Uzročno-posljedične veze Prvog svjetskog rata u povodu 92. obljetnice
izbijanja svjetskog ratnog sukoba u Europi 28.7.1914. – 28.7.2006.

Prvi svjetski rat bio je do tada najveća tragedija u povijesti čovječanstva, koju po patnjama naroda nije nadmašio čak ni Drugi svjetski rat, i to unatoč tome što je u Drugom svjetskom ratu poginulo i bilo ubijeno 2,5 puta više ljudi nego u Prvom svjetskom ratu. Posljedice Prvog svjetskog rata bile su 20 milijuna poginulih Europljana. Iskrvario je cvijet kršćanskih naroda Zapada i Istoka. Povijesna je istina da su iza Prvog svjetskog rata stajali liberalno-ateistički krugovi angloameričkih bankara i ratnih profitera kojima je bilo svejedno koliko će u ratnom sukobu izginuti kršćana. (Danas smo svjedoci sukoba kršćanskog Zapada i Islama, također potican od istih ratnih profitera.)

Među poginulima u Prvom svjetskom ratu bio je nemali broj pripadnika hrvatskog naroda koji je završetak Prvog svjetskog rata dočekao na kapitulantskoj, ne i poraženoj, strani Centralnih sila Njemačke, Austro-Ugarske i Turske, iako to nije bio rat Hrvata. Hrvati su doživjeli izdaju, i završetak rata 1918. dočekali su razjedinjeni, okupirani i silom «ujedinjeni» u umjetnu tvorevinu zvana Jugoslavija. Hrvati nisu u vezi tog rata ni o čemu odlučivali niti utjecali na njegovo izbijanje i rasplamsavanje, na trajanje rata i intenzitet ratnog razaranja, niti su odlučivali o uvjetima mira. Početak rata Hrvati su 1914. dočekali pod represijom velikomađarskog režima i njegove produžene izdajničke ruke u Zagrebu, projugoslavenske diktature u Hrvatskom saboru (partijska diktatura tzv. Hrvatsko-srpske koalicije).Čiji je to bio rat, ako Hrvatima to nije bio njihov rat?

Prije svega je Prvi svjetski rat nastao po želji tri imperijalistička europska režima: britanskog, ruskog i srbijanskog odnosno velikosrpskog režima. Uzroci Prvog svjetskog rata su imperijalistička politika vlade Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije, vlade Kraljevine Srbije i Ruskog Carstva, pri čemu su britanska i srbijanska vlada vodile zavjereničku politiku protiv Njemačke, Austro-Ugarske, Rusije i protiv hrvatskog naroda. Posljedice Prvog svjetskog rata, osim navedenog broja milijuna poginulih Europljana, među njima i desetci tisuća poginulih Hrvata, bile su izbijanje Drugog svjetskog rata zbog nepravednog i neljudskog Versailleskog ugvora iz 1919. godine kojim su neviđenim kaznama u povijesti kažnjene kapitulantske Centralne, Srednjoeuropske sile, među njima posebno Njemačka, koja je od strane britanske, američke i francuske vlade dobila takve strašne sankcije koje su ugušile njezino narodno gospodarstvo i uništile njemački srednji sloj stanovništva, tako da je Njemačka bila na koljenima kao nakon Tridesetogodišnjeg vjerskog rata u srednjem vijeku i kuge koja je tada ubila dvije trećine europskog stanovništva. (U hodnicima dvorca Versailles priznata je i velikosrpska Jugoslavija, nakon što je britanska vlada stvorila 1917. pritisak za dogovor o Krfskom sporazumu, kojim je zavjerenička dinastija Karađorđević ustoličena na položaj vladajućeg režima na zapadnom Balkanu.)

Iako Njemačka nije izazvala rat niti poticala na rat, Zapadne saveznice iz pakta Antante (Entente ili tzv. «Srdačno savezništvo») optužile su je još za vrijeme rata, i na Savezničkoj tzv. mirovnoj konferenciji u pariškom predgrađu Versaillesu, da je glavni krivac za Prvi svjetski rat. Pošto povijest pišu pobjednici, takvo prevladavajuće mišljenje i takva povijesna ocjena ostala je zastupljena i dan-danas u Zapadnoj historiografiji, pretežito u angloameričkoj, ali i u srpsko-balkanskoj historiografiji. Međutim, to ne znači da je ocjena britanskih, američkih i srpskih povjesničara, pa i hrvatskih povjesničara iz ustroja aktualne, medijski isforsirane, jugoslavenske titoističke historiografije u Republici Hrvatskoj, istinita. U međuvremenu, desetljećima, skoro i 100 godina nakon Prvog svjetskog rata pojavili su se američki istraživači povijesti koji su argumentirano opovrgnuli službenu Zapadnu ocjenu o krivcu Prvog svjetskog rata. Istraživač povijesti F. William Engdahl, iz Texasa, točno je locirao krivca za izbijanje tog strašnog rata, kao i posljedice tog rata koje su dovele do novog, Drugog svjetskog rata. Kako danas stvari stoje, isti politički krugovi koji su doveli do Prvog svjetskog rata i do Drugog svjetskog rata, dovode i do Trećeg svjetskog rata, a uvod u mogući Treći svjetski rat bila je velikosrpska agresija Miloševićeva nacional-komunističkog režima i invazija tzv. «Jugoslavenske narodne armije» na Hrvatsku 1991. godine, i 1992. na Bosnu i Hercegovinu, odnosno na dvije nezavisne europske države. Engdahl je relevantnim dokumentima potkrijepio britanski udjel u stvaranju Prvog svjetskog rata i zavjeru engleskih lordova protiv svjetskog mira u Europi, a crnogorski istraživač povijesti i Zagrepčanin S.M. Štedimlija precizno je locirao uzročnika pokretača Prvog svjetskog rata na Balkanu. Danas se sa stopostotnom sigurnošću može utvrditi da je osovina London – Beograd dovela do Prvog svjetskog rata, i da su Velika Britanija i Srbija najveći krivci za rat u kojemu je ubijeno 20 milijuna nedužnih ljudi.

Prvi svjetski rat bio je prava klaonica za narode: suprotstavljeni vojnici zaraćenih strana su ubijani u nelogičnim i potpuno glupim i besmislenim, suludim jurišima u tzv. rovovskom ratu; kod francuske tvrđave Verdun je, primjerice, u roku od mjesec dana izginuo jedan milijun njemačkih i francuskih vojnika; gušenje i ubijanje neprijateljskih vojnika bojnim plinom, masakriranje vojnika automatskim mitraljezima uz zaporne žice na rovovima, te glad, tifus i potpuna iscrpljenost vojnika bile su posljedica najbesmislenijeg rata u povijesti čovječanstva. Međutim, zavjernicima u Londonu i Beogradu odgovarao je Prvi svjetski rat, nakon kojega su Engleska i Srbija izašle jače nego ikada ranije u povijesti. (Srbija, koja je izgubila rat, odnjela je pobjedu nakon rata za zelenim stolom.) Ratni profiteri u londonskom Cityu i u gradu New Yorku zaradili su na ubijenim europskim vojnicima više nego što su trgovci ikada do tada u povijesti ostvarili neki profit. Srbija je proširila svoj politički teritorij za više od dva puta ili za 200 posto, isto kao i srbijanska saveznica mala Crna Gora, koju je na kraju rata Srbija progutala kao kad velika riba proguta malu ribu. Posljednji crnogorski kralj Nikola je u pismu am. predsjedniku Wilsonu na kraju rata označio srbijanski režim i zavjereničku dinastiju Karađorđević, uz beogradsku terorističku tajnu organizaciju «Crnu ruku» (organizacija pod službenim imenom «Ujedinjenje ili smrt») krivcem za izazivanje Prvog svjetskog rata. Iza zavjereničke Srbije stajala je, međutim, moćna i zavjerenička britanska vlada.

