Članovi novokomponiranog ustroja bivše Socijalističke Republike Hrvatske, tako zvane «SRH», koji su se u doba velikih promjena u svijetu (pad Berlinskog zida), a malih, više kozmetičkih promjena u Hrvatskoj, prošvercali iz komunizma u demokraciju koja u Hrvatskoj postoji samo po imenu, a ne po sadržaju koji demokracija inače predstavlja u zemljama Zapadne demokracije (poštena pravila igre, pravna država u kojoj se kriminalcima tresu gaće pred spomen kriminalističke policije i kaznenog suda, neovisno novinarstvo, politička odgovornost i korektnost, socijalna demokracija...), dakle, članovi novokomponiranog ustroja ili «establishmenta» Republike Hrvatske, iz politike i medijske javnosti, natječu se u nadvikivanju gdje i kada imenovati u glavnom gradu Hrvatske «Trg dr. Franje Tuđmana», a da skoro nitko nije postavio pitanje, da li je uopće politički korektno imenovati jedan trg, bilo gdje u Hrvatskoj, po Franji Tuđmanu. Zašto? Zato što Franjo Tuđman nije zaslužio čast da se po njemu nazove trg, avenija ili ulica, zrakoplovna luka, škola ili neka druga ustanova hrvatske države. Ako već, onda bi trebao postojati «Trg žrtava dr. Franje Tuđmana».

Oni koji predlažu «Trg dr. Franje Tuđmana» obrazlažu svoj ultimativni prijedlog navodnom Tuđmanovom zaslugom za stvaranje «neovisne» i «samostalne» hrvatske države, pri čemu im preko jezika ni pod živu glavu ne može proći pridjev «nezavisan», jer Hrvatska očito ne smije biti nezavisna nego mora biti «neovisna», iako je istina, nažalost da je sve manje «neovisna» ili «nezavisna», a tu činjenicu možemo zahvaliti «prvom hrvatskom predsjedniku». «Prvi hrvatski predsjednik» se 1997. protuustavno kandidirao za drugi predsjednički mandat, s obzirom da Ustav RH precizno propisuje kako «nitko ne može biti više od dva puta predsjednikom Republike». Ustav pri tome ne ulazi u polemiku da li je predsjednik Republike RH imenovan ili izabran. Tuđmanisti «zaboravljalju» da je Franjo Tuđman prvi puta imenovan predsjednikom Republike prilikom izglasavanja amandmana na ustav SRH 1990., kada je «SRH» preimenovana u RH, drugi puta je izabran za predsjednika Republike na predsjedničkim izborima 1992. godine, istina, uz masovno krivotvorenje izbornih rezultata, ali, «pustimo sad to, nije vrijeme...», a treći puta je izabran 1997. godine kada, usput rečeno, doslovno niti jednom nije osobno nastupio na nekom predizbornom skupu. Sjećamo se da je na tadašnjim predizbornim plakatima Hrvatske demokratske zajednice u cijelom nizu hrvatskih velikana i onih koji to nisu, Otac domovine dr. Ante Starčević prikazan na dnu plakata, kao mali čovječuljak – u odnosu na «novog Oca domovine» odnosno «Franja», kako je «Sloba» Milošević od milja zvao prvog hrvatskog predsjednika s kojim se tako dobro, skladno i drugarski dogovarao i dogovorio – o svemu, samo ne o onome o čemu su se trebali dogovoriti – da se Srbija ispriča za sve zločine koji su srpski četnici i srbokomunisti počinili nad hrvatskim narodom u Drugom svjetskom ratu. (Tuđmanova isprika s tim u vezi također je izostala.) O Drugom svjetskom ratu i o «Bleiburgu» Tuđman nije volio razgovarati, o čemu je nedavno na TV OTV posvjedočio njegov nekadašnji bliski suradnik i bivši ministar zdravstva i obrane u Tuđmanovim vladama, prof. dr. Andrija Hebrang, kojega se F. Tuđman pred kraj života odrekao, kao i Hebrang njega, dok danas, «zbog viših razloga» Hebrang zagovara «Trg dr. Franje Tuđmana». A zašto Tuđman nije rado volio pričati o Bleiburgu? To pitanje novinar i urednik Tihomir Dujmović nije Hebrangu htio ni postaviti, ali ne zato što Dujmović ne zna, nego zato da Tuđmanov kult ostane neokrznut, jer «drugog tvorca hrvatske države», osim Tuđmana, Hrvatska nema, rekli bi bivši jugokomunisti, isti oni i njihovi nasljednici koji su za vrijeme diktatora i krvnika Tita cinkali hrvatske domoljube i optuživali rijetke i hrabre zagovaratelje hrvatske samobitnosti i državnosti. Odgovor na pitanje «Zašto?» znao bi «Leitkritiker» Davor Butković, onaj čije kritike predstavljaju u Hrvatskoj crtu-vodilju hrvatske politike, jer Hrvatska drukčije kao da nije zaslužila da joj jedan režimski kritičar