Jaskanske novine: lipanj 2006.
Razgovor s Goranom Jurišićem, Voditeljem Hrvatskog
centra za istraživanje zločina komunizma
Zločini totalitarnog
komunizma u Hrvatskoj – 61 godinu poslije
Razgovarao: Tomislav Ciban, suradnik Jaskanskih novina
Goran Jurišić
rođen je 1968. u Zagrebu. Studirao je na Sveučilištu u Zagrebu i na Freie
Universität Berlin. Bivši je stipendist Njemačke službe za akademsku razmjenu,
iz Berlina (DAAD). Diplomirao je povijest i njemački jezik 1996. na Filozofskom
fakultetu, a od 1996. do 1999. bio je prevoditelj ratnog dopisnika, novinara i
urednika političkog magazina «Stern» iz Hamburga. Predavao je povijest i
njemački jezik u zagrebačkim gimnazijama, profesionalni je prevoditelj i
stručnjak za odnose s javnošću. U Centru za istraživanje zločina komunizma radi
kao volonter.
Razgovaramo povodom obljetnice obilježavanja spomen-mjesta žrtvama
komunizma na području Jastrebarskog. Za početak, što nam možete reći o samom
Hrvatskom centru za istraživanje zločina komunizma?
Centar je domaća,
nevladina, nacionalna i stručna udruga koja se bavi znanstvenim istraživanjem
razdoblja totalitarnog komunističkog poretka na području Hrvatske i jugokomunističkim
zločinima kao posljedice «antifašističke», partizanske «socijalističke
revolucije» od 1941. do 1990. godine. Treba podsjetiti da je antifašizam bio
Titov marketinški trik koji je crveni maršal primijenio, ali tek nakon što ga
je za vrijeme 2. svjetskog rata Staljin upozorio da razvijanjem crvenog barjaka
revolucije na našim prostorima neće u partizanske redove privući znatniji broj
nekomunističkih antifašista. Važno je u Hrvatskoj objasniti pojam antifašizma,
i naznačiti tko je bio kakav antifašist, jer antifašisti mogu biti komunisti,
ali antifašisti mogu biti i demokrati. Centar je po svojoj vokaciji
antikomunistički, ali je po svojemu karakteru i antifašistički. Antikomunisti
su bili njemački nacisti, ali i američki demokrati za vrijeme Hladnog rata.
Busanje u prsa bivših partizanskih boraca da su antifašisti ne znači gotovo
ništa posebno, osim obmane domaće i svjetske javnosti. Partizani su bili
komunistički antifašisti, a ne demokratski antifašisti kao Zapadni Saveznici u
2. svjetskom ratu. Partizani su nakon tzv. «oslobođenja» 1945. donijeli
narodima smrti i ropstvo, dok su Zapadni Saveznici donijeli narodima
demokraciju i slobodu.
U svakom slučaju,
partizani i njihovi ideološki predstavnici u Hrvatskoj danas nemaju isključivo
pravo na antifašistički monopol. Pogledajte, nadbiskup i kardinal, blaženi
Alozije Stepinac, i sam žrtva komunizma, bio je antifašist, jer se suprotstavio
ustaškom režimu, ali, Stepinac je bio i antikomunist, jer se suprotstavio
komunističkom diktatoru Titu i Bakarićevom kvislinškom režimu u Zagrebu, ne
pristavši odvojiti Rimokatoličku crkvu u Hrvata od Svete Stolice. Stepinac nije izdao Boga i hrvatski narod. Stepinac služi kao
najsvjetliji primjer kako se oduprijeti totalitarizmu – nedemokratskom sustavu.
Poznato je da je Titov komunistički režim odgovoran za političko ubojstvo
Alojzija Stepinca koji je u zatvoru i u kućnom pritvoru u Krašiću sustavno
trovan do smrti. Nije slučajno jaskanski kraj desetljećima bio u bivšoj Titovoj
Jugoslaviji sustavno zapušten, doveden na rub nerazvijenosti, ostavljen bez
infrastrukture, kao osveta i kazna komunističkog režima za odbijanje naroda na
području Jastrebarskog, simboliziran Stepinčevim otporom crvenom teroru, da
prihvati komunizam. Dokaz osvete i odmazde predstavljaju stravična ubojstva
hrvatskih civila s jaskanskog područja, ubijenih od komunističkog režima od
1945. do 1947. u šumi Gović.
