Vjesnik: 26. 06. 2006.

Jednakost žrtava

Među žrtvama nema razlike jer su one u patnji i smrti izjednačene

VESNA KUSIN

Bitke za razne oblike ravnopravnosti, koji naravno uključuju i one osnovne -po rasi, spolu, vjeri ili narodnosti - još uvijek se vode i u zemljama u kojima je demokracija navodno odavno zbrisala tragove diskriminacija među ljudima. Treba li nas onda čuditi da ni u Hrvatskoj još uvijek nisu uspostavljene sve ravnopravnosti? Čak ni među žrtvama koje su raznim oblicima tortura sjedinjene u smrti pred kojom su svi ljudi jednaki i među kojima nema »jednakijih«! Da je tome tako, pokazala je već najava jednog misnog slavlja posvećenog žrtvama, onoga koji su na tradicionalan Svećenički dan na Golom otoku zajednički predvodili nadbiskup riječki Ivan Devčić i biskup ličko-senjski Mile Bogović.

Zašto misa za žrtve Golog otoka, zašto baš na Dan antifašističke borbe i zašto se s tim danom poklapa Svećenički dan, graknuli su dežurni »dušobrižnici«? Ne zbog žrtava, nego zbog pokušaja manipulacija tim žrtvama. Jer Golom otoku odmah je suprotstavljen Jasenovac. U taj kontekst, klasificiranjem žrtava, dovedeni su i bleiburzi i jazovke. One koje se pola stoljeća nisu smjele ni spomenuti, opet su dobile negativnu konotaciju kao da su i dalje proskribirane. Njima su pridružene i žrtve Golog otoka, za koje je na mjestu »žrtvovanja« sada prvi put održana misa.

Postavljati pitanje zašto misa na Golom otoku, a ne u Jasenovcu, znači opet raditi razliku među žrtvama. Bit će misa i u Jasenovcu, za sve tamošnje žrtve. Važnije od redoslijeda održavanja misa za žrtve, poruka je takvog misnog slavlja. A na Golom otoku ona je nedvosmisleno iznesena. Sve žrtve su u patnji jednake i među njima nema razlika. Kao što nema razlika ni među krvnicima. Bez obzira na njihov predznak, oni ostaju krvnici, ma kako se zvali. Oni su bili spremni smicati ljude zbog njihove drukčijosti po vjeri, nacionalnosti ili političkim opredjeljenjima. No, jesu li samo oni krivi? Mnogo je krivaca. Ali lov na krivce treba zaustaviti, jer svaki u sebi nosi svoju krivnju. I od nje ne može pobjeći. Takav lov proizvodi nove žrtve i vrzino se kolo nastavlja. Slično je i s lovom »žrtve«. One traže samo pijetet. A molitve trebaju biti upućene za sve, da dobro nadvlada zlo, kao što su žrtve, po kršćanskom nauku, ipak pobijedile smrt svojim vječnim životom. Za one koji ne vjeruju i spomen na žrtvu označava njihov daljnji život - u nama, u budućnosti. One su i spomen na zla koja su se dogodila i koja se više ne bi trebala ponavljati iako smo nedavno bili svjedoci novih ratnih zločina. Ne samo na našim prostorima. I zato je Vatikan, odnosno papa Benedikt XVI. apelirao protiv Saddamova smaknuća da se ne bi »proizvodile« nove žrtve i novi lanci nasilja, krvnika i zločina.

I misa na Golom otoku bila je poruka mira i dobra. A prethodila joj je svojevrsna žrtva: dugi hod po užarenom kamenitom otoku, u obilasku svih mjesta patnje, bez obzira na dob, zdravlje i rang hodočasnika. Ovdje se nije tražila osveta, nije bilo prozivke krivaca. Ovdje je bila samo molitva za žrtve i molitva za oprost. Može li se zlo pobijediti na ovome tlu? Moglo bi ako za to ima volje. Jedna od pomiriteljskih ideja biskupa Bogovića je i gradnja Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, kao spomen na sve žrtve koje su pale na tlu Hrvatske tijekom njezine burne povijesti. U nju će zato biti ugrađen i kamen ponesen s Golog otoka. Kad bi svatko u nju ugradio svoj kamen oprosta i pomirenja, možda ovdje više ne bi bilo ni žrtava ni krvnika.