Jaskanske novine: lipanj 2006.

Razgovor s Goranom Jurišićem, Voditeljem Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma

Zločini totalitarnog komunizma u Hrvatskoj – 61 godinu poslije

Razgovarao: Tomislav Ciban, suradnik Jaskanskih novina

Goran Jurišić rođen je 1968. u Zagrebu. Studirao je na Sveučilištu u Zagrebu i na Freie Universität Berlin. Bivši je stipendist Njemačke službe za akademsku razmjenu, iz Berlina (DAAD). Diplomirao je povijest i njemački jezik 1996. na Filozofskom fakultetu, a od 1996. do 1999. bio je prevoditelj ratnog dopisnika, novinara i urednika političkog magazina «Stern» iz Hamburga. Predavao je povijest i njemački jezik u zagrebačkim gimnazijama, profesionalni je prevoditelj i stručnjak za odnose s javnošću. U Centru za istraživanje zločina komunizma radi kao volonter.

 

Razgovaramo povodom obljetnice obilježavanja spomen-mjesta žrtvama komunizma na području Jastrebarskog. Za početak, što nam možete reći o samom Hrvatskom centru za istraživanje zločina komunizma?

 

Centar je domaća, nevladina, nacionalna i stručna udruga koja se bavi znanstvenim istraživanjem razdoblja totalitarnog komunističkog poretka na području Hrvatske i jugokomunističkim zločinima kao posljedice «antifašističke», partizanske «socijalističke revolucije» od 1941. do 1990. godine. Treba podsjetiti da je antifašizam bio Titov marketinški trik koji je crveni maršal primijenio, ali tek nakon što ga je za vrijeme 2. svjetskog rata Staljin upozorio da razvijanjem crvenog barjaka revolucije na našim prostorima neće u partizanske redove privući znatniji broj nekomunističkih antifašista. Važno je u Hrvatskoj objasniti pojam antifašizma, i naznačiti tko je bio kakav antifašist, jer antifašisti mogu biti komunisti, ali antifašisti mogu biti i demokrati. Centar je po svojoj vokaciji antikomunistički, ali je po svojemu karakteru i antifašistički. Antikomunisti su bili njemački nacisti, ali i američki demokrati za vrijeme Hladnog rata. Busanje u prsa bivših partizanskih boraca da su antifašisti ne znači gotovo ništa posebno, osim obmane domaće i svjetske javnosti. Partizani su bili komunistički antifašisti, a ne demokratski antifašisti kao Zapadni Saveznici u 2. svjetskom ratu. Partizani su nakon tzv. «oslobođenja» 1945. donijeli narodima smrti i ropstvo, dok su Zapadni Saveznici donijeli narodima demokraciju i slobodu.

U svakom slučaju, partizani i njihovi ideološki predstavnici u Hrvatskoj danas nemaju isključivo pravo na antifašistički monopol. Pogledajte, nadbiskup i kardinal, blaženi Alozije Stepinac, i sam žrtva komunizma, bio je antifašist, jer se suprotstavio ustaškom režimu, ali, Stepinac je bio i antikomunist, jer se suprotstavio komunističkom diktatoru Titu i Bakarićevom kvislinškom režimu u Zagrebu, ne pristavši odvojiti Rimokatoličku crkvu u Hrvata od Svete Stolice. Stepinac nije izdao Boga i hrvatski narod. Stepinac služi kao najsvjetliji primjer kako se oduprijeti totalitarizmu – nedemokratskom sustavu. Poznato je da je Titov komunistički režim odgovoran za političko ubojstvo Alojzija Stepinca koji je u zatvoru i u kućnom pritvoru u Krašiću sustavno trovan do smrti. Nije slučajno jaskanski kraj desetljećima bio u bivšoj Titovoj Jugoslaviji sustavno zapušten, doveden na rub nerazvijenosti, ostavljen bez infrastrukture, kao osveta i kazna komunističkog režima za odbijanje naroda na području Jastrebarskog, simboliziran Stepinčevim otporom crvenom teroru, da prihvati komunizam. Dokaz osvete i odmazde predstavljaju stravična ubojstva hrvatskih civila s jaskanskog područja, ubijenih od komunističkog režima od 1945. do 1947. u šumi Gović.

