“Oluja” u sjeni Erdutskog sporazuma

Nema sumnje da su se mobilizirani pričuvni vojnici, i bojovnici, dočasnici i časnici profesionalnih brigada Hrvatske vojske, zajedno sa generalima i admiralima u Glavnom stožeru Oružanih snaga Republike Hrvatske i te kako u “Oluji” potrudili u oslobađanju okupiranih područja političkog teritorija Republike Hrvatske, koji su bili pod velikosrpskom okupacijom od vremena tzv. “balvan-revolucije” i pobune Srba iz Hrvatske od 17. kolovoza 1990. godine, i napada i invazije tzv. “JNA” na nezavisnu Republiku Hrvatsku nakon 25. lipnja 1991. godine. Trud, znoj, muka, nesebična požrtvovnost i danak u krvi hrvatskih branitelja u potpunosti se isplatio, jer su hrvatske oružane snage 5. kolovoza 1995. oslobodile okupirani teritorij i ušle u bivše četničko uporište Knin, u taj drevni hrvatski kraljevski grad koji je bio pod okupacijom od 27. srpnja 1941. godine kada su srpski četnici u Hrvatskoj digli tzv. “narodni ustanak”, tada uz pomoć armade talijanskih Mussolinijevih fašista, a pola stoljeća poslije uz pomoć beogradskog režima komunističkog diktatora i balkanskog krvnika Slobodana Miloševića. Nema sumnje da su hrvatski branitelji zapovjed prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, o oslobađanju okupiranog hrvatskog teritorija, ispunili profesionalno, vojnički i po vojničkom i međunarodnom kodeksu ratovanja, bez ikakve prekomjerne uporabe topništva po Kninu i drugim, tada okupiranim, hrvatskim gradovima. Međutim, jedno je u što su bili uvjereni general Ante Gotovina i hrvatski vojnici i pripadnici specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova RH, da, naime oslobađaju okupirani dio Hrvatske, a drugo je što je vrhovnik Tuđman dogovorio iza političkih kulisa na tajnim pregovorima s javnim neprijateljem Slobodanom Miloševićem.

Pantovčak briefira Dedinje - Šarinićevi odlasci Miloševiću uoči hrvatske oslobodilačke vojno-redarstvene akcije “Oluje”

Da je s „Olujom“ bio upoznat i predsjednik “Jugoslavije” Slobodan Milošević, potvrđuje odlazak Tuđmanova izaslanika ing. Hrvoja Šarinića na Dedinje u Beograd 48 sati prije akcije „Oluja“. Posljedice Tuđmanove poruke srpskom voždu, preko Šarinića, bile su da je Milošević konačno bio ispoštovao dogovor s Tuđmanom iz Karađorđeva i Tikveša 1991. godine, da će, naime, kroz podjelu Bosne i Hercegovine biti riješeno i pitanje srpskog seperatizma u Hrvatskoj. Miloševićev beogradski režim prevario je svoje satelite u Kninu i srpsko stanovništvo u Hrvatskoj godinama upotrebljavao kao monetu za potpaljivanje vatre, i onda prekodrinske Srbe 1995. najednom izbacio iz orbite i pustio ih da izgore u stratosferi. Međutim, manji dio teritorija BiH, koji je Milošević u Karađorđevu prepustio Tuđmanu, hrvatski predsjednik na međunarodnoj konferenciji u Daytonu 1995. nije dobio, dok su Amerikanci prepustili Miloševiću osvojeni terotorij BiH u vidu tako zvane „Republike Srpske“. Po dogovoru je Tuđman nakon „Oluje“ Miloševiću vratio najmodernije tenkove iz elitnog korpusa srpske armije, zarobljene od Hrvatske vojske u „Oluji“ prilikom povlačenja velikosrpske soldateske.

S tajnim dogovorima između Tuđmana i Miloševića bili su upoznati neki hrvatski političari iz Tuđmanova kruga koji su se u vrijeme objave tajnih optužnica međunarodnog suda ICTY protiv hrvatskih časnika i generala Hrvatske vojske kukavički skrivali iza njihovih vojnih i časnih odora. Optužnice Haaškog suda za „Oluju“ bile su nepoštene, jer se rat nije vodio u Srbiji, nego u Hrvatskoj odnosno Hrvatska je bila žrtva agresije. Za optužnice protiv bosanskih Hrvata nisu nakon Tuđmanove smrti i smrti ministra obrane Gojka Šuška i takozvanog predsjednika pararepublike „Herceg-Bosne“, Mate Bobana, odgovarali hrvatski političari oko Tuđmana, nego po takozvanoj objektivnoj odgovornosti nižerangirani hrvatski vojni zapovjednici, koji su tako i tako „samo“ izvršavali Tuđmanovu zapovjed o branjenju hrvatskih nacionalnih interesa u BiH, kako su naivno vjerovali, a u biti bili instrument i topovsko meso za ostvarenje dogovora Milošević - Tuđman o podjeli Bosne.

