Lažni mit o Savki?

Savka Dabčević Kučar – «ruža» Hrvatskog proljeća ili lažni mit o Savki?

Savka Dabčević-Kučar bila je s Mikom Tripalom čelnica ondašnjeg Saveza komunista Hrvatske, i predvodnica Hrvatskog proljeća ili ekonomsko-političke reforme tadašnjeg «socijalističkog samoupravljanja» u (polu)autonomnoj hrvatskoj republici unutar Titove Jugoslavije. Hrvatsko proljeće nije bilo, kako neki krivo misle, politički pokret za hrvatsku samostalnost i državnu nezavisnost, nego reformistički pokret za poboljšanje ekonomskog i političkog položaja do tada obespravljene «Socijalističke Republike Hrvatske» u odnosu na centralni režim u Beogradu i Socijalističku Republiku Srbiju, te u odnosu prema tako zvanim «nerazvijenim republikama» koje su svake godine dobivale velika bespovratna novčana sredstva od «razvijenih republika» Slovenije i Hrvatske. Savka i Tripalo vodili su reforme pod sintagmom «politika čistih računa», što je značilo da su reformirani liberalni komunisti u Hrvatskoj namjeravali napraviti reda u jugoslavenskoj blagajni da se konačno vidi koliko koja republika uplaćuje u zajedničku blagajnu, i koliko povrata novca koja republika dobiva. (Hrvatska je bila industrijski motor bivše Jugoslavije, s velikim prihodima od turizma, koji su se slijevali u Beograd.) Tadašnji vodeći jugoslavenski ekonomisti marksističke orijentacije, poput dr. Šime Đodana, dr. Savke Dabčević-Kučar ili njezinog asistenta na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. Marka Veselice i drugi znanstveno su dokazali da je SRH ekonomski izrabljivana od centralizirane savezne vlasti u Beogradu. «Drugovi» iz tzv. «nerazvijenih republika» govorili su Slovencima i Hrvatima u saveznoj delegatskoj jednopartijskoj jugokomunističkoj Skupštini u Beogradu da, «nije na vama da pitate nego da date». Reformirano komunističko «rukovodstvo» u Hrvatskoj postavilo je za vrijeme Hrvatskog proljeća i pitanje o nedjeljivosti hrvatskog suvereniteta, što se odnosilo na činjenicu da su partizani u Hrvatskoj na komunističkoj skupštini ZAVNOH u Drugom svjetskom ratu podijelili narodni suverenitet u Hrvatskoj između Hrvata i Srba, iako su Srbi iz Hrvatske predstavljali nacionalnu manjinu koja je svoju matičnu državu imala u Srbiji, dok Hrvati u Srbiji nisu dobili status nacije kao Srbi u Hrvatskoj. (Status nacije je Srbima u Hrvatskoj dao s pravom ukinuti Franjo Tuđman prilikom donošenja novog tako zvanog «Božićnog» Ustava Republike Hrvatske 1990. godine.)

Tihomir Dujmović objavio je u «Večernjem listu» od 30. srpnja 2006. kritiku Savke Dabčević-Kučar, u članku pod naslovom «Novo difamiranje Oluje». Predsjednica «Hrvatske narodne stranke-Liberalni demokrati» i potpredsjednica Hrvatskog sabora Vesna Pusić nedavno je, naime, sudjelovala u Banskom Grabovcu kod Petrinje i Siska na proslavi obljetnice komunističkog ustanka od 27. srpnja 1941. godine, koju su organizirali bivši komunistički partizani koji se pretenciozno predstavljaju kao «antifašistički borci». Na navedenom skupu je Vesna Pusić imala srdačni susret sa boljševikom Milutinom Baltićem, «neprijateljem Hrvatskog proljeća», kako je ispravno naglasio kritičar Dujmović, i podvukao da je još veća sramota od susreta Baltić – Pusić šutnja «hrvatske ruže» Savke Dabčević-Kučar, s obzirom da je Savka u Republici Hrvatskoj osnovala Hrvatsku narodnu stranku, i Vesnu Pusić praktički ustoličila za svoju nasljednicu na položaju predsjednice tzv. «narodnjaka», a i prilikom svakih parlamentarnih izbora Savka daje Vesni Pusić veliku propagandnu podršku. Opravdano se postavlja pitanje, tko je Savka? Malo tko je, naime, u hrvatskoj javnosti upoznat sa činjenicom da je Savka Dabčević-Kučar na funkciji predsjednice Predsjedništva CK SKH stajala na čelu masovnog prisluškivanja protagonista Hrvatskog proljeća od strane Udbe, posebno «intelektualnih radnika» iz vodeće hrvatske kulturno-političke institucije – Matice Hrvatske.