Zavjera britanske demokratske vlade i srbijanskog velikosrpskog režima protiv svjetskoga mira

Britanska vlada i njezina tajna služba uspjela je krajem 19. st. posvađati Francusku i Njemačku koje su bile započele srdačnu i interesnu zajedničku politiku na europskom kontinentu. Zatim su vladajući engleski krugovi posvadili Rusiju s Njemačkom, tako da je Njemačka na početku 20. st. praktički bila s dvije strane, s istoka i sa zapada, potpuno izolirana. Jedini saveznik je Njemačkoj bila Austro-Ugarska, uz Osmansko Carstvo. No, vlada u Londonu pobrinula se organizirati zavjeru i protiv strateškog njemačkog saveznika s Bospora, doslovno raskomadavši Osmansko Carstvo između sebe (Velike Britanije) i Francuske. U pozadini ove zavjereničke operacije stajali su naftni interesi. Godine 1917., usred najvećih ratnih operacija na zapadnom frontu u Francuskoj, britanska vlada u dogovoru s francuskom vladom povlači milijun i pol britanskih vojnika sa zapadnog fronta koji ulaze u Bagdad i okupiraju osmanlijski dio Iraka, gdje su, uz manje prekide, ostali do danas, s obzirom da se u Mezopotamiji nalaze najveće zalihe svjetske nafte. Britanska vlada imala je, i ima i danas, fantastičnu sposobnost da preko noći mijenja strateške geo-političke saveznike: desetljećima podupirući Osmansko Carstvo u 19. stoljeću, preko noći je Britanija zamijenila partnerstvo s Turcima za partnerstvo sa Srbima. Desetljećima radeći protiv interesa Rusije, preko noći Rusija postaje strateški britanski partner. Stoljećima ratujući s Francuskom, preko noći Francuzi postaju Englezima strateški partner. Prvo je engleska kruna nastojala uništiti svoje podanike u sjevernoameričkm kolonijama, koji su se potom u krvavom ratu protiv vlade njezina visočanstva oslobodili britanske tlake (Američki rat za nezavisnost i Američka revolucija 1776. – 1783.) Potom je britanska ratna mornarica 1812. godine, iz mržnje prema američkim pobjednicima, bombardirala glavni grad Sjedinjenih Američkih Država, Washington D.C., i uništila Bijelu kuću (koja je ponovo morala biti izgrađena), da bi poslije, u američkom građanskom ratu (1861. – 1865.) podupirala Jug odnosno Konfederaciju južnjačkih država protiv Sjevera odnosno protiv Sjedinjenih Američkih Država. Nakon toga, preko noći, londonski financijeri financiraju strateški željeznički projekt u Sjedinjenim Američkim Državam, željeznicu od Atlantika do Pacifika, a Amerikanci postaju strateški partneri za ulaganje britanskog kapitala u SAD.

Velika Britanija vodi sljedeću svjetsku geo-politiku: uništititi svaku onu silu na europskom kontinentu, koja pretendira postati europska kontinentalna velesila. Takvom politikom je Englezima uspjelo uništiti Napoleonoviu Francusku, a poslije, u Prvom svjetskom ratu njemački Kaiserov Reich, te u Drugom svjetskom ratu i Hitlerovu Njemačku.

Britanska vlada najoštrije je osudila gnjusno političko ubojstvo srbijanskog kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage Mašin, uz supruginu braću i ministre vlade Kraljevine Srbije, izvršeno godine 1903. od strane zavjereničke dinastije Karađorđević i zavjereničkih oficira vojske Kraljevine Srbije, koji su 1911. službeno osnovali zavjereničku i terorističku organizaciju «Crnu ruku». Velika Britanija stavila je zbog državnog udara i ubojstva iz 1903. zavjereničku beogradsku vladu i Srbiju pod diplomatske sankcije, da bi, preko noći, zavjerenička, i na međunarodni stup srama pribita, mala Srbija postala strateški saveznik Velike Britanije, i ključ za razbijanje njemačke nadmoći na europskom kontinentu.

Srbijanska karika u lancu Bagdadske željeznice

Vlada Drugog Njemačkog Reicha dobila je od sultana Osmanskog Carstva krajem 19. st. koncesiju za crpljenje nafte u sjevernom Iraku, tzv. mosulske nafte. Odmah je dogovorena izgradnja željezničke pruge Berlin – Bagdad u svrhu prijevoza nafte do Njemačke, koja je u to vrijeme i bez osmanlijske nafte postala vodeća europska ekonomska sila, pored Rusije (Rusi su pak izgradili stratešku Kaspijsku i Trans-sibirsku željeznicu, Moskva – Vladivostok, od Europe do Dalekog istoka). Bagdadska željeznica prijetila je da Engleze izbaci iz utrke za vodeću ekonomsko-političku silu u Europi, jer za prijevoz nafte Nijemci nisu namjeravali koristiti pomorske putove i Suezki kanal u Egiptu koji je kontrolirala britanska vlada. Usput rečeno, kako bi i dalje kontrolirala Suezki kanal i prijevoz svjetske nafte, britanska vlada dala je uoči izbijanja Prvog svjetskog rata zeleno svjetlo za osnivanje židovske države u Palestini, čije je osnivanje dogovoreno za vrijeme rata, između britanskog ministra vanjskih poslova Arthura Jamesa Balfoura i predstavniku Engleske federacije cionista u Velikoj Britaniji, bankara Waltera lorda Rothschilda. Mala Srbija na Balkanu bila je u britanskoj strateškoj geo-politici ključna karika u lancu koji je mogao prekinuti Bagdadsku željeznicu i njemačku ekonomsku autarkiju (gospodarsku neovisnost od uvoza). Stoga je mala Srbija instrumentallizirana i upregnuta u pokretanje najvećeg rata do tada u povijesti čovječanstva. Britanske interese u to vrijeme najbolje je oslikao britanski vojni savjetnik R. G. D. Laffan pri vojsci Kraljevine Srbije:

«Srbija, mala ali prkosna, stoji na putu između Njemačke i velikih luka Carigrada i Soluna i drži vrata Istoka. Srbija je uistinu bila prva crta obrane naših istočnih posjeda. Ako bude poražena ili uvučena u sustav «Berlin-Bagdad», naše će veliko, ali slabo zaštićeno carstvo uskoro osjetiti udar njemačkog prodora na Istok.»