Hrvati nisu istjerali Srbe iz “Krajine”

Novinar lista International Spectator, Martin van den Heuvel, objavio je u listopadu 1999. godine članak u kojemu je ustvrdio da Hrvati nisu istjerali Srbe iz „Krajine“, dok su nedugo poslje toga počele pljuštati optužnice Haaškog suda ICTY protiv hrvatskih generala zbog „Oluje“, a dvije godine poslije se general HV i zapovjednik Ante Gotovina našao na policijskoj tjeralici premijera Ivice Račana (SDP), te Haaškom sudu izručen 2005. od strane premijera Sanadera (HDZ).

Strani novinar Martin van den Heuvel napisao je sljedeće: „Tuđmanova se osoba bez sumnje razvijala grozno, ali ona je proizvod još groznijeg Miloševića. Jesu li 1995. godine Hrvati protjerali Srbe iz Krajine ili je to samo još jedan mit? Već smo ustvrdili da su Srbi iz Krajine ranije bili itekako naoružani. U kolovozu 1991. za vrijeme Balvanrevolucije opljačkali su k tome policijske arsenale i to uz pomoć JNA. Hrvatsko je stanovništvo tada loše prošlo: spaljene su im kuće i protjerani su s tog područja. U ljeto 1995. godine Hrvatska vojska je napala Krajinu i na nimalo fin način krenula na preostale Srbe. No, treba reći da takvih nije bilo mnogo: gotovo svi Srbi pobjegli su zajedno sa svojom vojskom, možda iz straha od osvete svojih hrvatskih susjeda prema kojima se sami ranije nisu vladali prijateljski. Bilo kako bilo, ne može se reći da su Hrvati 1995. istjerali Srbe iz Krajine, kako se često čuje. (...)“

Statistički podatci najbolje su mjerilo krivnje tako zvanih „zaraćenih strana“, kako je međunarodna zajednica (neke zemlje EU i Europska komisija EU i dr.) krstila velikosrpsku agresiju na Hrvatsku iz 1991. godine. Na okupiranim područjima pod srpskom paravlašću od 1990. do 1995. ubijeno je tri tisuće (3.000) Hrvata, stotine kuća građana hrvatske nacionalnosti je uništeno, privatna imovina opljačkana, društvena imovina devastirana, mnoga sela su popaljena, rimokatoličke crkve minirane, a 100 tisuća stanovnika, koji su bili hrvatske nacionalnosti, bilo je etnički očišćeno s područja tzv. „Krajine“ odnosno moralo je pod silom napustiti svoja stalna mjesta prebivanja i naći utočište u slobodnim dijelovima Hrvatske.

Što je CIA znala?

Nakon optužnica za hrvatske generale iz RH je američki list „Newsweek“ iz pera renomiranog novinara Roya Gutmana, koji je 1992. otkrio srpske koncentracijske logore smrti „Keraterm“ i „Omarsku“ u okupiranoj BiH, i senzibilizirao svjetsku javnost za genocid nad bosanskim Muslimanima od strane bosanskih Srba i Beograda, pod naslovom „Što je CIA znala?“ objavio članak kako je središnja obavještajna služba SAD imala s hrvatskom vladom u vrijeme akcije „Oluja“ 1995. duboku suradnju:

Cilj te suradnje je bio, da hrvatske snage rane srpske snage u Hrvatskoj i BiH, zatim da razbiju srpski obruč oko Bihaća kako se ne bi ponovila srebrenička tragedija kada su Srbi u srpnju 1995. pregazili srebreničku enklavu pod zaštitom međunarodne zajednice Ujedinjenih naroda i ubili oko deset tisuća muslimanskih civila iz grada Srebrenice i Žepe, te da se kombiniranom hrvatsko-bošnjačkom vojnom akcijom pritisne Miloševića da sjedne za pregovarački stol kako bi se rat u BiH okončao. Američki predsjednik Clinton je, za vrijeme hrvatske vojno-redarstvene akcije za oslobođenje dijela hrvatskog državnog teritorija od srpske okupacije, navijao za Hrvate. Kada je u „Oluji“ prijetio pad Banja Luke, jugoslavenski predsjednik rekao je: „OK, idemo da se dogovorimo.“ Tako je pet mjeseci nakon „Oluje“ u Daytonu vojna crta razgraničenja iz rata postala službena granica etničkog razgraničenja među Srbima, s jedne strane, i Hrvata i Muslimana s druge strane. (U razgovoru za vrieme hrvatske vojne akcije „Oluja“ između glavnog zapovjednika snaga NATO u Europi, američkog generala Wesleya Clarka i srbijanskog vođe Miloševića je Milošević negirao da ima utjecaja na bosanske Srbe. Nakon što je američki general za vrijeme tih razgovora kontaktirao hrvatsko vodstvo, prilikom čega je hrvatskom zapovjedniku Gotovini naređeno da isključi struju uporištu bosanskim Srbima u gradu Banjaluki, Milošević je intervenirao odnosno izdao bosanskim Srbima instrukcije i zapovjedi kako bi borbe prestale, jer je Srbima prijetila opasnost da Banjaluka padne u hrvatske ruke.)

Roy Gutman u svojemu je članku citirao predsjednicu Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, Sonju Biserko, koja je nakon „Oluje“ interviewirala stotine srpskih izbjeglica iz Hrvatske. Ona je istaknula da je u završnici rata u BiH dolazilo do raznih sporazuma i dogovora o padu takozvane srbske „Krajine“:

„Neki beogradski generali već su bili u Krajini da organiziraju povlačenje stanovništva i vojske, prije svega mislim na onaj dio oko Knina, tako da su Srbi izašli iz Krajine prije nego je hrvatska vojna operacija i počela. Mnogi stanovnici toga kraja, osobito djeca, već su bili u Srbiji. (...) Prema svjedočenju tih ljudi, Arkanove postrojbe tjerale su Srbe iz vlastitih kuća. Imate primjer za to Dvor na Uni gdje su srpske paravojne snage istjerivale Srbe iz grada i tražili da napuste tu regiju. Radilo se o jednoj operaciji /„Oluja“/ koja je dogovarana između Srba i Hrvata, Hrvata i Muslimana, Hrvata i Amerikanaca. (...) i (srpska) vojska je krenula s narodom i okupili su se oko Banja Luke.“

I veleposlanik SAD u RH u vrieme „Oluje“, Peter W. Galbraith, izjavio je, da je srpsko stanovništvo izbjeglo iz takozvane „Republike Srpske Krajine“ prije dolazka Hrvatske vojske.

Erdutski sporazum pretvorio hrvatski grad-heroj VUKOVAR u srpski grad:

Poznato je da „Oluja“ nije obuhvaćala oslobađanje Vukovara, istočne Slavonije, Baranje i istočnog Srijema. Postavlja se pitanje „Zašto?“. Odgovor na navedeno pitanje ne daje se prvi puta u ovom članku u „Hrvatskom pravu“, niti ove godine, nego je odgovor na to pitanje dao još prije jedanest godina predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslav Paraga kada je na brojnim tiskovnim konferencijama, koje su glavni urednici medija uglavnom cencurirali i prešućivali, iako je nešto i objavljeno, ustvrdio da je Tuđman trgovao s Vukovarom, ne samo, dakle, za vrijeme napada „JNA“ i četničkih hordi na Vukovar 1991., nego i uoči „Oluje“. Tuđmanova politika pretvorila je Vukovar u rezervoar za srpske izbjeglice iz tzv. „Krajine“. Naime, cijena mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja “bez danka u krvi” bila je djelomična teritorijalno-politička autonomija za hrvatske Srbe koji su se nakon “Oluje” koncentrirali u području istočne Hrvatske. Do tada činiše ispod 30% stanovnika, a od tada čine preko 70% stanovnika Vukovara. Izbjegli i etnički očišćeni Hrvati su se tek trebali vratiti na svoja ognjišta u grad Vukovar, zapadni Sriem i Baranju. U njihovim stanovima i kućama, i to ona ognjišta koja nisu bila porušena, stanovaše sada novi stanari, izbjegli Srbi iz takozvane “Krajine” odnosno iz bivših okupiranih teritorija Republike Hrvatske. Zbog neiskrene politike vrhovnika Franje Tuđmana prema hrvatskom narodu, izbjegli i protjerani Hrvati iz BiH nastaniše se u domovima hrvatskih Srba u Kninu i drugdje, i to s obećanjem vlade Republike Hrvatske kako su dobili krov nad glavom za svo vrijeme, dok njihovi domovi u Bosni bivaji zauzeti od Bošnjaka ili Srba. Međutim, potpisivanjem nepravednog Daytonskog sporazuma svi izbjegli su imali pravo povratka u prijeratna mjesta prebivanja. Međunarodna zajednica je od hrvatske vlade zahtijevala da bude primjeran uzor tumačenja “Daytona” i da hrvatskim Srbima, njima preko 150.000 omogući jednostran povratak bez reciprocitetnog povratka bosanskih Hrvata u tzv. “Republiku Srpsku”. Po tom principu su bosanski Hrvati postali opet ljudi bez domova, pa i bez domovine, čije se vrhovništvo s njima šaljivo poigralo, uz ciničnu igru međunarodne zajednice.