Naš Centar je, inače, osnovan 2004. godine, zbog toga što u Republici Hrvatskoj od uvođenja demokracije 1990. naše vlasti nisu, osim deklarativnih izjava, pokrenule nacionalnu kampanju za osvješćivanje stanovništva o zločinima komunizma koji u kvantitativnom smislu nadmašuju zločine fašizma na području Hrvatske za nekoliko puta. Podsjećam da je režim komunističke partije počinio godine 1945. genocid nad hrvatskim narodom, a genocid ili ubojstvo naroda po međunarodnom i po hrvatskom pravu ne zastarjeva.

 

Prošle je godine u Jastrebarskom po prvi puta nakon 60 godina održana komemoracija žrtvama komunizma u šumi Gović i postavljen je križ kao spomen svim žrtvama komunizma s jastrebarskog područja. Što mislite o tome?

 

To je potvrda onoga što sam maloprije naveo. Naime, komemoraciju žrtava komunizma u Jastrebarskom nije organizirala državna vlast niti vladajuće političke stranke, nego su je inicirali i organizirali sami građani Jaske, potaknuti pitanjem: Zašto se dogodio ovaj monstruozan zločin, i zašto se o tome šutjelo i nakon sloma komunizma na našim prostorima? Ako se pita povijesna znanost, odgovor na pitanje «Zašto?» nalazimo u ideologiji marksizma/lenjinizma/titoizma. Uzroci komunističkih zločina nisu navodne devijacije pojedinih komunističkih diktatora, Staljina ili Tita. Uzroke komunističkih zločina čini program komunističke partije pod parolom «Diktatura proletarijata». Komunistička partija Jugoslavije i Komunistička partija Hrvatske slijedile su političke ciljeve Komunističke internacionale (Kominterna), osnovane 1919. godine. Cilj Kominterne bio je svjetska revolucija, kao izvoz revolucije iz Rusije u cijeli svijet. Jugoslavenski komunisti prihvatili su 1920. godine Lenjinovu «21 točku» koje su propisivale da se KPJ mora podvrgnuti odredbama Kominterne. Program Kominterne je bio dovesti komunističke partije na vlast milom ili silom. Određeni način ponašanja boljševika bio je stvaranje masovnog terora protiv stanovništva, uključujući i masovno strijeljanje civila, kako bi se ljudima uvukao strah u kosti u svrhu slamanja njihove psihološke volje da se ne odupru instalaciji komunizma.Zato su ubijeni i nedužni građani Jaske od 1945. do 1947.

Inače, spomen-obilježje žrtvama komunizma u jaskanskoj šumi Gović rijetko je spomen-obilježje žrtvama komunizma u Hrvatskoj. Moram naglasiti da je bilo nepošteno od nekih bivših visoko pozicioniranih državnih dužnosnika što su zlouporabili svoj položaj za miniranje proklamirane svehrvatske pomirbe, jer su povukli poluge bivše totalitarne Udbe i KOS-a da bi zataškali de facto ratne zločince među pripadnicima partizanskog poretka.

 

Komunističko-partizanskih zločina bilo je u gotovo svim sredinama u Hrvatskoj. Kakva je situacija u tim mjestima s obilježavanjem stradavanja Hrvata od strane komunista? Pogledamo li samu Jasku, spomen-mjesto je obilježeno, ali ipak je trebalo proći 15 godina u slobodnoj Hrvatskoj, pa da to ne bude «tabu» tema.

 

Činjenica je da je partizanski režim u svim hrvatskim gradovima nakon «oslobođenja» izvršio etničko čišćenje hrvatskog naroda, uz «klasnu borbu» protiv «klasnog neprijatelja», tako da su Hrvati, uz njemačku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, bili izloženi sustavnoj represiji kojoj su kao žrtve u prvim mjesecima po «oslobođenju» podlegli hrvatski intelektualci, dakle, književnici, profesori, pravnici, liječnici, političari i drugi. Zastrašujući je činjenični podatak iz dokumentacije komunističke partije da je partizanska vojska u Hrvatskoj, takozvana «NOVH», od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala u Hrvatskoj s 19 zarobljeničkih i koncentracijskih logora, u kojima je Titov režim držao zatočeno 79 000 hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika, iako je po međunarodnim konvencijama i tada bilo zabranjeno civile držati u zatvorima i logorima. Etničko i klasno čišćenje hrvatskog naroda bilo je tako drakonsko da su posljedice ostale do danas, jer svi oni koji su 1945. bili imalo politički i nacionalno svjesni, bili su od strane partizansko-komunističkog režima ubijeni. Obilježavanje spomena stradavanja Hrvata od strane komunista je doista nedostatno pa i jadno, što je začuđujuće ako se ima u vidu da se radi o hrvatskim žrtvama, a ne o Marsovcima. Zašto današnjim Hrvatima koji su na vlasti smeta saznavanje istine o stradanju Hrvata u jugokomunizmu i kažnjavanje počinitelja zločina genocida i ratnog zločina? Dobro je znati da nije svaki antifašistički spomenik u Hrvatskoj spomenik žrtvama fašizma, nego se u velikom broju radi o spomenicima totalitarnog komunizma.