Savka marširala s Orjunom

Za mlađe čitateljice i čitatelje «Hrvatskog prava» potrebno je ukratko opisati istinski lik i djelo (pol. biografiju) jugoslavenske i hrvatske političarke Dabčević-Kučar, s obzirom da drugi mediji u RH uglavnom daju friziranu sliku o bivšoj političarki, koja je dobila pozitivne epitete koje nikako nije zaslužila, a zašto je tome tako leži u činjenici da određeni politički čimbenici Republiku Hrvatsku žele rasformirati i utopiti u bezličnu balkansku masu. Dokaz tome je, što je Republika Hrvatska danas banana-republika za jednokratnu uporabu. Zato se o mnogim političarima u Hrvatskoj, o onima od jučer, i o onima od danas, ne smije u javnosti saznati istina, nego se istina protuustavno cenzurira. Ne preza se ni od krivotvorenja povijesti od strane marksističke jugoslavenske titoističke historiografije, koja, međutim, ne predstavlja vrhunac ovoga svijeta. Razlika između Tripala i Savke vrlo je velika, jer, dok je Tripalo bio komunist iz ideala, «Savka», kako ju je hrvatski narod od milja zvao, bila je komunist-karijerist. Vrlo je sumnjivo da je Savka nakon uspostave višestranačja u Hrvatskoj 1990. osnovala Hrvatsku narodnu stranku koja svoje porijeklo vuće od osnivača jugoslavenske ideologije, biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji je bio vrlo neprijateljski raspoložen prema Ocu domovine Anti Starčeviću. (Svake godine ateistički «narodnjaci» od Vesne Pusić polažu vijenac u spomen na biskupa Strossmayera.) Strossmayerova tako zvana «Narodna stranka» i Mažuranićeva «Narodno-liberalna stranka» bile su neprijateljski raspoložene prema hrvatskom narodu, i trasirale su balkansku stazu prema Jugoslaviji 1918. godine. Druženje Vesne Pusić s neprijateljem Hrvatskog proljeća Milutinom Baltićem, i Savkina šutnja o politici liberalne ideologije Vesne Pusić, baca novo svjetlo na Savkine namjere. Zastupnica britanskih interesa u Republici Hrvatskoj Vesna Pusić, koja ima podršku Foreign Officea, ne krije da je Hrvatskoj namijenila «novi suverenitet», kako je naglašeno u najnovijem političkom programu Hrvatske narodne stranke-Liberalni demokrati. Britanci su, inače, Titovo nasilno slamanje Hrvatskog proljeća okarakterizirali kao pozitivni čin, a Hrvatsko proljeće stigmatizirali kao «umobolni hrvatski nacionalizam», te se je time jedna demokratska vlada sa Zapada stavila izravno na stranu jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina, tako da hrvatsko-britanski odnosi nisu samo opterećeni britanskim izručenjem hrvatske vojske i civila u Bleiburgu 1945. Titovim partizanima, koji su zarobljene Hrvate, oko 200 tisuća, strijeljali do smrti i zaklali. Savka se nalazi u poodmaklim godinama, i uskoro će napustiti ovaj svijet, a izgleda kao da je Hrvatskoj ostavila virus zla. Ne znači da Savka Dabčević-Kučar neće jednog dana uskoro i zasluženo doći pred strojnicu povijesti (objektivne historiografije). Uostalom, pročitajte!