Prije Daytona 1995. je hrvatsko vrhovništvo, zastupljeno predsjednikovim savjetnikom Hrvojem Šarinićem, potpisalo 12. studenoga 1995. “Erdutski sporazum” (gradić Erdut na Dunavu u istočnoj Hrvatskoj) po kojemu se Republika Hrvatska bez precizno navedenog roka privremeno odrekla dijela hrvatskog državnog teritorija koji je postao CORPUS SEPARATUM ili teritorij izdvojen iz teritorija Republike Hrvatske, pošto je dat pod upravu međunarodne zajednice Ujedinjenih naroda (UN). Igrajući se političkog pokera, vrhovništvo, a s njime i hrvatski narod, imalo je više sreće nego što je Tuđman imao političke mudrosti i dalekovidnosti kada su međunarodne okolnosti, prvenstveno američki angažman generala Kleina, pripomogli relativno brzom povratku okupiranog teritorija Hrvatske u ustavno-pravni poredak Republike. I nakon toga je hrvatska Policija u Podunavlju bila određeno vrijeme pod prismotrom međunarodne policije u okviru Europske organizacije za sigurnost i suradnju (OSCE). To je istina o „Oluji“, a ne ono što čitamo po tisku u našoj Republici, i što gledamo i slušamo na navodno javnoj Hrvatskoj radio-televiziji i na privatnim TV-kanalima koji svi zajedno čuvaju velike laži oko jučerašnje politike Franje Tuđmana. Kako je Tuđman dijelio BiH, tako je pred kraj života u talijansokm tisku podržao Miloševića i predložio podjelu Kosova, a za vrijeme vojne intervencije Natopakta protiv Miloševićeve Srbije je RH skoro dobila međuanrodne sankcije i skoro su zrakoplovne snage Natopakta bombardirale mostove na Dunavu odnosno na granici RH prema Srbiji, jer je Tuđman Miloševićev režim opskrbljivao naftom, unatoč tome što se Srbija nalazila pod međunarodnim embargom. Tuđman je tada kukao da će napad Natopakta na Srbiju uništiti hrvatsku turističku sezonu. To je istina, a ne mitovi koji danas mediji u RH i aktualne vlasti stvaraju o Tuđmanu, uključujući predsjednika Mesića koji iz oportunističkih razloga opet polaže vijence na grob svoga prethodnika, kojemu je na početku Tuđmanove ere, sve do 1994. vjerno služio i provodio njegovu politiku podjele BiH.

