugotrajno šefovsko mjesto.
Frustracije i strahovi
Ta perspektiva dugovječne
Karamarkove pozicije izaziva prilične frustracije, strahove i otpore. Otpori
tek dijelom proizlaze iz političkog refleksa prema vladajućem HDZ-u. Tako će
jedan SDP-ovac u privatnom razgovoru priznati: “Da je Zakon čak savršen, dobra
oporbena stranka mora mu tražiti najsitniju manu jer je HDZ-ovo djelo.” Na
drugoj strani, sam premijer Sanader je počinio politički gaf: prerano je
obznanio da je s Ivicom Račanom, predsjednikom SDP-a, postigao dogovor. Dio
SDP-ovaca sada agitira protiv zakona, u inat Račanu, prosvjedujući isključivo
protiv privatnih političkih aranžmana svoga predsjednika s HDZ-ovim premijerom.
No, SDP djeluje kao javni,
poznati kritičar, dok se iza kulisa pomalja cijela “rashodovana” armija agenata
i njihovih šefova, koji Karamarkovo postojanje osjećaju kao zakidanje svojih
osobnih špijunskih “pravica”. Novinske redakcije u posljednje vrijeme primaju
anonimna pisma o navodnom Karamarkovu nepotizmu, dojave o njegovoj sprezi s
“ustaškim” medijskim silama, pa povjerljive informacije o njegovim supertajnim
operacijama za potrebe navodnih HDZ-ovih ucjena.
Na djelu je, primjerice, tihi
rad nekadašnjega špijunskog podzemlja povezanog s bivšim legionarima i haaškim
bjeguncem Antom Gotovinom, kojeg je tek Karamarko locirao i uhitio. Zatim,
uočljiv je Karamarkov prethodnik Franjo Turek, kojemu je jedan privatni
odvjetnik morao otkriti skrovište “ahmićke četvorke”, dok je svoj lov na
Gotovinu, u famoznoj “prezentaciji”, okončao špijunskim nalazom novinskog
antihrvatskog komplota. Tu je također osvetnički “krug” Bože Vukušića, tzv.
istražitelja nekadašnje Udbe, koji je uvjeren kako sam Karamarko - po nalogu
premijera Sanadera - opstruira njihovu ofenzivicu protiv omraženog Josipa Perkovića.
Ako se još otvori pitanje SIS-ove operacije “Kameleon” iz 1999., na Karamarka
će navaliti umirovljeni SIS-ovski sljedbenici neuništivog Markice Rebića. Možda
i predsjednica HSLS-a, čiji je štićenik Josip Trogrlić do grla umiješan u
spomenuti “Kameleon”.
POA-ina kuhinja
Tako se SDP-ovo javno
protivljenje Zakonu čini tek bezazlenim političkim dodatkom.
Doduše, aktualni šef POA-e samog
sebe je doveo u situaciju da njegova budućnost više ne ovisi o dokazivanju
“špijunske” profesionalnosti, već mnogo više o političkim silama u saborskim
klupama. Promašaj je začet onog trenutka kad su osnovne konture Zakona o
sigurnosnim službama izmijesili pravnici u samoj POA-i. Ta činjenica unaprijed
i posve opravdano izaziva sumnjičavost: kada špijuni sami za sebe kroje pravila
uhođenja i prisluškivanja, onda se, kako hrvatsko iskustvo pokazuje, u njima
zasigurno skrivaju kojekakve zamke...
I doista, u prvotnoj verziji
Zakona izostao je tzv. građanski, javni nadzor špijunskog djelovanja koji sada
pripada Vijeću za civilni nadzor tajnih službi. Prema neslužbenim objašnjenjima
u državnom vrhu, Zakon se oblikovao po uzoru na zemlje Europske unije i NATO-a
koje ne poznaju takvu vrstu kontrole. Osobito ne poznaju kontrolu tako širokih
ovlasti kakve uživa domaće Vijeće: pravo na uvid u sve operacije, dokumente,
odluke o prisluškivanju i “obradama”. Uzgred rečeno, u
Karamarkovu mandatu Vijeće je obavilo deset nadzora. U svim slučajevima POA je
dobila odlične ocjene, što je prilično pouzdan znak da je tajna služba tek
nakon petnaestak godina stavljena u zakonite okvire tzv. nacionalne sigurnosti.
Navodno, inozemni
špijuni s kojima Hrvatska već sada surađuje na planu organiziranog kriminala i
protu-terorizma zahtijevaju da se zajedničke špijunske “tajne” drže podalje od
bilo kakvih predstavnika građanskog društva. Ipak, nakon podužeg natezanja s
nevladinim organizacijama, Karamarko je pokleknuo: kako najavljuje Tin
Gazivoda, predstavnik HHO-a u Vijeću za civilni nadzor, svi njihovi bitni
zahtjevi u cijelosti su uvaženi i bit će ugrađeni u budući Zakon o sigurnosnim
službama.
- Ali to je
apsurdno. Za nekoliko godina, kada uđemo u NATO, to isto Vijeće Hrvatska će
ipak morati ukinuti - kaže dobro obaviješteni Vladin službenik.
Proizvodnja špijuna
Još prije mjesec
dana SDP se, kao saveznik nevladinih organizacija, protivio Zakonu zato što je
ukinuo civilni nadzor nad tajnim službama. Budući da je civilna kontrola
sačuvana u prijašnjem opsegu, bit će zanimljivo pratiti razvoj daljnje SDP-ove
argumentacije. Zakon se, istina, može izglasati u Saboru i bez SDP-a. No,
široko Karamarkovo lobiranje, uz niz kompromisa koje je učinio, svjedoči da mu
je izuzetno stalo do osvajanja što širega stranačkog koncenzusa. U protivnom,
ni njegova daljnja ravnateljska funkcija nije posve stabilna: u vrijeme koalicijske
vlade Ivice Račana, razne su stranke proizvele još i vlastite “špijune”,
također s velikim ambicijama.