Predsjednik vlade RH dr. Ivo Sanader (HDZ) pred vladama demokratskih zemalja Europske Unije tvrdi da njegova vlada provodi reformu pravosuđa, uključujući borbu protiv korupcije. (Umjesto reforme pravosuđa, ministrica pravosuđa Lovrin (HDZ) posjećuje otvaranje topless-bara u Zadru, što je, valjda, u skladu s politikom borbe protiv korupcije i međunarodne borbe protiv trgovine ženama.) Međutim, da li je to zaista onako kako tvrde premijer Hrvatske i glasnogovornik vlade Ratko Maček, da vlada RH provodi reformu pravosuđa, ili Sanaderova politika živi s laži? (Ne može se Sanadera nazvati «hrvatskim premijerom», nego «premijerom Hrvatske», jer da bi netko bio hrvatski premijer onda bi morao zastupati i zaštiti hrvatske nacionalne interese, a ne vršiti rasprodaju Hrvatske kao na javnoj dražbi ili kao što su se robovi prodavali na tržnicama južnjačkih država Sjedinjenih Američkih Država polovicom 19. st. kada se u Hrvatskoj pojavila Strossmayerova jugoslavenska ideologija, i ideologija liberalizma kojoj se Sanader priklonio svojom političkom praksom, zbog čega ga je u nekoliko navrata pohvalila službena predstavnica ideologije liberalizma u Hrvatskoj Vesna Pusić, predsjednika Hrvatske narodne stranke-Liberalni demokrati, pri čemu se u smislu zaštite hrvatskih nacionalnih interesa teško može dokazati da je stranka HNS-LD «hrvatska» i «narodna», osim po imenu.)

Na primjeru tjeralice njemačke Kriminalističke policije BKA za Josipom Perkovićem vrlo jednostavno je dokazati da Sanaderova vlada ne provodi reformu pravosuđa niti borbu protiv korupcije. Osumnjićenom Perković Josipu je pokojni predsjednik Tuđman sramotno dodijelio čin brigadira Hrvatske vojske, na položaju šefa vojno-obavještajne službe SIS Ministarstva obrane RH, položaj na kojemu se nikada nije smio nalaziti da se o tome odlučivalo profesionalno, zatim, u skladu s politikom ljudskih prava i u duhu hrvatskog domoljublja, kao kriterij za tako osjetljivu državnu dužnost, pogotovo usred rata odnosno u jeci velikosrpske agresije, nakon što je «brigadir» prošao sve položaje u jugoslavenskoj totalitarnoj policiji (Udbi/SDB ili tzv. Službi državne sigurnosti). Kako je Zapad koristio Tuđmana kao otirača za brisanje cipela i prljavu krpu za odbacivanje, a da demokratski Zapad Tuđmana doslovno nikada nije učinkovito pitao za stanje demokracije u Hrvatskoj, tako je i Tuđman koristio svoje suradnike kao otirače za brisanje cipela i prljavu krpu koju se, upravo zato što je prljava i uprljana, treba odbaciti. Na taj način je «Franja», kako ga je Slobodan Milošević od milja zvao, odbacio Manolić Josipa, Mesića Stipu, pa i Perković Josipa, jer mu je njemački Bundesnachrichtendienst tako sugerirao, da se, naime, mora riješiti kompromitiranih komunističkih kadrova. Sugerirano – izvršeno, onako kako je bivši politički komesar i trebao izvršavati «izvršne zapovijedi». No, nitko od odbačenih disidenata u sustavu tuđmanizma nije prošao loše kao disidenti u vrijeme jugokomunizma. Svi i dalje imaju pravo javnog nastupa, nisu lustrirani, nisu osuđeni od novinarske javnosti, naprotiv, imaju pristup medijima kada god požele, ili tajnim dosjeom nekog kompromitiranog urednika telefonskim pozivom, od Tuđmana odbačeni, naruče medijski nastup, njih glavni urednici medija pitaju za mišljenje kao da se radi u najmanju ruku o nobelovcima, a ne o kompromitiranim moralno-politički posrnulim političarima i bivšim šefovima i kadrovicima tajnih službi. Uvijek se više u našim medijima isticala Manolića kao političara, a manje Manolića kao boljševičkog obavještajca i egzekutora, iako je Manolić političar po obavještajnom zadatku, kao što je i cijeli njegov javni život – život s laži. A Perković Josip?

Predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks nedavno je primio Perković Josipa, na njegov zahtjev. A zašto ga je predsjednik Hrvatskog sabora primio, a nije ga dao uhititi? Zato što, s jedne strane, Perković Josipu gori pod petama, jer ga zbog sumnje u poticanje na ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića traži njemačka policija, državno odvjetništvo i Interpol, a s druge strane je Perković Josipa primio drugi čovjek po hijerarhiji dužnosti u Hrvatskoj zato da ne bude izručen pravosudnim tijelima Savezne Republike Njemačke – pravne države. Zanimljivo da Sanader zbog bivšeg šefa II. odjela Udbe u Zagrebu, zadužen za likvidacije hrvatskih domoljuba, riskira čak i zahlađenje odnosa sa Saveznom Republikom Njemačkom zbog «slučaja Prates», a sada već i «slučaja Perković Josip». Za Generalom Antom Gotovinom, hrvatskim braniteljem, Račan je bez problema dao raspisati policijsku tjeralicu, ali za čovjekom za kojega se sumnja da je 1983. organizirao političko ubojstvo hrvatskog domoljuba Stjepana Đurekovića se u «pravnoj državi» Hrvatskoj ne raspisuje policijska tjeralica. Perkovićev sin Aleksandar-Saša radi u uredu predsjednika Republike kao savjetnik za nacionalnu sigurnost. Nije slučajno da je nacionalna sigurnost Republike Hrvatske postala potpuno nesigurna. Navodno je Saša Perković čak «zaslužan» za «lociranje, hvatanje i izručenje» generala Gotovine. No, Perković Josip nije zaslužan ni u čemu za Hrvatsku, osim za nanošenje patnje i boli svojim žrtvama.

Zanimljivo da od novinara u našim medijima nitko ne kritizira Perković Josipa koji je smrću prijetio njihovom kolegi-novinaru Željku Peratoviću zato što je ovaj kritizirao i prozivao Perković Josipa. Hrvatsko novinarsko društvo se također nije pretrglo u korist zaštite kolege Peratovića, a hrvatsko pravosuđe nije Perković Josipa procesuiralo zbog kaznenog djela Prijetnje, tako da nije osuđen čak niti na uvjetnu kaznu zatvora. Teško je osuđenima za kazneno djelo Prijetnje objasniti zašto su oni osuđeni, a Perković Josip nije, no, to premijera Sanadera i njegovu ministricu pravosuđa Lovrin ne zanima, jer, oni imaju «važnijega» posla – moraju žurno, po nalogu EU, reformirati pravosuđe, inače ga vjerojatno ne bi ni «reformirali» da nema naloga iz EU. Međutim, teško će se hrvatsko pravosuđe jednog lijepog dana moći nazivati «reformiranim» ako osumnjićeni za poticanje i pomaganje u izvršenju političkih ubojstava ne budu od hrvatske pravne države kažnjeni.

Da Sanaderova vlada provodi antikorupcijski zakon i borbu protiv pošasti korupcije (mita/bakšiša/ tzv. veze) koja razara tkivo hrvatskog društva i temelje hrvatske države, Perković bi već odavno bio «lociran, uhićen i izručen». Ovako se «gospodin» nesmetano šeće Zagrebom, navodno s boli u leđima, zbog čega kao nije mogao svjedočiti na sudu u Münchenu u postupku protiv Udbaša Krunoslava Pratesa alias «Boema». Bilo bi fer da Perković Josip, kad ga Sanader već ne želi uhititi i deportirati pred njemački sud, sam ode u Njemačku i vrati ključeve od tiskare optuženome Prates Krunoslavu, tiskara u kojoj je Đureković ubijen prije dva i pol desetljeća,, koji mu ih je svojedobno predao, kako bi Prates ključeve mogao vratiti Đurekovićevoj udovici, kojoj formalno pripadaju, jer su ključevi pripadali Stjepanu Đurekoviću. No, bez sarkazma, slučaj «Perković» najveća je sramota Sanaderova vlade, od kad je hrvatskom biračkom tijelu održao lažna predizborna obećanja, mašući nekakvom karticom obećanja – ludih radovanja.  Licemjerju nema kraja, jer, Perkovića se ne uhićuje, dok general Gotovina već ćami u pritvoru zatvora, iako bi pošteno bilo da je obratno, ali, što je već pošteno u zemlji koju vode Račan i Sanader, «ljevica i desnica» bivših jugokomunista preobraženih u «socijaldemokrate» i «konzervativce».

Čudno je da su izaslanici američkog malteškog reda prilikom nedavnog posjeta Hrvatskom saboru i Banskim dvorima postavili pitanje, «da li u Hrvatskoj postoji komunistička stranka?», kada ih je do Šeksa i Sanadera vodio bivši partijski sekretar Miomir Žužul. Žužul Malteškim vitezovima sigurno nije rekao da u Hrvatskoj postoje čak četiri komunističke stranke, kao frakcije bivšeg SK, naime, HDZ, SDP, HNS-LD i obnovljena KPH, koju Sanader nije dao u državnom uredu registrirati iz formalnih razloga, a ne zato što u svom programu ima zločinačko geslo: «Proleteri svih zemalja, ujedinite se» i «Diktatura proletarijata». Zato se i događa da jedan Perković Josip nikada nije lustriran iz državne službe RH, i da se slobodno šeće, umjesto da se šeće po krugu pritvora okružnog zatvora u Münchenu, ili Zagrebu, jer, tko brani hrvatskom pravosuđu da procesuira Perković Josipa. «Reformator» Sanader možda?