Lažni mit o Mesiću, „Karađorđevo“ 1991. i Pilarovo upozorenje

Većina medija u Republici Hrvatskoj stvara lažni propagandni mit i o Mesiću. Tako je naša javnost uvjerena da se Mesić hrabro suprotstavio Tuđmanovoj politici podjele BiH i slično. Međutim, istina je dijametralno suprotna. Kao prvo, razlog, motiv Stjepana Mesića da 1994. godine, nakon što je s Manolićem promovirao Plan Z-4 tzv. Kontaktne skupine međunarodne zajednice, kojim je bila predviđena podjela Hrvatske na srpski i hrvatski dio, napusti Tuđmanovu politiku je bio strah da ne odgovara pred međunarodnim sudom za ratne zločine, s obzirom da je 1990. na početku srpske pobune bio predsjednik vlade RH, a poslije predsjednik Hrvatskog sabora, te je po Tuđmanovu nalogu u BiH smijenio predsjednika HDZ-BiH Stjepana Kljuića, koji se bio suprotstavljao Tuđmanovoj politici podjele BiH. Podjelu BiH prvi je kritizirao predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga, i to još 1991. godine, odmah nakon susreta Tuđman-Milošević u Karađorđevu, te poslije cijelo vrijeme, a 1993. je o podjeli BiH između Tuđmana i Miloševića svjedočio u Press-klubu u Washingtonu i u am. Kongresu. Zbog toga je Tuđman protiv Parage poslao državnog vojnog tužitelja da se s njima obračuna, a svog agenta i bivšeg doušnika „Kontraobavještajne službe JNA“ Antu ĐAPIĆA da izvrši udar u Hrvatskoj stranci prava. Na kraju je Tuđman 1993. oteo tadašnju demokratsku oporbenu Hrvatsku stranku prava. Kako bi spriječio Paragu da Paraga spriječi podjelu BiH, Tuđman i Manolić dali su 9. kolovoza 1992. likvidirati generala Hrvatskih obrambenih snaga, i člana glavnog stožera Armije BiH Blaža Kraljevića, i osam časnika HOS-a.

Nema sumnje da je Bosnu i Hercegovinu dijelila međunarodna zajednica, i da je međunarodna zajednica u Daytonu i Pariškim tzv. mirovnim ugovorom iz 1995. ukinula Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju je 1992. bila priznala, i potom podijelila Bosnu i Hercegovinu, koja je danas podijeljena, tako da je Republika Hrvatska dobila velikosrpsku granicu na Uni – pred vratima Zagreba! Nema sumnje da je Milošević krenuo godine 1991. u rat s britanskom podrškom i uvjerenjem da stvori „Veliku Srbiju“ na račun Hrvatske i BiH. Ali, nema sumnje ni da se Tuđman okliznuo na kori banane koju je pred njega u Karađorđevu bacio Milošević, tako da je onaj dio međuanrodne zajednice koji je podržavao Miloševića, dobio lažni alibi da Hrvatsku optuži kao suagresora, i da velikosrpsku agresiju propagandistički pretvori u „građanski rat u bivšoj Jugoslaviji“.

Svjetski znanstvenik i hrvatski povjesničar dr. Ivo Pilar u svojem je djelu „Južnoslavensko pitanje“ 1918. dobronamjerno upozorio buduće hrvatske generacije da Hrvatska bez Bosne nema perspektive, da nema šansu za dugoročni opstanak, kako je Pilar naglasio. Danas smo svjedoci kako Hrvatska pluta poput utopljenika. Pilar se u svojoj procjeni rukovodio povijesnim pravom, te je naglasio da je izgled Hrvatske u obliku ispruženog šestara posljedica agresije Osmanskog Carstva na Hrvatsku u 16. stoljeću, te da je teritorij od Une do rijeke Bosne u današnjoj BiH bio integralni politički teritorij hrvatske države, zvan u osmansko doba „Turska Hrvatska“, te se dokumenti i dokazi o tome danas nalaze u „Diplomatičkom zborniku“, pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu, u Zagrebu. Pilar je od austrougarskih vlasti vizionarski tražio da se anektirana BiH priključi Hrvatskoj, kako bi se stabilizirala Austro-Ugarska. Povijest je pokazala i dokazala da je Pilar bio u pravu. Paragina politika prema BiH bila je 1992. politika obrane Hrvatske i BiH od velikosrpske agresije, s mogućnošću poslijeratnog demokratskog referendumskog ujedinjenja BiH i Hrvatske u federativnu državu, po uzoru na zemlje Europske unije, kako bi se spriječila buduća velikosrpska presizanja prema (ostatcima) BiH i prema Republici Hrvatskoj, te da Schengenska granica Europske Unije bude na Drini, a ne na Sutli, ili na Uni. To je istina, a ne Mesićeva medijska propaganda i politika kratkog daha, pomoću koje dokazani neki inozemni neprijatelji Hrvatske iz vremena velikosrpske agresije Hrvatskoj danas lome kost po kost, iz osvete što se Hrvatska drznula braniti protiv zločinačkog projekta „Velike Srbije“. Hrvatskim braniteljima svaka čast, a političarima tipa Mesić, Račan i Sanader treba pokazati crveni karton s porukom: gospodo i drugovi - marš van!