Naš Centar je, inače, osnovan
2004. godine, zbog toga što u Republici Hrvatskoj od uvođenja demokracije 1990.
naše vlasti nisu, osim deklarativnih izjava, pokrenule nacionalnu kampanju za
osvješćivanje stanovništva o zločinima komunizma koji u kvantitativnom smislu
nadmašuju zločine fašizma na području Hrvatske za nekoliko puta. Podsjećam da
je režim komunističke partije počinio godine 1945. genocid nad hrvatskim
narodom, a genocid ili ubojstvo naroda po međunarodnom i po hrvatskom pravu ne
zastarjeva.
Prošle je godine u Jastrebarskom
po prvi puta nakon 60 godina održana komemoracija žrtvama komunizma u šumi
Gović i postavljen je križ kao spomen svim žrtvama komunizma s jastrebarskog
područja. Što mislite o tome?
To je potvrda onoga što sam
maloprije naveo. Naime, komemoraciju žrtava komunizma u Jastrebarskom nije
organizirala državna vlast niti vladajuće političke stranke, nego su je
inicirali i organizirali sami građani Jaske, potaknuti pitanjem: Zašto se
dogodio ovaj monstruozan zločin, i zašto se o tome šutjelo i nakon sloma
komunizma na našim prostorima? Ako se pita povijesna znanost, odgovor na
pitanje «Zašto?» nalazimo u ideologiji marksizma/lenjinizma/titoizma. Uzroci
komunističkih zločina nisu navodne devijacije pojedinih komunističkih
diktatora, Staljina ili Tita. Uzroke komunističkih zločina čini program
komunističke partije pod parolom «Diktatura proletarijata». Komunistička partija
Jugoslavije i Komunistička partija Hrvatske slijedile su političke ciljeve
Komunističke internacionale (Kominterna), osnovane 1919. godine. Cilj
Kominterne bio je svjetska revolucija, kao izvoz revolucije iz Rusije u cijeli
svijet. Jugoslavenski komunisti prihvatili su 1920. godine
Lenjinovu «21 točku» koje su propisivale da se KPJ mora podvrgnuti odredbama
Kominterne. Program Kominterne je bio dovesti komunističke partije na vlast
milom ili silom. Određeni način ponašanja boljševika bio je stvaranje masovnog
terora protiv stanovništva, uključujući i masovno strijeljanje civila, kako bi
se ljudima uvukao strah u kosti u svrhu slamanja njihove psihološke volje da se
ne odupru instalaciji komunizma.Zato su ubijeni i nedužni građani Jaske od
1945. do 1947.
Inače,
spomen-obilježje žrtvama komunizma u jaskanskoj šumi Gović rijetko je
spomen-obilježje žrtvama komunizma u Hrvatskoj. Moram naglasiti da je bilo
nepošteno od nekih bivših visoko pozicioniranih državnih dužnosnika što su
zlouporabili svoj položaj za miniranje proklamirane svehrvatske pomirbe, jer su
povukli poluge bivše totalitarne Udbe i KOS-a da bi zataškali de facto ratne
zločince među pripadnicima partizanskog poretka.
Komunističko-partizanskih zločina bilo je u gotovo svim sredinama u
Hrvatskoj. Kakva je situacija u tim mjestima s obilježavanjem stradavanja
Hrvata od strane komunista? Pogledamo li samu Jasku, spomen-mjesto je
obilježeno, ali ipak je trebalo proći 15 godina u slobodnoj Hrvatskoj, pa da to
ne bude «tabu» tema.
Činjenica je da
je partizanski režim u svim hrvatskim gradovima nakon «oslobođenja» izvršio
etničko čišćenje hrvatskog naroda, uz «klasnu borbu» protiv «klasnog
neprijatelja», tako da su Hrvati, uz njemačku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj,
bili izloženi sustavnoj represiji kojoj su kao žrtve u prvim mjesecima po
«oslobođenju» podlegli hrvatski intelektualci, dakle, književnici, profesori,
pravnici, liječnici, političari i drugi. Zastrašujući je činjenični podatak iz
dokumentacije komunističke partije da je partizanska vojska u Hrvatskoj,
takozvana «NOVH», od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala u Hrvatskoj s 19
zarobljeničkih i koncentracijskih logora, u kojima je Titov režim držao
zatočeno 79 000 hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika, iako
je po međunarodnim konvencijama i tada bilo zabranjeno civile držati u
zatvorima i logorima. Etničko i klasno čišćenje hrvatskog naroda bilo je tako
drakonsko da su posljedice ostale do danas, jer svi oni koji su 1945. bili
imalo politički i nacionalno svjesni, bili su od strane
partizansko-komunističkog režima ubijeni. Obilježavanje spomena stradavanja
Hrvata od strane komunista je doista nedostatno pa i jadno, što je začuđujuće
ako se ima u vidu da se radi o hrvatskim žrtvama, a ne o Marsovcima. Zašto
današnjim Hrvatima koji su na vlasti smeta saznavanje istine o stradanju Hrvata
u jugokomunizmu i kažnjavanje počinitelja zločina genocida i ratnog zločina?