Uz to je Velikoj Britaniji bio dobrodošao rat protiv Njemačke jer je britansko gospodarstvo bilo pred stečajem. Prepiska rizničara britanske vlade i ministra financija Davida Lloyda Georgea svjedoči o strašnoj istini da je postojala namjera što prije uči u rat kako bi se izbjegao stečaj britanskog oronulog ili bolje rečeno oboljelog kolonijalnog gospodarstva, za razliku od zdravog njemačkog gospodarstva koje se temeljilo na industriji, dok se britansko gospodarstvo temeljilo na (nepoštenoj) trgovini:

«Još jedan utjecaj koji raspiruje zagovaranje reforme bankarstva, leži u rastućoj trgovačkoj i bankarskog moći Njemačke i u rastućoj nelagodi u slučaju da dođe do navale na londonske zalihe zlata upravo pred početak ili na početku velikoga sukoba između tih dviju zemalja».

To je tajno englesko izvješće napisano šest mjeseci prije kobnog Sarajevskog atentata. Ministar Lloyd George je upozoren da bi svaka moguća navala na londonske banke, u uvjetima rastuće poslovne sposobnosti velikih njemačkih trgovačkih banaka nakon balkanske krize iz 1911. do 1913. godine, koja je dovela do gomilanja zaliha zlata u njemačkim bankama, «moglo ozbiljno ugroziti naciju glede namicanja novca za vođenje velikog rata.» U 2 sata ujutro, 1. kolovoza 1914. godine, tri dana pred objavu rata Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije protiv Drugog Njemačkog Reicha, Sir Paish uputio je Lloydu Georgeu pismo sljedećeg sadržaja: «Dragi gospodine Ministre, kreditni sustav na kojemu je sazdano poslovanje ove zemlje, u podpunosti je krahirao i od krajnje je važnosti da se poduzmu koraci radi ispravljanja toga zla, bez odgode; u protivnom se ne možemo nadati da ćemo moći financirati veliki rat ako na njegovu samom početku naše najveće kuće budu prisiljene bankrotirati.»

Preduvjeti za rat protiv Njemačke stvoreni su još krajem 19. i početkom 20. st. kada se 1894. stvorilo strateško savezništvo između Francuske i Rusije, kojemu se 1904. tajno pridružila Velika Britanija (Engleska). To savezništvo poznato je kao Antanta ili «Entente cordiale» ili tzv. «Srdačno savezništvo». Unatoč tome što je britanska politika Francuskoj doslovno ukrala Egipat odnosno egipatsku koloniju, na koju je Francuska polagala pravo još od vremena Napoleonovih ratova, britanska diplomacija uspjela je korupcijom Francusku prevesti iz pronjemačkog u probritanski tabor, i to izravno korumpirajući članove vlade Republike Francuske i premijera Teophilea Delcassea, koji je bio anglofil, za razliku od njegova prethodnika.

Od 1894. do 1906. je tzv. «Dreyfus-afera» podijelila francusku naciju i trajno poremetila francusko-njemačke odnose. Radi se o političkom procesu protiv jednog časnika francuske vojske koji je bio židovskog podrijetla, a kojega je sud optužio kao njemačkog špijuna. Optužnica je u tolikoj mjeri uvrijedila njemačke vlasti da je došlo do prekida francusko-njemačke suradnje. Cijelu aferu je namjestila britanska obavještajna služba u suradnji sa bankarom Walterom lordom Rothschildom koji je krivotvorio «dokaze» protiv gospodina Dreyfusa i namjestio cijelu aferu, kako bi se, kao što je navedeno, minirali francusko-njemački odnosi u korist anglo-francuskih odnosa, protiv Njemačke.

Zašto bi Engleska, koja je početkom 20. st. bila najsnažnija nacionalna država u svijetu, riskirala svjetski rat u kojemu je mogla izgubiti cjelokupni svoj britanski imperij i status prve svjetske pomorske sile?

Pravi je razlog englezke objave rata Njemačkoj u kolovozu 1914. godine u suštini ležao u «staroj tradiciji britanske politike pomoću koje je Engleska postigla status velesile i pomoću koje je nastojala zadržati taj status», izjavio je godine 1918. njemački bankar Karl Helfferich, šef Deutsche Bank i tvorac strateškog projekta izgradnje željeznice Berlin-Bagdad kojim je Njemačka trebala postati neovisna od Velike Britanije i dugoročno najsnažnija sila kontinentalne Europe. «Engleska je uvijek gradila svoju politiku protiv politički i ekonomski najsnažnije zemlje europskog kontinenta», naglasio je. «Otkako je Njemačka postala politički i ekonomski najsnažnijom silom kontinentalne Europe, Engleska se osjećala ugroženom od Njemačke više nego od ijedne druge države, u smislu svoga globalnog ekonomskog položaja i svoje pomorske prevlasti. Od tog su trenutka englesko-njemačka mimoilaženja postala nepremostiva i nije bilo moguće postići sporazum ni u jednom pitanju». Helfferich žalosno spominje točnost Bismarckove izjave iz 1897. godine: «Jedini uvjet koji bi doveo do poboljšanja njemačko-engleskih odnosa, bio bi da mi zauzdamo svoj gospodarski razvitak, a to nije moguće.»

U travnju 1914. godine, tri mjeseca pred izbijanje Prvog svjetskog rata, engleski kralj George i ministar vanjskih poslova Velike Britanije, Edward Grey, sastali su se u Parizu s francuskim predsjednikom Poincareom i veleposlanikom Ruskog Carstva u Republici Francuskoj, Izvoljskim, i tom su prigodom te tri sile sklopile tajno vojno savezništvo protiv njemačko-austrougarskih sila. Tajno savezništvo između Londona, Svetog Petrograda i Pariza sadržavalo je ugovornu obavezu po kojoj Engleska ulazi u bilo koji rat u kojemu bi sudjelovala bilo koja od pomno sazdane mreže saveznica, koju je Engleska izgradila protiv Njemačke. Time je izoliranoj Njemačkoj postavljena stupica. Britanske su vlasti davno prije 1914. donijele zaključak da je rat jedini put kojim se situacija u Europi može «dovesti pod kontrolu».

Britanski interesi su, ne samo zbog Prvog svjetskog rata, nego u posljednjih 200 godina nanijeli velike patnje drugim narodima u Europi i u svijetu, tako i hrvatskom narodu. Skoro godinu dana nakon izbijanja Prvog svjetskog rata je 26. travnja 1915. tajnim «Londonskim ugovorom», sklopljen između Antante i Kraljevine Italije, odstupljen dio hrvatske Dalmacije Italiji, u zamjenu za ulazak Italije u rat protiv Centralnih sila. Pored toga je Antanta, na pritisak britanske vlade obećala 7. svibnja 1915. srbijanskoj vladi da će Srbija nakon rata dobiti široki izlaz na Jadransko more i, s vremenom, pripojiti Bosnu i Hercegovinu. To je bio uzrok što je balkanski krvnik Slobodan Milošević krenuo 1986. u razbijanje Jugoslavije i stvaranje «Velike Srbije». Britanska tajna služba MI6 nabavila je 1984. za «JNA» velike količine baruta, kako bi mogla pucati po gradovima i selima Hrvatske i BiH (operacija nabavke barute iz Južne Afrika išla je preko banke “Arbuthnot Latham” (Arbuthnot Latham Bank) iz Londona), a britanska vlada sugerirala je Miloševiću da odbaci komunizam i prigrli velikosrpski nacionalizam i propagandu o srpskoj domovini. Tako zvanim «Rapallskim ugovorom» iz godine 1920. je velikosrpski režim Kraljevine SHS odstupio Italiji hrvatska područja na istočnom Jadranu koja su Englezi 1915. obećali Talijanima.