Pojam «Hrvatsko proljeće» predstavlja, inače, sinonim za demokratske ekonomske i političke reforme o kojima se u Zapadnoj Europi i u Americi gotovo ništa ne zna. Za takvo jadno stanje pobrinuli su se predstavnici, i danas aktualne, titoističke historiografije u Republici Hrvatskoj koja, umjesto da je završila na smetlištu povijesti, doživljava za vrijeme mandata premijera Račana i aktualnog premijera Sanadera renesansu. Francuski humanista i filozof, prijatelj Hrvatske, Alain Finkielkraut je u vezi Hrvatskog proljeća napisao da «Slika Hrvatskog proljeća nije na Zapadu postala simbolom čuda obnove i njegova sloma u zemlji takozvanog realnog socijalizma, kao što je to postalo Praško proljeće.”

Prije Drugog svjetskog rata je mlada Savka bila u Splitu članica Orjune ili «Organizacije jugoslavenskih nacionalista». Orjunu se može usporediti, na pr. s Mussolinijevim crnokošuljašima, samo što je Orjuna bila totalitarna batinaška organizacija koja je nastupala s pozicija jugoslavenskog unitarizma, u službi velikosrpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. U javnim marševima militarističke Orjune sudjelovala je, dakle, i tadašnja mlada Savka. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Savka je bila u partizanima, pod vodstvom jugoslavenskih boljševika, i postala je «drugarica». Boljševike se može usporediti s nacistima, samo što su boljševici totalitaristi ili antidemokrati s političke pozicije ekstremne ljevice, a nacisti su totalitarni antidemokrati s pozicije političke ekstremne desnice. Nakon Drugog svjetskog rata se «drugarica» Savka brzo penjala po hijerarhijskoj ljestvici komunističke partije u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Vrhunac njezine karijere je bio kada su je njezini partijski drugovi izabrali za predsjednicu Predsjedništva CK SKH, ili drugim riječima, postala je šefica politbiroa komunističke partije u Hrvatskoj, uz naglasak na nove vjetrove koji su u to vrijeme zapuhali u Savezu komunista Hrvatske. Naime, nakon što je diktator Tito dao 1966. sa položaja u partiji i državi smijeniti svog zamjenika i šefa represivne i zloglasne tajne službe Udbe Aleksandra Rankovića, i to iz razloga rivalstva, odnosi unutar komunističke partije postali su uvjetno slobodniji, ne doduše demokratski u smislu demokracije u poretku pravne države, ali slobodniji u smislu pluralizma, uvjetovanog time da li komunistički car svoj palac okrene prema gore ili prema dole. Jugoslavija u to vrijeme nije bila pravna država, ali je nakon 1966. bila nešto manje arbitrarna partijska država. Vrijeme od 1966. do 1972. je vrijeme kada hrvatska intelektualna ljevica donosi 1967. do tada nezamislivu «Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika», koju su kao «akt hrvatskog nacionalizma» osuđivali jugoslavenski boljševici oko kruga Vladimira Bakarića, napr. Stipe Mesić i Josip Manolić. (Hrvatsku intelektualnu desnicu su Titovi partizani i jugokomunisti pobili 1945.) Radi se o onom krugu boljševika koji je ne jednom spriječio bilo kakve reforme komunističke partije. Uoči Drugog svjetskog rata je boljševički vrh oktroirao (nametnuo) partijsko «rukovodstvo» u Hrvatskoj u kojemu su bili Rade Končar i Andrija Hebrang, a 1944. su boljševici smijenili Hebranga, a potom ga i ubili. Zajedno s Hebrangom ubijena je i zavnohovska Hrvatska, na koju se danas pozivaju ostatci agresivnog boljševizma u Hrvatskoj. Savka i Tripalo su 1971. doživjeli varijantu blaže sudbine od Andrije Hebranga, ali je suština u istome – zaustavljanje pozitivnog trenda napretka hrvatskog naroda. Savkom i Tripalom počela je 1970./1971. era ponovne reafirmacije pluralizma unutar sustava partijskog tako zvanog «demokratskog centralizma». Partijski tisak u Hrvatskoj počinje nešto slobodnije pisati, intelektualci s hrvatske ljevice počinju slobodnije pisati članke koji afirmiraju hrvatsku nacionalnu svijest i ravnopravnost unutar «socijalističke» Jugoslavije. Vlado Gotovac i Ljudevit Jonke reprezentiraju tadašnju intelektualnu hrvatsku liberalnu ljevicu, u odnosu prema ortodoksnim komunistima. Reformirani komunisti u Hrvatskoj na čelu sa Savkom i Tripalom traže ekonomsku ravnopravnost hrvatske poluautonomne republike u Titovoj Jugoslaviji, i s tim u vezi CK SKH upućuje u lipnju 1970. na javnu raspravu ustavne amandmane, o kojima se raspravlja na mitinzima «radničke klase» diljem Hrvatske, a glavni govornici su nove političke ikone Savka i Tripalo, koji su imali status «pop zvijezda». (Savka je bila vrsna retoričarka.)

