«HRVATSKO PRAVO» PRVE STRANAČKE ONLINE
NOVINE U REPUBLICI HRVATSKOJ

PODMIĆIVANJE ILI KORUPCIJA U RH NIJE UOPĆE ZASEBNO KAZNENO DJELO U KAZNENOM ZAKONU!

Jučerašnja objava rezultata agencije GFK pokazuje da Hrvati opravdano ne vjeruju obećanjima svojih vlasti o borbi protiv korupcije i o njezinom jednostavnom iskorjenjivanju, jer ima i previše pokazatelja koji govore u prilog činjenici da se korupcija u današnjoj Hrvatskoj ne kažnjava, već da se potiče i isplati, u čemu prednjači takozvana hrvatska politička elita koja za svoje lopovluke, prijevare i pljačke nikome ne odgovara, dok rezultati izbora kao da pokazuju da je u Hrvatsokkoj bolest korupcije, bolest od koje svako društvo dugoročno propada, zdravorazumsko ponašanje i dobrodošao obrazac za življenje svih hrvatskih naraštaja. naime, što je neka vlast i režim u Hrvastkoj korumpiraniji, lažljiviji i pokvareniji, to bolje prolazi na izborima.

Na primjer, nekadašnji ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Miomir Žužul u Sanaderovoj vladi, nije bio smijenjen već je podnio ostavku "zbog pogrešne percepcije u medijima" o njegovim razgranatim poslovnim aktivnostima, odnosno, zbog umješanosti u niz korupcionaških skandala(Imostroj, Behctel, itd). Kod bivšeg jugokomunističkog apartčika sa Filozofskog fakulteta, na kojem je bio pouzdani Šuvarovac, međutim, nije bilo traga osjećaja osobne odgovornosti, ni traga isprici za nanošenje sramote i štete u diplomatskim i gospodarskim odnosima kod kuće i pred svijetom. Otišao je Žužul, ali ne u anonimnost, već na rezervnu poziciju to jest za saborsku govornicu, praćen sjajnim pohvalama njegove nasljednice Kolinde Grabar Kitarović, koja je tim neodmjerenim pohvalama znakovito predstavila svoju vjerodostojnost i iskrenost na početku novog mandata ministrice vanjskih poslova.

Zato i nije nikakvo čudo da Državno odvjetništvo nije moglo pronaći elemente kaznene odgovornosti za dosadašnjeg ministra vansjkih poslova Miomira Žužula, bez obzira na činjenicu što je on bio umiješan u bezbroj skandala, koji nose u sebi snažan pečat korupcije, odnosno sukoba interesa. Ugledni američki kongresnik hrvatskog podrijetla i nedavni kandidat Demokratske stranke za nominaciju za predsjednika SAD-a Dennis Kuchinich, svojedobno je u svojem kongresnom uredu u Vašingtonu izrazio zgražanje i nevjericu nad raskoši i rasipnošću bivšeg hrvatskog veleposlanika Miomira Žužula, koji je došao na glas u glavnom gradu SAD-a po najskupljim gala svečanostima i banketima, koje je organizirao na trošak hrvatskog veleposlanstva, to jest, naroda i države.

Prošlogodišnje farizejsko obraćanje bivšeg ministra Žužula Državnom odvjetništvu, da preispita njegovu odgovornost u vezi pogodovanja tvrtki "Imostroj", bio je lukavo smišljeni trik, budući da Žužul i njegovi sljedbenici savršeno dobro znaju da za djelo podmićivanja odnosno korupcije u RH nitko ne može odgovarati, naprosto zato što to kazneno djelo u Hrvatskoj nije posebno definirano kazneno djelo, jer su ga i HDZ i SDP namjerno izostavili iz postojećeg kaznenog zakona i njegovih višekratnih niveliranja.