Kako je uopće došlo do toga da je jedna mala balkanska i nerazvijena zemlja Srbija počela početkom 20. st. voditi prvorazrednu svjetsku politiku, i da se našla usred svjetskih događaja, dok Hrvatske nije bilo nigdje, niti je hrvatska politika o ičemu značajnije odlučivala, osim o svojoj vlastitoj propasti?

«Načertanije», terorizam «Crne ruke» i Sarajevski atentat 1914.

Srbija je pala pod Osmansko Carstvo 1389. godine, otprilike 130 godina prije nego je Osmansko Carstvo osvojilo četiri petine hrvatskog političkog teritorija početkom 16. stoljeća. Nakon Prvog srpskog ustanka iz 1804. godine, Srbija je od sultana dobila političku autonomiju, da bi 1878. na Berlinskom kongresu europskih velesila bila priznata kao nezavisna država – Kraljevina Srbija. Još dok je Kneževina Srbija bila dio Osmanskog Carstva je ministar vanjskih poslova Srbije Ilija Garašanin napisao tajni «Plan o budućnosti Srbije», koji je poznat pod nazivom «Načertanije». Tajni plan Srbije (objelodanjen 1911.) predviđao je pripajanje susjednih zemalja Srbiji, tako i hrvatskih zemalja, zatim, Kosova, Makedonije i Crne Gore. Srbijanska vlada je tajni plan o proširenju Srbije (velikosrpska politika) ostvarivala uz manje prekide, od 1848. do 1918. kada je plan o stvaranju «Velike Srbije» bio dovršen osnivanjem Kraljevina SHS ili Jugoslavije. Stvaranjem Jugoslavije 1918. su hrvatski političari oko Strossmayerova kruga i osnivača jugoslavenske ideologije nasjeli na velikosrpsku politiku Beogradskog pašaluka. Jugoslavenski orijentirani liberalni Hrvati oko Josipa Jurja Strossmayera, Ivana Mažuranića, Frana Supila i Ante Trumbića krivo su mislili da će hrvatska kultura biti dovoljna da se Srbe pridobije za jedinstvenu državu i da se Srbiju asimilira u Jugoslaviji. Međutim, hrvatski naivci među zagovornicima jugoslavenske ideologije, koji su upropastili hrvatski narod, nisu u drugoj polovici 19. st. računali na to da Srbi imaju jaku diplomaciju i da imaju vojsku, te da su to oni čimbenici koji odlučuju o prevlasti, a ne kultura jednog naroda.

Zagrebački veleizdajnički proces

Godine 1903. je zavjerenički krug oficira Kraljevine Srbije, na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem Apisom izvršio u Beogradu državni udar, u kojemu je ubijen srbijanski kralj, i Srbiju otrgnuo iz proaustrougarske utjecajne sfere tako da je Srbija u vanjskoj politici počela voditi prorusku politiku. Ruski car Nikola II Romanov poticao je Srbiju i Bugarsku na Balkanske ratove protiv Osmanskog Carstva. Nakon što su koalicijske balkanske zemlje osvojile i oslobodile europski dio Osmanskog Carstva u području Kosova, Bugarske, Grčke i Makedonije, bugarski saveznik iz Prvog balkanskog rata 1912. godine, Srbija, zajedno s Rumunjskom, napala je 1913. svojega saveznika Bugarsku i preotela Bugarskoj vardarsku Makedoniju. Od 1903. do 1918. je srbijanska vlada preko tajne beogradske organizacije «Crne ruke», i njezine javne, formalno kulturne, organizacije «Slovenski Jug» iz Beograda planirala, organizirala i provodila cijeli niz terorističkih akcija protiv austrougarskih i crnogorskih državnika, sa ciljem destabilizacije Austro-Ugarske i Crne Gore, i pripajanja dijelova Austro-Ugarske, kao hrvatske zemlje i BiH, i Crne Gore «Velikoj Srbiji» (godine 1912./1913. je Srbija sebi već pripojila Kosovo i Makedoniju). U Zagrebu je «Crna ruka», primjerice, organizirala (neuspješni) atentat na komesara Cuvaja, a u Sarajevu je priredila krvave protuaustrougarske demonstracije, te je u bombaškom napadu pokušana likvidacija crnogorskog kneza i vlade Crne Gore. (Za «Crnu ruku» radili su mnogi mladi hrvatski naivni intelektualci, kao na pr. August Cesarec i drugi, od kojih su neki, poput Cesarca, poslije postali vodeći marksisti.) Teroristička djelatnost srbijanske «Crne ruke» u Hrvatskoj došla je na svjetlo dana prilikom Zagrebačkog veleizdajničkog procesa 1909. godine, kada je krunski svjedok Đorđe Nastić (Srbijanac) iznio pismene dokaze o terorističkoj djelatnosti vlade Kraljevine Srbije. Tada je bilo optuženo 53 Srba iz Hrvatske odnosno iz Hrvatsko-srpske koalicije, među njima i braća Pribićević, od kojih je Svetozar Pribićević bio vođa srpskog dijela Hrvatsko-srpske koalicije, koju je predvodio hrvatski političar Fran Supilo, koji je uoči Friedjungova procesa u Beču dao iz «političkih razloga», kako je naveo u svojim političkim memoarima, ostavku na položaj predsjednika i na članstvo u Hrvatsko-srpskoj koaliciji, jer je došao do ispravnog zaključka da srpski članovi Koalicije rade u korist «Velike Srbije». Nakon toga je zavjerenik i tajni agent vlade Kraljevina Srbije Svetozar Pribićević preuzeo vodstvo u Hrvatsko-srpskoj koaliciji, koja je za vrijeme Prvog svjetskog rata u Hrvatskom saboru u Zagrebu popločala hrvatskom narodu put u pakao – Jugoslaviju. Neke jugoslavenski orijentirane hrvatske političke stranke ušle su 1905. u koaliciju sa Srpskom samostalnom strankom, čije je stranačko glasilo «Srbobran» u Zagrebu 1902. objavilo srpski šovinistički članak «Srbi i Hrvati», pod sintagmom «Do istrage vaše ili naše», u kojemu se Hrvatima negiralo pravo na nacionalnost. (Članak je u Zagrebu izazvao opravdane hrvatske protusrpske prosvjede.) Srpsku samostalnu stranku je u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. st. stvorila vlada Kraljevine Srbjje preko svojih tajnih agenata, kako bi posrbila pravoslavne Vlahe, i kako bi na taj način imala «argument» da od satelitskog provelikomađarskog režima u Zagrebu traži određena nacionalna prava za «Srbe» u Hrvatskoj. Sve dok se SSS nije ujedinila s nekim hrvatskim strankama pd vodstvom bivšeg pravaša Frana Supila, koji se odmetnuo od Oca domovine Ante Starčevića, SSS nije na izborima prelazila izborni prag za Hrvatski sabor, što je također dokaz da u Hrvatskoj nisu postojali Srbi nego hrvatski pravoslavci, od kojih su mnogi bili privrženi Stranci prava i politici hrvatskog državnog prava koju su promovirali i vodili pravaški prvaci Ane Starčević i Eugen Kvaternik. Mnogi prvaci hrvatskih pravoslavaca osjećali su se u političkom smislu Hrvatima i mnogi od njih bili su vatreni hrvatski nacionalisti. Međutim, obavještajnim radom je Srbiji uspjelo u znatnoj mjeri posrbiti hrvatske pravoslavce i okrenuti ih protiv hrvatske katoličke većine, te je Srbija stvorila «argument» da hrvatski teritorij, na kojemu su živjeli «Srbi», pripoji «Velikoj Srbiji». Predstavnici jugoslavenske ideologije u Hrvatskoj, politički slijepci, nisu prozreli namjere Srbije na račun Hrvatske. Strossmayer i Mažuranić vodili su protuhrvatsku politiku, sprečavajući Starčevića i pravaše, represijom i cenzurom, da demokratskim miroljubivim sredstvima ujedine hrvatske zemlje i da Hrvatsku učine samostalnom državom. Tako je Hrvatska dočekala kobnu 1918. potpuno razjedinjena i nespremna na velikosrpske pretenzije. Pravaški prvak i Starčevićev nasljednik Josip Frank, izložen od strane vođe seljaka Stjepana Radića antisemitskim napadima zbog svojega židovskoga podrijetla, ukazivao je na opasnosti od jugoslavenske ideologije u hrvatskoj politici, a njegov sin i saborski zastupnik Ivica Frank, i drugi pravaški zastupnici poput Horvata i Prebega, održao je u ratnom Hrvatskom saboru od 1914. do 1918. cijeli niz povijesnih govora u prilog protiv stvaranja Jugoslavije, i povijest je pokazala da je bio u pravu. U jugoslavenskoj titoističkoj historiografiji su pravaši posprdno nazivani «frankovcima». Odmah nakon Sarajevskog atentata, kada je Ivica Frank prozvao zastupnike vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije bombašima koji da su okrvarili ruke na Franji Ferdinandu, šef Starčevićeve stranke prava (SSP) Mile Starčević raskinuo je koaliciju sa Strankom prava pokojnog Josipa Franka, a njegov nasljednik zubar Ante Pavelić priključio je «Starčevićevu stranku prava» 1918. jugoslavenskoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji i prevratničkom samozvanom tzv. «Narodnom vijeću SHS ». U proljeće godine 1918. je pravaše izdao i Stjepan Radić, osnivač Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS), raskinuvši, na tiskovnoj konferenciji u Pragu, pod utjecajem prosrpske tzv. Masarykove škole, saborsku koaliciju sa Frankovim pravašima, i priključio je HPSS, također, prevratničkoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji i «Narodnom vijeću SHS»; poslije je Radić očajnički u Saboru spominjao «odlazak gusaka u beogradsku maglu», a 1928. dobio je u beogradskoj Skupštini velikosrpske smrtonosne metke u glavu.