 

U mjesecu svibnju i lipnju osobito se sjećamo komunističkih zločina kao što je na pr. Križni put u Bleiburgu. Zašto je, po Vama, parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela 25. siječnja 2006. godine rezoluciju pod brojem 1481 o «Potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima»?

 

Demokratski parlament svih europskih zemalja (Vijeće Europe) osudio je komunizam kao totalitarni društveni poredak u kojemu su počinjeni masovni zločini protiv čovječnosti. Zna se da su zločini fašizma u cijelosti istraženi, a fašistički zločinci, među njima nalogodavci, kažnjeni od pravnih država, kao na pr. u Njemačkoj, Izraelu, u Češkoj, čak i u Kambodži gdje je ustrojen međunarodni sud UN koji sudi komunističkim zločincima iz političkog i oružanog pokreta Crvenih kmera. Treba podsjetiti naše vlasti i parlamentarnu opoziciju  da Hrvatska ima 250 000 žrtava komunizma, ali nema u hrvatskom glavnom gradu memorijalno-dokumentacijski centar žrtava i zločina komunizma, kao što primjerice ima Budimpešta! Hrvatska nema niti u jednom gradu Trg žrtava komunizma, dok u Zagrebu i drugim gradovima postoji Trg maršala Tita, u spomen na najvećeg koljača Hrvata koji je dao ubiti više Hrvata nego osmanlijski režim za vrijeme Turaka, čak i više nego Miloševićev komunistički režim za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku od 1990. do 1995. godine!

Ne znam što se u našoj zemlji događa, i kakvi smo mi to ljudi, ali trenutno naši mediji više vremena posvećuju partizanskim obljetnicama nego obljetnicama Domovinskog rata. Na kraju treba reći da Titov režim nije počinio samo ratne zločine poznate pod sintagmom «Bleiburg i Križni put» 1945. godine, nego i za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1941. do 1945. godine, kao na pr. partizanski ratni zločin ubojstva 229 hrvatskih državljana katoličke i muslimanske vjeroispovijesti u Prijedoru 1942. godine, smaknuti hladnim oružjem na Čirkin-polju, zvano Glavica, kraj grada Prijedora podno planine Kozare i bačeni u četiri masovne grobnice, ili ratni zločin jugoslavenskih partizana nad 218 zarobljenih hrvatskih vojnika godine 1943. u Sošicama, odnosno Jazovki na Žumberku. Godine 1944. partizani u Travniku, nakon godinu dana opsade te srednjobosanske hrvatske utvrde na Vrbasu, ubijaju 800 zarobljenih hrvatskih civila...

Bitno je naglasiti da ne tražimo osvetu, nego zaštitu žrtava jugokomunizma, dostojno obilježavanje mjesta stradavanja, ekshumaciju masovno pogubljenih žrtava komunizma u Hrvatskoj, DNK analizu i civlizirano pokapanje posmrtnih ostataka u pojedinačne grobove, zatim, pošteno procesuiranje partizanskih i komunističkih počinitelja genocida i ratnog zločina, i prestanak krivotvorenja povijesti od strane aktualne jugoslavenske titoističke historiografije u Hrvatskoj. U tom smislu podržavamo govor pomoćnog biskupa zagrebačkog Mrzljaka, održan na ovogodišnjoj komemoraciji žrtvama komunizma u Bleiburgu (...) zločini se ne mogu zataškati, jer kosti žrtava komunizma vire u Hrvatskoj iz svakog humka.»