Duga ruka prijetnje iz Moskve

Kada je vođa komunističkog Istoka Leonid Brežnjev, šef komunističke partije Sovjetskog Saveza, izvršio na Tita pritisak da mora ukloniti reformirane komuniste u Hrvatskoj, jer da navodno ugrožavaju «socijalizam», Tito je Tripalu ponudio najviše funkcije u partiji i državi, o kojima je samo mogao sanjati, (u zamjenu za izdaju Hrvatskog proljeća), a postoje ozbiljni dokazi da je diktator vidio Tripala kao svojega nasljednika. Međutim, principijelni Tripalo je diktatoru odgovorio da, ako pada Savka, da pada i on s njom, jer da su zajedno gradili politiku.

Bivši gradonačelnik Zapadnog Berlina u vrijeme Kennedyjeva posjeta, i socijaldemokratski kancelar Savezne Republike Njemačke Willy Brandt (građanskog prezimena Frahm, za vrijeme Drugog svjetskog rata komunist) ostavio je u svojim političkim memoarima zapisano da mu je Leonid Brežnjev 1971. za Tita rekao da je «dobar revolucionar», ali da je okružen «sumnjivim ljudima». Sumnja se odnosila na reformirano «rukovodstvo» u Hrvatskoj, Savku i Tripala. Za vrijeme službenog posjeta Beogradu je Brežnjev sedam sati razgovarao s Titom o problemu Hrvatskog proljeća, od toga je tri sata držao monolog. Čak i boljševik Bakarić nije smio prisustvovati razgovoru nego je pokornički morao na «sina radničke klase» Josipa Broza Tita čekati u predvorju. Uglavnom, Tito je navodno bio suočen s vojnom intervencijom ukoliko ne obračuna sa «maspokom» (masovni pokret) u Hrvatskoj. Za vrijeme službenog posjeta Washingtonu, kada je «doživotni predsjednik» Tito referirao predsjedniku Nixonu o sadržaju razgovora s Brežnjevim u Beogradu, Nixonova administracija je Titu dala zeleno svjetlo za krvavi obračun s hrvatskim proljećarima, tako da ona poznata Nixonova «Živjela Hrvatska, živjela Jugoslavija!», koju je izrekao za vrijeme posjeta Zagrebu, predstavlja najobičniju varku da je Nixon simpatizirao Hrvatsku. Amerikancima je Hrvatska bila zadnja rupa na sviralu – njih je zanimao diktator Tito, da policijskom palicom stabilizira Balkan i održava prividni nepravedni mir, te da Sovjetski Savez drži što dalje od Jadrana i granice s Natopaktom.

Prvi napad na hrvatsko «rukovodstvo» dogodio se na takozvanom X. plenumu CK SKH 1970. godine u Zagrebu kada su u Centralnom komitetu SKH poraženi jugoboljševici predvođeni drugom Milošem Žankom. U tim trenutcima su čak i Šuvar, Vrhovec i Bakarić ostali formalno na strani reformatora Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala. Frakcija u komunističkoj partiji u Hrvatskoj javila se otprilike najkasnije u proljeće 1971. godine sa Bakarićem, a dio te frakcije, koja je bila manjina u CK SKH, činili su predsjednik komunističkog delegatskog Sabora Jakov Blažević (tužitelj u političkom sudskom procesu Zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu), članovi izvršnog komiteta CK SKH, Dušan Dragosavac (Srbin), Ante Josipović, Milka Planinc, Jure Bilić i Josip Vrhovec. Članovi Bakarićeve protuhrvatske frakcije bili su još Milutin Baltić, predsjednik komunističkog (zavisnog) sindikata i drugi.