Godine 1908. je Srbija skoro objavila rat Austro-Ugarskoj zbog pripajanja Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, za vrijeme tzv. Aneksijske krize. Austro-Ugarska je pripojila BiH kako bi spriječila prisvajanje Bosne i Hecregovine od strane Srbije. Nakon toga je mala Srbija izvršila mobilizaciju vojske, u očekivanju rata protiv Austro-Ugarske, jer je (krivo) mislila da će Rusija stati iza nje. Međutim, ruski car dao je iz Svetog Petrograda na Dedinje u Beograd poručiti da Rusija još nije spremna za rat. (Austrougarske vlasti nisu BiH namjerno priključile Hrvatskoj kako hrvatska politika ne bi u odnosu na velikomađarsku politiku ojačala; Mađari su u svojoj mržnji prema Hrvatima poticali posrbljenu pravoslavnu manjinu u Hrvatskoj protiv hrvatske većine, i nisu u svojemu političkom sljepilu i mržnji vidjeli da velikosrpska politika vodi uništenju «Velike Mađarske» od Karpata do Jadrana ; hrvatski povjesničar dr. Ivo Pilar dao je 1918. u svojoj knjizi «Južnoslavensko pitanje» («Die Südslawische Frage und der Weltkrieg») znanstvene odgovore za spas Hrvatske i Austro-Ugarske, ali austrougarske vlasti su se oglušile, te je nepravedna Austro-Ugarska opravdano i nestala s političke karte Europe.)

«Crna ruka» je 28. lipnja 1914. godine, na srpski Vidovdan, počinila smrtonosni atentat na zapovjednika austrougarske vojske i prijestolonasljednika Franju Ferdinanada. Vlada Kraljevina Srbije bila je upoznata s planovima atentata u Sarajevu, ali ništa nije poduzela kako bi spriječila to političko ubojstvo koje je bilo povodom izbijanja Prvog svjetskog rata. Ohrabena britanskom podrškom, srbijanska obavještajna služba je preko svojih zavjereničkih oficira u tajnoj organizaciji «Crnoj ruki» obučila nekolicinu bosanskih Srba, iz također tajne terorističke organizacije «Narodna Odbrana», u rukovanju oružjem, i uputila ih u Bosnu da ubiju austrougarskog državnika. «Narodna Odbrana» je pak angažirala atentatore iz srpsko-bosanske organizacije «Mlada Bosna» na čelu sa izvršiteljem atentata Gavrilom Principom. (U Sarajevskom atentatu su Srbi ubili i prijestolnasljednikovu suprugu Sofiju.) (U Drugom svjetskom ratu su Titovi partizani iz bataljuna «Gavrilo Princip» zlostavljali Principovu majku, predbacujući joj da podržava četnički pokret.) Kada su austrougarske vlasti provele istragu i sudski postupak protiv Gavrila Princip i njegovih terorističkih drugova, nikada nisu uspjele ući u trag stvarnim organizatorima atentata iz redova «Crne ruke» jer ni Princip i društvo nisu znali za postojanje «Crne ruke» nego su mislili da ih je angažirala srpska «Narodna Odbrana». Tek na Solunskom procesu 1917. godine, kada je izbjeglička vlada Kraljevina Srbija organizirala protiv Dragutina Dimitrijevića Apisa politički proces, optužujući ga formalno da je namjeravao ubiti kralja Petra I Karađorđevića, izbila je na svjetlo dana istina o Sarajevskom atentatu. (Emigrantska vlada Srbije organizirala je Apisu proces kako bi se iskupila pred austorugarskim vlastima za Sarajevski atentat, jer je u to vrijeme ratna sreća okrenula leđa Srbiji i njezinim Zapadnim saveznicima; Apis je osuđen na smrt i smaknut, t.j. srpska vlada dala je ubiti onog čovjeka koji je bio najzaslužniji za tehničko stvaranje «Velike Srbije», jer je šef odjela propagande vojske Kraljevine Srbije, Dimitrijević-Apis, obavještajnim radom, ubacivanjem srpskih oružanih dragovoljaca u Makedoniju, destabilizirao osmanlijske vlasti i oslabio Osmansko Carstvo pred izbijanje Prvog balkanskog rata 1912. godine.) Uglavnom, uz pomoć Rusije, a prije svega Velike Britanije, Srbija je 6. kolovoza 1914. objavila rat protiv Njemačke, nakon što je Austro-Ugarska, zbog nesuradnje Srbije za vrijeme istrage zbog Sarajevskog atentata, objavila 28.srpnja 1914. rat protiv Srbije. Dana 4. kolovoza je Velika Britanija objavila rat protiv Njemačke. (Mala Crna Gora priključila se Srbiji u ratu protiv Njemačke i Austro-Ugarske, što je dovelo do njene propasti, sve do ove godine kada je proglasila nezavisnost od Srbije.)