određuje smjernice politike, i to liberalno-ateističke i svake druge, a ponajmanje hrvatske politike. U zoru prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, kada je Davor Butković interviewirao Franju Tuđmana kao nadolazećeg zamjenika Šuvar-Račanove titoističke klike, Franjo Tuđman je u svojoj biografiji naveo strašan podatak, da je, naime, sa pozicije političkog komesara partizanskog 10. korpusa u veljači 1945. premješten u Titov Glavni štab Jugoslavenske armije, u «štab» one zločinačke organizacije koja je nad hrvatskim narodom počinila u svibnju i lipnju 1945. genocid, pod sintagmom «Bleiburg i Križni put». Ne mora se, valjda, posebno naglasiti da su zapovijedi za likvidacije ratnih zarobljenika dolazile iz «Glavnog štaba» tako zvane «Jugoslovenske armije». Već samo taj podatak, objavljen u tadašnjem tjedniku START, trebao je diskvalificirati svakoga za bilo koju državnu dužnost u Hrvatskoj, a kamoli za predsjednika hrvatske države. Naravno, to vrijedi za zemlje demokracije, ali ne i za despotsku demokraciju kakvu Hrvatska ima, od 30. svibnja 1990. godine, t.j. od dana kada je frakcija komunističke partije zvana HDZ zamijenila drugu frakciju komunističke partije SKH, do danas. Međutim, jugokomunisti sakrili su od šire hrvatske javnosti kompromitirajuće podatke o Tuđmanu, jer, do kraja Tuđmanova mandata Davor Butković, niti itko više u Hrvatskoj, nije spomenuo ono što je Tuđman sam o sebi rekao u tjedniku START. No, posljednji predsjednik Predsjedništva tzv. «SRH» i prvi predsjednik RH Franjo Tuđman odmah je pokazao svoje pravo, izdajničko lice: još se pušilo s ognjišta ražnja u zagrebačkoj Dubravi gdje su Janjevci u čast izborne pobjede HDZ-a pekli vola (dok je Račan oružje TO SR Hrvatske predavao u ruke «JNA»), a Franjo Tuđman je već dao promijeniti izgled stijega pod kojim je dobio prve višestranačke izbore, hrvatski povijesni stijeg crven-bijeli-plavi s hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem, iz najkasnije 1527. godine. Po tom stijegu se Tuđman razlikovao od bezlične tadašnje «Koalicije narodnog sporazuma» Savke Dabčević Kučar, koja je nastupala bez ikakvih simbola, kao što ni ona ne predstavlja nikakav simbol u povijesti Hrvata, za razliku od časnog Mike Tripala. Uglavnom, Tuđman je, poput pravog boljševika dao promijeniti izgled hrvatskog nacionalnog i državnog stijega, koji je danas skoro pa zabranjen u hrvatskoj javnosti, a mlađi naraštaji skoro više i ne znaju kako izgleda izvorni stijeg hrvatske države, pod kojim su u hrvatskoj povijesti ginuli desetci, zapravo stotine tisuća hrvatskih branitelja i domoljuba. Nakon toga sve je išlo brzo, i sve je završilo kobno po Hrvatsku:

Dok su predsjednici Slovenije, Makedonije i BiH mislili da su se sa Tuđmanom i Miloševićem nešto dogovorili, Milošević i Tuđman su na tajnim sastancima u Karađorđevu i Tikvešu 1991. sve dogovorili – podjelu BiH, izdaju «krajinskih Srba» i bosanskih Hrvata, razmjenu teritorija, «humana preseljenja» itd. Zbog opasnosti da se dogovoreno ne ostvari zasmetao im je Ante Paradžik, dopredsjednik Hrvatske stranke prava i predsjednik Saveza studenata Hrvatske u doba Hrvatskog proljeća, pa je Paradžik likvidiran. Potom je zasmetao general Hrvatskih obrambenih snaga i član Glavnog stožera Armije BiH Blaž Kraljević i osam časnika HOS-a, pa su i oni likvidirani, no, te činjenice za zagovaratelje «Trga dr. Franje Tuđmana» ništa ne znače, dapače, odgovara im što je Tuđman odgovoran za ta kukavička politička ubojstva, među ostalim brojnim političkim ubojstvima, za koja nalogodavci i počinitelji nisu procesuirani ili nisu kažnjeni, a i od koga su mogli biti kažnjeni kada su svi korumpirani i oportunisti. Tu bi se već moglo stati i reći da F. Tuđman nije zaslužio trg, a da ne govorimo o kriminalnom zakonu o privatizaciji za koji je odgovoran, za «normalizaciju odnosa» sa Miloševićevom «SR Jugoslavijom» 1994. godine kada je još jedna trećina Hrvatske bila okupirana, pa nepoštivanje izbornih rezultata za grad Zagreb 1996. godine, pa skoro krvavo gušenje masovnih prosvjeda iste godine u Zagrebu protiv Tuđmanova režima, zbog Radija 101, čiji