Tu negdje i leži odgovor zašto Hrvatska grca u kaljuži sveprisutne korupcije, odnosno podmićivanja, koje u Hrvatskoj naprosto nije specifično kazneno djelo sui generis. Nimalo slučajno, već kao primjer koji potvrđuje pravilo, niti Zakon o sprječavanju sukoba interesa, donijet u vrijeme isteka Račanove vlasti a izmjenjen i dopunjen pod Sanaderovom vlašću, nije pokušao a kamoli valjano sankcionirao državne dužnosnike koji se nađu u sukobu interesa.

Umjesto odlučnog kaznenog kažnjavanja, zakonodavci su baš sankcijama za kršenje odredaba Zakona o sprječavanju sukoba interesa pokazali da ne misle ozbiljno suzbijati korupciju u vlastitim redovima, jer su kazne uistinu nikakve, te svojim odredbama ne samo ne suzbijaju golemu korupciju u redovima državnih dužnosnika, već je ohrabruju i dodatno potiču.

Sankcije se naime svode na obustavu isplate dijela netto mjesečne plaće dužnosnika a ukupni iznos obuhvaćen obustavom ne smije prelaziti 8.000,00 kuna. Slijedeća "kazna" korumpiranom dužnosiku je opomena i javno objavljivanje odluke Povjerenstva na trošak dužnosnika. Ovoga se ne bi bojala niti mala djeca a kamoli ogrezli korupcionaši na vlasti i uz moć koja im daje prigodu da se ovako grubo izruguju svojim vlastitim biračima, jer su od navedenog zakona unaprijed učinili moralnu lakrdiju, koja ugledu Hrvatske u svijetu nanosi puno štete i sramote a njih štiti kao kastu brahmana u Indiji.

Primjer Đapić kao sinonim najsramnije balkanske korupcije govori više nego tona teorema. Do jučer je taj drug iz bivše kompartije bio 12 godišnji podstanar u scoijalnom stanu od 100 kvadratnih metara kod gradonačelnika Bandića, Dropulićke, Canjuge, Pavićke drugova, da bi preko noći, kupio dva golema stana na zagrebačkom Jarunu I u središtu Osijeka, a sve uz pomoć Vlade Zeca, s kojim je skupa opljačkao Požešku županiju za cca 350 milijuna kuna.

Vrhunac ove "nemoralne ponude" iz Hrvatskog sabora u vidu zakona kojemu su izvađeni zubi, jest tobožnja "sankcija", da će za najteže oblike kršenja ovoga zakona dužnosnici ponuditi ostavku tijelu koje je dužnosnika imenovalo na funkciju. Pazite, ponuditi ostavku, ne ni slučajno dati bezuvjetnu ostavku. Ponuditi ostavku znači isto što i ostanak na dotadašnjem položaju, jer ostavku zainteresirano tijelo, koje u pravilu vrvi od korumpirane "braće po oružju", neće ni u snu prihvatiti.

Potvrđuje se Tacitovo geslo da najkorumpiranija država donose najviše zakona. Zato se u Hrvatskoj nitko ne treba čuditi nad činjenicom da se masovno lažiraju javni natječaji raspisani od države i javnih poduzeća za dobivanje najrazličitijih poslova, a kada se ne uspiju otprve namjestiti za "svoje", natječaji se poništavaju makar odbijene ponude budu i puno bolje od prihvaćenih. Zato se kod nas nitko ne treba čuditi nezamislivoj sprezi između državnih dužnosnika, članova njihovih obitelji, stranačkih podobnika i prijatelja u dobivanju državnih poslova teških stotine milijuna kuna. Čak je i na zagrebački Kaptol prodrla korupcija do granica da je bivša ravnateljica sada optužena pod sumnjom za pljačku 12 milijuna kuna za svoje potrebe i neplaćen porez državi.

Bivša ministrica pravosuđa Škare Ožbolt, umjesto da je inicirala novelu kaznenog zakona o korupciji, svađala se je javno sa svojim dugogodišnjim stranačkim prvakom Matom Granićem oko toga tko je od njih dvoje imao veću ulogu u korupciji teškoj sto tisuća eura, odnosno, ulogu u prodaji kandidature za Hrvatski sabor jednom hrvatskom gostioničaru iz Berlina. Ovaj primjer je ne samo eklatantan primjer podmićivanja, već bi bio sigurno i kazneno djelo korpucije, kada bi takav članak postojao u sadašnjem kaznenom zakonu.