Iako su Sjedinjene Američke Države formalno proglasile neutralnost u ratu, za cijelo vrijeme rata je američka vlada slala preko Atlantika vojnu pomoć britanskoj vladi i kreditirala britanski ratni stroj, a engleski bankari su američkim kreditima kreditirali svoje saveznike u Europi, kao na pr. Italiju (poslije su liberalne angloameričke vlade kreditirale Mussolinijev fašistički režim). Britanci su uspjeli Ameriku uvuči u rat, tako da su SAD 6. travnja 1917. objavile rat protiv Kaiserova Carstva i poslale ekspedicijsku Američku vojsku na bojište u Europu. Povod ulasku SAD u rat je potapanje američkog putničkog broda «Lusitania», koji je prevozio oružje i ratni materijal do Engleske, od strane jedne njemačke podmornice. (Njemačka je zbog američke podrške Britaniji objavila «neograničeni podmorničk rat».) Cilj uvlačenja Sjedinjenih Američkih Država u Prvi svjetski rat je bio da se spase silni krediti američkih banaka, koji bi u slučaju britanskog ratnog poreza propali, a snjima bi propali i američki bankari i mešetari s Wall Streeta, na čelu s bankarom Rockefellerom, i vlasnici britanskih banaka.

Boljševička revolucija, Zapadna podrška Lenjina, i angloamerički «Projekt Hitler»

Nijemcima je početkom 1918. uspjelo dovesti do preokreta u Prvom svjetskom ratu kada su 3. ožujka 1918. tzv. Mirom iz Brest-Litovska sklopili s novim prevratničkim boljševičkim režimom u Rusiji separatno primirje. Politički ekstremist i vođa ruskih boljševika Vladimir Iljič Uljanov Lenjin nalazio se u emigraciji i njegov ekstremistički politički program bio je poznat njemačkim vlastima. Glavni stožer Njemačke vojske je Lenjina strpao u blindirani željeznički vagon i poslao ga u Rusiju da tamo digne revoluciju protiv ruskog cara. Englezima je također bilo u interesu podržati Lenjina i Oktobarsku revoluciju, jer su od boljševičkog režima dobili koncesiju za crpljenje kaspijske nafte u području azerbejdžanskog Bakua, gdje su se nalazile svjetske zalihe nafte. Lenjin je imao interes sklopiti «deal», kako s Nijemcima, tako i s Britancima, jer je izlaskom Rusije iz Prvog svjetskog rata namjeravao pokrenuti građanski rat u Rusiji kako bi istrijebio svaku oporbu svojoj totalitarnoj komunističkoj vlasti. Ruski car Nikola II Romanov nije gledao šire i nije vidio kako mu britanska vlada smješta boljševičku revoluciju, kojom je financijsko-trgovački londonski City i liberalni establishment (ustroj) englezkih lordova i bankara dobio od sovjetske vlasti boljševika koncesiju na crpljenje svjetskih zaliha kavkazke nafte. Zbog toga je Rusija upala u klopku koju joj je priredila licemjerna Srbija i još licemjernije Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije. U krvavom ratu Rusije protiv Njemačke (i obratno) iskrvario je nezadovoljni ruski seljak koji je postao lak plijen boljševičkim zavjerenicima pod vodstvom agitatora i bandita Lenjina. U svrhu poticanja i usmjeravanja boljševičke Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. je britanska vlada poslala svoje tajne agente u Sveti Petrograd, Reilleya (alias Sigmund Georgievič Rosenblum), Maughama i tako zvanog kapetana Hilla, specijalista tajne službe MI6 za oružane operacije, koji su izigrali privremenu republikansku rusku vladu, potkupili (korumpirali) ruskog premijera Aleksandra Kerenskog, koji je izdao Rusiju, i koji je bio izdan od britanske vlade. Britanski tajni agenti pomagali su boljševicima u osnivanju zločinačke tajne policije ČK, zvane Čeka, te poticali šefa Čeke, grofa Dzerzynskia, na počinjenje masovnih zločina protiv civilnog stanovništva u Rusiji, a sudjelovali su i u ustrojavanju sovjetskog ratnog zrakoplovstva, iako je Rusija u tom trenutku još službeno bila britanski saveznik u Prvom svjetskom ratu. Vojna intervencija Zapadnih sila Francuske, Britanije i SAD u Rusiji godine 1918. bila je simulirana od strane britanske i američke vlade, kako bi se svjetskoj javnosti zamazale oči da se Zapad bori protiv komunizma. U stvarnosti je liberalni Zapad omogućio komunistima i boljševičkom režimu ostanak na vlasti, u zamjenu za sovjetsku naftu. Angloamerički tajni cilj bio je stabilizirati Lenjinov režim, a ne spasiti demokratske i antiboljševičke snage u Rusiji.

Zapadni «projekt – Hitler»

Kako bi spasili silne kredite za otplatu kamata na njemačku ratnu odštetu, s obzirom da je visina ratne odštete uništila njemačko gospodarstvo, liberalni Zapad financirao je i tzv. «Projekt Hitler» odnosno Hitlerov dolazak i ostanak na vlasti. Mladi Führer tada male nacističke stranke NSDAP imao je 1922. u jednoj münchenskoj pivnici razgovor s predstavnikom američke obavještajne službe Trumanom Smithom koji je bio suradnik službenika State Departmenta Robertom Murphyem, stacioniran u Münchenu, u službi versailleske okupacije Njemačke odnosno kontrole provođenja versailleskog ugovora:

«Dugo sam razgovarao o nacionalsocijalizmu s konzulom u Münchenu, gospodinom Robertom Murphyjem, generalom Ludendorffom, priestolonasljednikom Rupertom od Bavarske i Alfredom Rosenbergom. Ovaj je kasnije postao politički filozof nacističke stranke. (...) Moj je razgovor s Hitlerom trajao nekoliko sati. Dnevnik koji sam vodio u Münchenu pokazuje da sam bio duboko impresioniran njegovom osobom i držao mogućim da će on odigrati važnu ulogu u njemačkoj politici.» U izvješću koje je napisao svojim pretpostavljenima u Washingtonu u studenome 1922. godine je Smith u vezi svoje procjene male Hitlerove grupe napisao sljedeću preporuku. Govoreći o Hitleru, Smith je rekao: «Njegov je temeljni cilj srušiti marksizam i pridobiti radništvo za nacionalsocijalističke ideale države i imovine. Sukob stranačkih interesa je «pokazao nemogućnost Njemačke da se kroz demokraciju izvuče iz sadašnjih poteškoća». Njegov pokret ima za cilj uspostavu državne diktature neparlamentarnim sredstvima. Kad to postigne, zahtijeva da se reparacijski zahtjevi smanje na moguću brojku, a kad to bude učinjeno, «dogovorena će svota biti plaćena do zadnjeg Pfenniga, što je stvar nacionalnog ponosa». Da bi to postigao, diktator mora uvesti sveopće prikupljanje sredstava za otplatu ratnih šteta i provesti ga svim sredstvima države. Tijekom razdoblja provedbe otplate duga, njegova moć ne smije biti osujećena nikakvim zakonodavstvom ni narodnom skupštinom». Kako bi bio siguran da su njegove kolege i pretpostavljeni u Washington D.C. shvatili o čemu se radi, Smith je dodao svoju osobnu procjenu Hitlera: «U privatnom razgovoru pokazao se kao jak i logičan govornik, što, pomiješano s fanatičnom gorljivošću, ostavlja vrlo dubok dojam na neutralnog slušatelja.» /Truman Smith: «Berlin Alert: The Memoirs and Reports of Truman Smith», Hoover Institution Press, Stanford California, 1984./ Hitler je, dakle, obećao Amerikancima brzu otplatu cjelokupne ratne odštete, s kamatama i kamatama na kamate, u slučaju da dođe na vlast. Novčana sredstva je Hitler mislio namaknuti sredstvima diktature, kao i Mussolini. Američki State Department je Hitlera procijenio «logičnim i jakim sugovornikom» i predvidio njemačkom nacionalistu i šovinistu sjajnu političku budućnost, odnosno, drugim riječima, sjajnu zaradu angloameričkih bankara. Hitlerovu partiju NSDAP u cijelosti je financirala središnja Engleska banka na čelu s poznatim bankarom Montaguom Normanom, i engleskim naftašem Sir Henrijem Deterdingom, osnivačem britanske naftne tvrtke Royal Dutch Shell, i rezidentom britanske tajne službe MI6. Već kasne jeseni 1931. jedan je čovjek stigao iz Njemačke na londonski glavni kolodvor Liverpool Street. Zvao se Alfred Rosenberg koji se sastao s glavnim urednikom utjecajnog londonskog političkog dnevnika Times, Geoffreyem Dawsonom. Times je sljedećih mjeseci dao Hitlerovom pokretu i političkoj partiji NSDAP neprocjenjiv međunarodni publicitet. Ali, najvažniji sastanak koji je Hitlerov ideolog Alfred Rosenberg imao za vrijeme njegova boravka u Engleskoj bio je sastanak sa Misterom Montaguom lordom Normanom, guvernerom Englezke banke, i uvjerljivo najutjecajnijom osobom u svjetskim financijskim krugovima tog doba. Norman je, prema riječima njegovog povjerljivog osobnog tajnika, mrzio tri stvari: Francuze, katolike i Židove. Normanu i Rosenbergu nije bilo teško naći zajednički jezik. Rosenberga je Normanu predstavio Hjalmar Schacht. Hitlerov ideolog je svoj posjet Engleskoj zaključio susretom s vodećom osobom londonske Schroeder Bank, koja je bila povezana sa bankom J.H. Schroeder u New York Cityu, i s bankom J.H. Stein baruna Kurta von Schrödera, a ova je imala sjedište u njemačkom gradu Kölnu. Čovjek iz banke Schröder s kojim se Rosenberg sastao u Londonu bio je F.C. Tiarks, koji je također bio član uprave Engleske banke, i bliski prijatelj Montagua Normana. Kako su barun von Schröder i Hjalmar Schacht odlazili vodećim njemačkim industrijalcima i financijerima da osiguraju potporu za NSDAP nakon 1931. godine, prvo je pitanje nervoznih i skeptičnih industrijalaca bilo: «Kako međunarodni financijski krugovi, osobito Montague Norman, gledaju na mogućnost da Hitler dođe na vlast u Njemačkoj?» Je li Norman u tom slučaju spreman uskočiti s financijskim kreditom Njemačkoj? Činjenica je da je u tom kritičnom trenutku, kad je Hitlerova partija NSDAP dobila na parlamentarnim izborima u Njemačkoj 1930. godine malo više od 6 milijuna glasova, međunarodna potpora Normana, Tiarksa i prijatelja iz Londona bila odlučujuća. U potporu Hitleru uključili su se i američki bankari na čelu s Rockefellerom («Standard Oil» i «Chase-Manhattan Bank»), te poslije i najpoznatije američke tvrtke poput «Ford», «IBM» i dr.

Dana 28. lipnja 1914. godine, tri mjeseca nakon pariškog tajnog sporazuma između Engleza, Francuza i Rusa, jedan je Srbin ubio u Sarajevu glavnog zapovjednika austrougarske vojske, priestolonasljednika Franza Ferdinanda Habsburškog, što je izazvalo predvidivo tragičan niz događaja koji su doveli do Prvog svjetskog rata (Velikog rata).

Engleski je prodor u Dardanele, na početku Prvog svjetskog rata, s ishodom katastrofalnog poraza u Galipolju (poraz je skrivio Winston Churchill), izveden sa ciljem da se zauzmu zalihe nafte u kaspijskom Bakuu (pod ruskom kontrolom), kako bi se osigurala nafta za ratne potrebe Engleske i Francuske. Sultan Osmanskoga Carstva je zabranio prijevoz ruske nafte kroz Dardanele. Na kraju rata 1918. godine su bogata naftna polja Bakua, na Kaspijskom jezeru, bila ciljem jakih vojnih i političkih borbi sa strane Njemačke, kao i Britanije, koja je preduhitrila Nijemce i držala ih pod okupacijom nekoliko kritičnih tjedana u kolovozu 1918. godine, što je njemačkom vojnom zapovjedništvu zapriječilo put do opskrbe naftom. To je bio odlučujući zadnji udarac protiv Njemačke koja je nekoliko tjedana kasnije zatražila mir, samo nekoliko mjeseci nakon što se činilo da je Njemačka porazila anglofrancuske Savezničke snage i Rusiju. (Primirje je nastupilo 11.11.1918.) Britanski ministar vanjskih poslova, lord Curzon, s priličnom točnošću je prokomentirao: «Saveznici su uplovili u pobjedu na valovima nafte (…)» Dok je Francuska bila zaokupljena njemačkim prodorom u krvavom i beskorisnom pokolju uzduž francuske obrambene linije Maginot na granici s Njemačkom, britanska vlada je na Bliski istok, u naftom bogati Irak, premjestila veliki broj svojih vojnika, više od 1.400.000. Javno objašnjenje koje je vlada njegova «kraljevskoga visočanstva» u Londonu dala povodom neobičnog gomilanja dragocjenog i nedostatnog vojnog ljudstva u području Eufrata, Tigrisa i Perzijskog zaljeva bilo je, da će se time osigurati učinkovitije ratne operacije Rusije protiv Centralnih sila i omogućiti prolaz ruskom (i ukrajinskom) žitu kroz Dardanele na putu do Zapadne Europe, kojoj je žito bilo prijeko potrebno. Dana 11. ožujka 1917. godine britanske trupe zauzimaju velegrad Bagdad u vojnom pohodu koji je u presudnom trenutku Prvog svjetskog rata odvukao vojne snage s europskog ratišta. Međutim, vlada u Londonu nije vojsku premjestila iz humanitarnih nego iz strateških i geo-političkih razloga, jer je britanska okupacijska vojska ostala na Bliskom istoku i nakon završetka Prvog svjetskog rata, a tamo se nalazi i danas, samo što su Amerikanci preuzeli bivši britanski sjeverni dio Iraka, u području kurdskog grada Mosula, a Englezi su preuzeli južni šijitski dio Iraka, u području grada Basre).