Sjeća u Karađorđevu 1971.

Diktator je 1971. mačem presjekao gordijski čvor zvan Hrvatsko proljeće. Dana 2. prosinca počela je sjednica Predsjedništva CK SKJ u vojvođanskom lovištu Karađorđevo, kojom je predsjedao šef politbiroa jugoslavenske komunističke partije Josip Broz Tito, na temu «podivljalog hrvatskog nacionalizma» i s prijedlogom za smjenom Savke Dabčević-Kučar. Dana 8. prosinca 1971. je Tito i formalno od svoje «drugarice» zatražio ostavku, koju je Savka podnijela 12. prosinca iste godine na XXIII. sjednici SK SKH u Zagrebu. Na položaju šefice partije Savku je zamijenila ortodoksna «drugarica» Milka Planinc, a Tripala su zamijenili boljševici Ivica Račan, Stipe Šuvar i Josip Vrhovec, uz druge Titove bandite. Boljševici su započeli sezonu otvorenog lova na «hrvatske nacionaliste». Sezona se protegnula do 1990. godine. Prema Savki i Tripalu jugoslavenski diktator i komunistički tiranin Josip Broz Tito, međutim, nije organizirao političke sudske procese u staljinističkom stilu, kao protiv mnoštva drugih hrvatskih reformiranih komunista i direktora raznoraznih poduzeća, te urednika i novinara glasila javnog priopćavanja i studentskih vođa. Predsjednik Saveza studenata Hrvatske Ante Paradžik osjetio je u punom smislu te riječi bič Saveza komunista, isto kao i Bruno Bušić koji je smrtonosne metke hrvatske Udbe dobio 1978. u Parizu, a Paradžik 1991. u Zagrebu. U svrhu obračuna s hrvatskim proljećarima je «JNA» izvela tenkove iz kasarne u Jastrebarskom i Dugom selu i praktički s dvije strane opkolila Zagreb, a tajna policija je preko svojih agenata bunila zagrebačke studente na nasilne prosvjede kako bi režim imao izgovor za brutalnu intervenciju policijskom represijom. Silom je ugušen studentski štrajk u Zagrebu, koji je kulminirao objavom crne vijesti iz Karađorđeva. Na koncu su se Savka i Tripalo morali podvrgnuti šutnji, t.j. režim ih je smjestio u kućni pritvor, bez prava javnog nastupanja, sve do 1990. godine. Promjene ustava SFRJ iz 1974. godine, koje su jamčile teoretsko ustavno pravo republika na samoodređenja do otcjepljenja od SFRJ, isključiva je zasluga Tripala i Savke, a ne Vladimira Bakarića, Račana, Vrhovca, Šuvara ili Zdravka Tomca. (Ustavno pravo republika na otcjepljenje od SFRJ bilo je samo teoretsko, a u praksi za vrijeme titoističkog totalitarnog režima neostvarivo, te je služilo samo za propagandu.)

Ono što Savku kompromitira u cijeloj priči o Hrvatskom proljeću je, da je «hrvatska ruža» za vrijeme Hrvatskog proljeća dala preko tajne službe Udbe i njezinih doušnika špijunirati aktere Hrvatskog proljeća među studentima, partijskim aktivistima, radnicima po poduzećima, među novinarima, a posebno je republička Udba, pod zapovjedništvom Savke Dabčević-Kučar, špijunirala članove Matice Hrvatske. Taj strašan podatak se na Hrvatskoj televiziji i od strane glavnih urednika najvećeg dijela medija u Republici Hrvatskoj krije kao zmija noge.