U Republici Hrvatskoj odavno ne vrijedi za političare običajni zakon iz stare Dubrovačke Republike "Zaboravite osobne probitke i skrbite se za zajedničko dobro", pa zato glavni državni odvjetnik Mladen Bajić bez da trepne svečano objavljuje, da u slučaju Žužul nema elemenata kazneno pravne odgovornosti, pritom prešućujući da podmićivanje u našoj državi uopće nije kazneno djelo(osim ovlaš spomenuto kod sklapanja štetnih ugovora i izdavanja poslovne tajne), dok ne daje nikakvo javno objašnjenje zašto u slučaju Žužul ne bi mogla biti posrijedi zlouporaba obavljanja dužnosti državne vlasti. Odgovor je vrlo jasan: u Hrvatskoj za to kazneno djelo još nije odgovarao niti jedan lokalni činovnik nižeg ranga a kamoli najviši državni dužnosnik, jer se iskorištavanje državnog ili službenog položaja u natječajima, davanju ili ugovaranju poslova smatra nečim posve normalnim. Državni odvjetnik pritom zaboravlja da kada prevladaju rođačke i klanovske umjesto ekonomskih zakonitosti, nužno nastupa korupcija, koja prema nalazima Državne revizije o takozvanom "lošem gospodarenju", nanosi štetu našoj državi veću od deset posto godišnjeg proračuna. Dakle, korupcija je materijalna šteta teška i do deset milijaradi kuna, a za sobom ne povlači nikakvu kaznenu odgovornost, pa se zato i svesrdno praktiricira, kao u Ukrajini, Moldaviji ili Bugarskoj.

Da bi se ubuduće moglo spriječiti i suzbijati a po mogućnosti i iskorijeniti sukob interesa i podmićivanje odnosno kroupciju iz državnih struktura, neće biti dovoljan odlazak Žužula sa Zrinjevca u Sabor, već bi Sabor trebao osnovati jednu nezavisnu komisiju za borbu protiv korupcije, koja bi morala biti jedno odvojeno tijelo, koje nije povezano ni sa vlastima ni sa političarima a dužno bi bilo provoditi istrage o državnim dužnosnicima u slučajevima podmićivanja i drugih oblika korupcije u koje su umiješani državni dužnosnici. Takva nezavisna komisija, trebala bi na temelju takve istrage preporučiti nadležnom sudu pokretanje kaznenog postupka, ukoliko sumnja da je došlo do sukoba interesa odnosno kaznenog djela korupcije, koje pod hitno treba uvesti u hrvatski kazneni zakon.

Svaki građanin imao bi se pravo obratiti tako utemeljenoj nezavisnoj komisiji za borbu protiv korupcije u najstrožem povjerenju. Takva komisija bi trebala razmatrati podmićivanje u slučajevima pogodovanja kod raznih vrsta natječaja, poslovnog poduzetništva, izdavanja različitih vrsta dozvola, inspekcijskih poslova, pružanja usluga stambenih i zdravstvenih, na primjer prednost u čekanju za stan ili bolnički krevet odnosno operaciju, neizdavanja potvrda o uplati u državnim ustanovama ili javnim poduzećima. Sve ovakve slučajeve pravedna i za Hrvatsku dobrohotna vlast trebala bi sankcionirati kao kazneno djelo i prepustiti sudovima odlučno kažnjavanje. To bi bio najkraći i najefikasniji način da se Republika Hrvatska i njezini građani suoče sa korupcijom i sukobima interesa kao teškim grijesima državnih struktura i da se slučajevi poput afere Žužul, Granić, Đapić i dr. svedu na najmanju moguću mjeru, kao i golema materijalna i moralna šteta koja se korupcijom nanosi hrvatskoj državi i narodu. Inače će korupcija i dalje carevati hrvatskim političkim i gospodarskim životom, a stvarne razloge Žužulove smjene već je sada prekrio zaborav.