Dobro je znati da nije svaki antifašistički spomenik u Hrvatskoj spomenik
žrtvama fašizma, nego se u velikom broju radi o spomenicima totalitarnog
komunizma.
U mjesecu svibnju i lipnju osobito se sjećamo komunističkih zločina kao
što je na pr. Križni put u Bleiburgu. Zašto je, po Vama, parlamentarna
skupština Vijeća Europe donijela 25. siječnja 2006. godine rezoluciju pod brojem
1481 o «Potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima»?
Demokratski
parlament svih europskih zemalja (Vijeće Europe) osudio je komunizam kao
totalitarni društveni poredak u kojemu su počinjeni masovni zločini protiv
čovječnosti. Zna se da su zločini fašizma u cijelosti istraženi, a fašistički
zločinci, među njima nalogodavci, kažnjeni od pravnih država, kao na pr. u
Njemačkoj, Izraelu, u Češkoj, čak i u Kambodži gdje je ustrojen međunarodni sud
UN koji sudi komunističkim zločincima iz političkog i oružanog pokreta Crvenih
kmera. Treba podsjetiti naše vlasti i parlamentarnu opoziciju da Hrvatska ima 250 000 žrtava komunizma,
ali nema u hrvatskom glavnom gradu memorijalno-dokumentacijski centar žrtava i
zločina komunizma, kao što primjerice ima Budimpešta! Hrvatska nema niti u
jednom gradu Trg žrtava komunizma, dok u Zagrebu i drugim gradovima postoji Trg
maršala Tita, u spomen na najvećeg koljača Hrvata koji je dao ubiti više Hrvata
nego osmanlijski režim za vrijeme Turaka, čak i više nego Miloševićev
komunistički režim za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku od 1990. do
1995. godine!
Ne znam što se u
našoj zemlji događa, i kakvi smo mi to ljudi, ali trenutno naši mediji više
vremena posvećuju partizanskim obljetnicama nego obljetnicama Domovinskog rata.
Na kraju treba reći da Titov režim nije počinio samo ratne zločine poznate pod
sintagmom «Bleiburg i Križni put» 1945. godine, nego i za vrijeme Drugog
svjetskog rata od 1941. do 1945. godine, kao na pr. partizanski ratni zločin ubojstva
229 hrvatskih državljana katoličke i muslimanske vjeroispovijesti u Prijedoru
1942. godine, smaknuti hladnim oružjem na Čirkin-polju, zvano Glavica, kraj
grada Prijedora podno planine Kozare i bačeni u četiri masovne grobnice, ili
ratni zločin jugoslavenskih partizana nad 218 zarobljenih hrvatskih vojnika
godine 1943. u Sošicama, odnosno Jazovki na Žumberku. Godine 1944. partizani u
Travniku, nakon godinu dana opsade te srednjobosanske hrvatske utvrde na
Vrbasu, ubijaju 800 zarobljenih hrvatskih civila...
Bitno je
naglasiti da ne tražimo osvetu, nego zaštitu žrtava jugokomunizma, dostojno
obilježavanje mjesta stradavanja, ekshumaciju masovno pogubljenih žrtava
komunizma u Hrvatskoj, DNK analizu i civlizirano pokapanje posmrtnih ostataka u
pojedinačne grobove, zatim, pošteno procesuiranje partizanskih i komunističkih
počinitelja genocida i ratnog zločina, i prestanak krivotvorenja povijesti od
strane aktualne jugoslavenske titoističke historiografije u Hrvatskoj. U tom
smislu podržavamo govor pomoćnog biskupa zagrebačkog Mrzljaka, održan na
ovogodišnjoj komemoraciji žrtvama komunizma u Bleiburgu (...) zločini se ne
mogu zataškati, jer kosti žrtava komunizma vire u Hrvatskoj iz svakog humka.»