S novom ulogom nafte u ratu, posebna pozornost slijedi tijeku poslijeratne versailleske reorganizacije Europe, s posebnom pozornošću na britanske ciljeve:

U studenome 1917. godine, nakon što su boljševici nasilno preuzeli vlast u Rusiji, Lenjinovi su komunisti među dokumentima carskoga ministarstva vanjskih poslova otkrili tajni dokument i odmah ga objavili. Bio je to plan Velikih sila kojim je zacrtano Osmansko Carstvo nakon rata – raskomadano u korist pobjedničkih sila. Detalji tog plana razrađeni su u veljači 1916. godine i tajno ratificirani (potvrđeni) od strane zapadnih vlada u svibnju 1916. godine. Dokument je imao za cilj osigurati privolu Francuske za ogromno prebacivanje britanskih vojnih snaga s europskog ratišta na Bliski istok. Francuska je u protuustupku od Engleza dobila naftom bogato područje Mosula u sjevernom Iraku odnosno Kurdistanu, a radi se o njemačkoj koncesiji za crpljenje 25 posto nafte koju je u to vrijeme legalno držala njemačka Deutsche Bank u poduzeću Turkish Petroleum Gesellschaft, zbog čega je Njemačka prije Prvog svjetskog rata u dogovoru s vladom Osmanskog Carstva gradila željezničku prugu Berlin-Bagdad. Nakon rata se francuska na engleski pritisak morala zadovoljiti sa 50 posto prihoda mosulske nafte, jer je engleska vojna okupacija diktirala politiku na terenu i političke odnose u Europi. Englezi su Bliski istok okupirali na prijevaru, jer su Arapima u zamjenu za vojnu pomoć s njihove strane, obećali slobodu od osmanlijske okupacije i državnu nezavisnost, te obećanje da Zapad neće naseljavati Židove u Palestinu. U tom smislu je 7. studenoga 1918. godine, četiri dana prije europskog potpisivanja primirja odnosno završetka rata s Njemačkom, objavljena englesko-francuska deklaracija o slobodi i suverenosti arapskih zemalja. Sveukupno je 100 tisuća Arapa pod zapovjedništvom britanskog tajnog agenta brigadira T. E. Lawrenca («Lawrence od Arabije»), koji je bio Churchillov čovjek, poginulo u ratu protiv Osmanslijskog Carstva. Nakon rata je cijelo područje Bliskog istoka ostalo pod britanskom okupacijom.

Američki financijski krugovi (G.P. Morgan & Co, koji je jedno vrijeme financirao i Nikolu Teslu), zajedno s drugim financijerima-lihvarima s Wall Streeta, za stolom versailleske sjednice iza zatvorenih vrata, napravili su «račun» za Veliki rat. Odvjetnik s Wall Streeta, John Foster Dulles, ključni svjedok na versailleskim pregovorima, bio je autor članka 231. versailleskog sporazuma o sramotnoj njemačkoj «klauzuli ratne krivice». Dulles je izračunao da Britanija i europske saveznice iz Antante duguju Sjedinjenim Američkim Državama 12,5 milijardi dolara po kamatnoj stopi od 5 posto. S druge strane, Britaniji, Francuzkoj i drugim saveznicima Antante, Njemačka, prema zahtjevima iz Versaillesa, duguje 33 milijarde dolara ratne odštete. Te su brojke u to vrijeme bile izvan dosega pameti. Ta je svota, 132 milijarde maraka u zlatu, konačno utvrđena u svibnju 1921. godine. Njemačkoj je dan ultimatum da u roku od šest (6) dana prihvati tu odluku, a ako odbije, njemačka industrijska Ruhrska pokrajina biti će vojno okupirana, što se poslije i dogodilo. Congress SAD odbio je potvrditi Versailleski sporazum i onaj njegov dio koji se zvao Liga naroda, a koji je trebao predstavljati međunarodnu organizaciju zemalja svijeta, dok je u stvarnosti Liga naroda provodila Versailleski sporazum o utjerivanju ratne odštete i naplati lihvarskih kamata na kredite za ratnu odštetu. Morgan i osovina Newyorške banke za federalne reserve nastavili su vladati financijskom sudbinom Europe u poslijeratnom razdoblju, i nakon Drugog svjetskog rata, rat koji je izbio kao posljedica nepravednog mira nakon 1. svjetskog rata. Cijela piramida postversailleskih međunarodnih financija bila je podignuta na zdanju kaznene strukture ratnih dugova. Zarada od kredita danih za vrijeme Prvog svjetskog rata europskim zemljama, Morganova financijskog njeworškog kruga i kruga londonskog Citya, bila je veća od dobiti od investicija u gospodarski razvitak SAD poslije Prvog svjetskog rata.

Hrvatska je 1. prosinca 1918. prisilno, bez referenduma i potvrde Hrvatskog sabora, ujedinjena sa Srbijom u Jugoslaviju, odnosno hrvatske zemlje su pripojene «Velikoj Srbiji». Uoči «ujedinjenja» je vojska Kraljevine Srbije, na poziv prevratničkog i izdajničkog tzv. «Narodnog vijeća SHS» iz Zagreba, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem, koje je izvan snage stavilo Hrvatski sabor, izvršila okupaciju hrvatskih zemalja Slavonije (sa Zagrebom), Dalmacije i Bosne. Već 5. prosinca je izdajica Grga Angjelinović (brat od djeda Vesne Pusić), na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu zapovijedio masakr nad hrvatskim prosvjednicima koji su prosvjedovali protiv osnivanja Jugoslavije, a za samostalnost hrvatske države. Predstavnici britanskih interesa u Republici Hrvatskoj, koji su 1914. poduprli zavjereničku Srbiju protiv hrvatskih interesa, i koji su stajali iza stvaranja Jugoslavije odnosno jugoslavenske «tamnice naroda», danas su Vesna Pusić (HNS-LD), Ivo Sanader (HDZ) i Ivica Račan (SDP), član Socijalističke internacionale. Nije slučajno da Socijalistička internacionala sjedište ima u Londonu, otkuda se manipuliralo Oktobarskom revolucijom i izvozom revolucije na Balkan, pa i u Hrvatsku. Povijest je dokazala zavjeru protiv hrvatskog naroda. Čitajte o tome i u sljedećim brojevima «Hrvatskog prava», prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj, novine bez cenzure, novine za istinu, da ne živimo (i umremo) s laži! Diplomirani povjesničar, prof. Goran Jurišić, Zagreb.

Izvori : S.M. Štedimlija: «Zavjere protiv svjetskoga mira» («Verschwörungen gegen den Friede »), F. William Engdahl: «Stoljeće rata», Hermann Kinder / Werner Hilgemann: «d-tv-Atlas zur Weltgeschichte»