vlasnici takvu veliku podršku građana nisu ni zaslužili, što su kasniji događaji pokazali, pa onda montiranje političkih procesa protiv vodstva Hrvatske stranke prava prije 13 godina, pa otimanje Hrvatske stranke prava od njezina članstva i vodstva i instaliranje doušnika Kontraobavještajne službe JNA na njeno čelo, taman da ljevica i bivši jugokomunisti još sljedećih 20 godina mogu između sebe, t.j. između «ljevice i desnice», rotirati vlast (što se, međutim, neće dogoditi, jer propast zemlje i njihova je propast), zatim, zagovaranje podjele Kosova u vrijeme kada je NATO 1999. bombardirao Srbiju i Miloševićevu soldatesku na Kosovu, pa skori rat s Američkom vojskom u BiH zbog mjesta Martinbrod, za koji se poslije ustanovilo da se ipak nalazi u BiH, pa kadroviranje najgorih boljševika u vrh hrvatske države, još 1990., i teško nasljeđe komunizma koje nam je Tuđman ostavio, a iz toga proistječe 99% poteškoća s kojima se Hrvatska danas suočava, od visoke stope nezaposlenosti preko socijalnog siromaštva i borbe za golu egzistenciju, do strašne korupcije i moralnog posrtaja današnje političke ex-komunističke i doušničke elite zajedno s njihovim tajkunima, koji su još do jučer bili vozači kamiona, hodali u opankama i bili socijalistički referenti u kakvom «samoupravnom Souru» ili «Oouru». Tko je počeo s rasprodajom hrvatskog narodnog gospodarstva ako ne «Franja». Sjetimo se Hrvatskih telekomunikacija koje su danas njemačke. Sjetimo se Zagrebačke banke koja je danas talijanska, kao i Privredna banka, sjetimo se «Nikole Tesle» koji je danas švedski, kao što je bio i na kraju Tuđmanova trećeg predsjedničkog mandata itd. Netko će reći da je Tuđman kriv za izolaciju u koju je Hrvatsku bio doveo, pa da stoga ne bi trebao imati trg. Da, istina je da je Hrvatska bila za Tuđmana u međunarodnoj izolaciji, ali lako za izolaciju ako je i to način zaštite nacionalnih interesa, ali Tuđman je Hrvatsku bio doveo u izolaciju, čak i na rub ratnog poraza u BiH, zbog sulude politike koju je vodio prema BiH, i zato što je Zapad Tuđmana potrošio kao kakvu staru krpu koja je potom odbačena. Tuđman je sve potpisao što su mu Zapad i Istok stavili na stol, pred nos, i ono što treba, i ono što ne treba, a nikada Zapad nije pitao za stanje demokracije u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Hrvatski državni Sabor samo je poput glasačkog stroja potvrđivao Tuđmanove krive Drine, bez rasprave, bez časti! Trebalo bi još nekoliko stranica za nabrajanje Tuđmanovih grijeha prema hrvatskom narodu, ali nema mjesta. Ipak na kraju, nezavisnu Republiku Hrvatsku nije do nezavisnosti doveo Tuđman ili HDZ nego HSP s Paradžikom i HOS s Blažom Kraljevićem kojima je prolivena krv da bi Hrvatska mogla živjeti. Da je o hrvatskoj samostalnosti odlučivao isključivo Franjo Tuđman, brzo bi cijela Hrvatska otišla k vragu. Jer, kad je na pr. na referendumu 1991. trebalo odlučiti o hrvatskoj samostalnosti, Tuđman je hrvatskim građanima ponudio opciju između jugoslavenske konfederacije i jugofederacije. Niti jedan dokument HDZ-a niti ijedna Tuđmanova rečenica od 1989. do 1991. ne svjedoči o namjeri stvaranja samostalne hrvatske države. Tko priznaje činjenice, a ne laži, ne može zanemariti tu činjenicu. Stoga je perverzija, čak i diverzija, kao u Tuđmanovu stilu, tražiti, i to ultimativno, «Trg dr. Franje Tuđmana». Bolje bi bilo kada bi zagovaratelji Tuđmanova kulta i stvaratelji mita o političkom komesaru i generalu «JNA» trebali, da su dobronamjerni, tražiti drugo mjesto za ukop posmrtnih ostataka Franje Tuđmana (jer mjesto groba na ulazu na Mirogoj nije primjereno za totalnog griješnika), Tuđman Franjo koji je otišao u bespuća povijesne zbiljnosti, ostavljajući iza sebe potop, a sirotinju na prosjačkom štapu, dok su se njegovi namirili, a danas lažima štite opljačkano, uz zaštitnike u Banskim dvorimam, Hrvatskom saboru i Predsjedničkom uredu. I da se ne zaboravi, Siniša Glavašević je stanare upravo maloprije navedene tri ustanove označio, s pravom, «četnicima» (pametnome dosta!), koji za Vukovar i Hrvatsku, na čelu s Tuđmanom, nisu napravili onoliko koliko je crno ispod nokta.