CRO-Udba špijunirala 1971. hrvatsku oporbu

Represija prema hrvatskoj oporbi u vrijeme Hrvatskog proljeća nije dolazila samo iz Predsjedništva CK SKJ, Beograda, od hrvatskih boljševika u Zagrebu (drug Bakarić i društvo), nego i od institucionalnog stupa Hrvatskog proljeća: tako zvani Republički sekretarijat unutrašnjih poslova (SUP) Socijalističke Republike Hrvatske (ekvivalent bi bilo ministarstvo unutarnjih poslova), koji je bio u ingerenciji predsjednice CK SKH Savke Dabčević-Kučar, je i prije sloma Hrvatskog proljeća prikupljao obavještajne podatke o radu Matice Hrvatske koja je smatrana političkom opozicijom tadašnjem jugoslavenskom unitarizmu. Policijsko izvješće, na oko 500 stranica, o najstarijoj hrvatskoj kulturnoj ustanovi, osuđuje «rukovodeći vrh» Matice Hrvatske za «raspaljivanje šovinizma», «izvor hrvatskog separatizma» i «nacionalizma» te za stvaranje preduvjeta «za izdvajanje hrvatskog naroda iz jugoslavenske zajednice». Zaključak hrvatske Udbe u Zagrebu je kako je Matica Hrvatska «postala žarište kontrarevolucije».

Policijsko izvješće o Matici Hrvatskoj poslužilo je kasnije na socijalističkim tzv. narodnim sudovima za obračun s oporbom. Prilikom bezobzirnog obračuna jugo-boljševičkog režima sa proljećarima je djelatnost Matice Hrvatske zabranjena, a njeni viđeniji članovi su uhićeni još početkom 1972. i na političkim sudskim procesima osuđeni na teške zatvorske kazne. Njen ugledni djelatnik, hrvatski književnik Vlado Gotovac osuđen je 1972. zbog delikta mišljenja na višegodišnju robiju.

Među rušitelje Hrvatskog proljeća spadaju, pored Josipa Broza Tita i Vladimira Bakarića, Ivica Račan, Stipe Šuvar, Josip Vrhovec, Milutin Baltić, Mika Špiljak, Celestin Sardelić, Dušan Dragosavac, Milka Planinc, i drugi jugoslavenski boljševici iz socijalističke Hrvatske. Jugokomunisti zaustavili su pozitivan politički trend, politiku ekonomskog moderniteta i nacionalnog pitanja. Pogaženo je PRAVO na identitet hrvatskog naroda - PRAVO - na društvenu zajednicu kao državu matičnog – hrvatskog naroda.

Dok je diktatorova odgovornost za slamanje povoja demokracije u Socijalističkoj Republiki Hrvatskoj neupitna, sudionici demokracije u Republiki Hrvatskoj trideset godina kasnije, a među njima Ivica Račan, tragali su za boljom prošlošću za svoje osobe: po svjedočenju Račanovog druga iz Centralnog komiteta SKH, Celestina Sardelića (“Jutarnji list”, 08.01.2000.godine), su Račan i on odgovorni za slom Hrvatskog proljeća što se tiče jugoslavenskih komunista iz socijalističke Hrvatske. Šuvar i Račan su zajedno 1972. kooptirani u CK SKH, Račan u izvršni komitet, a Šuvar u Komisiju za idejno-teorijski rad i kulturu CK. Po svjedočenju komuniste Stipe Šuvara (“Večernji list”, 06.2.2000.) je Račan bio partijski ideolog jugoslavenskih komunista u socijalističkoj Hrvatskoj od 1972. do 1982. a on (Šuvar) bio ideolog od 1983. do 1984. godine. Tu dvojicu je kasnije zamijenio Josip Vrhovec, kada su Račan i Šuvar kooptirani na više funkcije u Beograd (Predsjedništvo CK SKJ). Šuvar je od 1974. do 1982. bio i “sekretar” komunističke vlade za prosvjetu i kulturu, kada je njegovom inicijativom ukinuta institucija gimnazije u zamjenu za nekvalitetno “srednjoškolsko obrazovanje” a cijelo školstvo doživelo je “kulturnu revoluciju” jer je pojačano marksističko ideološko pranje mozgova hrvatskih učenika. Na čelu partijske komisije koja je osmislila reformu školstva nalazila se, po svjedočenju novinara-kolumniste Denisa Kuljiša (HRT, 28.7.2003. «Latinica») drugarica, a kasnije, u Republiki Hrvatskoj, gospođa i «veliki demokrat», Vesna Pusić. Komunistički funkcioneri poput Josipa Vrhoveca, Ivice Račana, Stipe Šuvara, Milke Planinc i drugi odgovorni su i za održavanje poznate takozvane “hrvatske šutnje” (šutnje građanske inteligencije i marksističke inteligencije među hrvatskim komunistima), čak i nakon preminuća diktatora Tita 1980. godine. Boljševici iz Hrvatske u cijelosti su odšutjeli šovinističke istupe šefa srbijanskih komunista Slobodana Miloševića. Šuvar, Račan i društvo malo su gunđali preko glasila CK SKH «Danas», ali to je ujedno bilo i sve u vezi borbe protiv Miloševićevih presizanja, borbe koje u socijalističkoj Hrvatskoj nije bilo odnosno nije bilo djelatnog otpora protiv Miloševićeva nacional-komunizma. Zvonimir Berković je nakon drugog pada Račana s vlasti 2003. objavio sljedeći komentar odnosno kritiku Ivice Račana:

«(...) Moja Vas je generacija svojski mrzila. Bilo je to poslije fatalne sjednice Predsjedništva CK SKJ održane u lovačkoj kući Karađorđeva. Cijela se Hrvatska za tren pretvorila u veliko lovište s kojeg je Tito neočekivano digao lovostaj. Sa svih strana, uz zaglušujući lavež, navalili hajkači. Vi ste bili među njima. Doduše, ne kao jedan od najgorih. No, druge smo zaboravili, a Vas zapamtili. Nema pravila po kojima netko ulazi u povijest i postaje metafora nekog vremena. U Vašem slučaju djelovala su tri dekorativna elementa. Prvo: Vaš lenjinski imidž u tadašnjem odijevanju, bradi i frizuri. Drugo: sistematska zastajkivanja u govoru (pauze koje sam katkada mjerio znakovljem muzičke notacije). Treće i najvažnije: Vaš uvijek ispruženi kažiprst. (...) Žepićev latinsko-hrvatski rječnik ovako prevodi riječ kojom se ovoga časa bavimo: indeks, prokazivač, izdajica, uhoda; (digitus) kažiprst(...) Partija Vas je naglo otrgnula iz društva benignih uživatelja lakih droga i uvrstila u prve borbene redove protiv hrvatskog nacionalizma (...) Good bye, Račan!

Savkin čovjek Mesić

Međutim, good bye Račanu pretvorilo se u Račanov come-back. SDP je Račana ponovno kandidirao za premijera Hrvatske, a Račan je ove godine, 2006., pohvalio koljača Tita kao «najvećeg državnika». A Savka s početka priče? Savka je u proklamiranoj demokraciji RH osnovala Hrvatsku narodnu stranku, koja se poziva na biskupa Josipa Jurja Strossmayera, jugoslavenskog ideologa, a puna je bivših komunista. Za svoju nasljednicu na položaju predsjednice Hrvatske narodne stranke, koja nije ni hrvatska ni narodna nego je internacionalna i anacionalna, Savka je postavila Vesnu Pusić, aktualnu predsjedniku Hrvatske narodne stranke-Liberalni demokrati. Glavni cilj te Savkine stranke je hrvatski suverenitet pretvoriti u «Novi suverenitet» i namiriti se u Bruxellesu i Strasbourgu sa zastupničkim plaćama u Europskoj komisiji i Europskom parlamentu koje u prosjeku iznose pet do deset tisuća Euro, jer, astronomske zastupničke plaće u Hrvatskom saboru postale su im nedovoljne. Zato se zalažu da RH uđe u EU. Kada je Stjepan Stipe Mesić prvi puta pobijedio na predsjedničkim izborima 2000. godine, Savka je prilikom Mesićeve inauguracije u kamere Hrvatske televizije izjavila, da je ona bila ta koja je svojedobno Stipu poslala «kao svog čovjeka» u Hrvatsku demokratsku zajednicu. To je nivo Savke Dabčević-Kučar. Poštovani čitatelji «Hrvatskog prava», sami zaključite da li je Savka «hrvatska ruža» ili samo mit, kako bi hrvatski narod ostao slijep u hodu prema neizvjesnoj budućnosti.