«HRVATSKO PRAVO»

PRVE STRANAČKE ONLINE NOVINE U REPUBLICI HRVATSKOJ

www.hrvatsko-pravo.com

www.hrvatsko-pravo.hr

Stjepan Radić – žrtva, tragičar i nesreća hrvatske politike

8. kolovoz 1928. – 8. kolovoz 2006.

Velikosrpski metci, koje je 20. lipnja 1928. član srbijanske Radikalne partije i zločinac PUNIŠA RAČIĆ ispalio na sjednici jugoslavenske Skupštine u Beogradu u vođu hrvatske oporbe Stjepana Radića i druge parlamentarne zastupnike iz Hrvatske seljačke stranke učinili su od suosnivača Hrvatske pučke seljačke stranke žrtvu i ubrojili ga u redove hrvatskih velikana. Da STJEPAN RADIĆ nije ubijen u navedenom političkom atentatu, ne bi zaslužio niti da mu se ime spomene, osim prilikom navođenja krivaca koji su hrvatski narod odveli godine 1918. u jugoslavensku “tamnicu naroda”. Za hrvatski narod i javnost Republike Hrvatske je STJEPAN RADIĆ ostao u pamćenju kao miroljubivi i demokratski borac za hrvatska prava, koji je od posljedica velikosrpskog atentata preminuo 8. kolovoza 1928. godine. Prilikom obilježavanja obljetnice Radićeve smrti većina medija u Republici Hrvatskoj 2006. godine opet je sudjelovala u krivotvorenju hrvatske povijesti, jer je u laudaciji naglašeno da su posljednje Radićeve riječi prije smrti bile, da je hrvatskoj politici nakon atentata na njega “ostalo još samo stvaranje samostalne hrvatske države”. Kada bi ova navodna Radićeva rečenica bila istinita, onda bi njegov nasljednik na položaju predsjednika Hrvatske seljačke stranke VLADKO MAČEK trebao, barem danas, ako ne do danas, imati status izdajice Radićeve posljednje želje. Međutim, obožavatelji Mačekova lika i djela ne trebaju se bojati, jer Maček je u cijelosti ostvario posljednju želju svojega prethodnika, želju iz Radićeva političkog testamenta koju je 24. srpnja 1928. prenjela njemačka novinska agencija u Berlinu:

Radićev politički testament – stvaranje jugoslavenske federacije

“Hrvati su pošteno priznali dinastiju Karađorđevića i jedinstvenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Oni su se nadali da će im uspjeti sa Srbijom se sporazumijeti i da će moći zajedno živjeti u Kraljevini SHS u bratskoj slozi u kojoj će svi narodi udruženi u jednu nacionalnu državu imati sva prava i potpuno jednaku slobodu. Iskustvo posljednjih tri do četiri godine definitivno nas je razuvjerilo da sa srpskim strankama i sa srpskim odlučujućim političkim krugovima može uopće doći do kakvog poštenog sporazuma. Ja sam čak uvjeren da je to i u budućnosti nemoguće. Hrvati i Srbi dva su raznolika naroda, raznolike prirode i raznolikih tradicija. Oni su poviješću i kulturom vezani sa Zapadom, dok su Srbi vezani s Istokom. Hrvati su narod europske kulture, Srbi istočno-bizantske kulture. Ako se uzmu u obzir stalni napori Srba za apsolutnom hegemonijom u državi, koja se u tome sastoji da sve druge narodi Kraljevine SHS potčine u kategoriji političkih podređenih elemenata Beogradu pod niži nivo srpske administracije, onda će se razumijeti, zašto Hrvati i zašto Srbi u Hrvatskoj koji su bili naviknuti jednoj drugoj državnoj administraciji i drugim uvjetima za državni i javni poredak, da se oni ne mogu složiti sa Srbima u Srbiji, i zašto jugoslavenska država u današnjem svom obliku kao jedinstvena državna zajednica ne može postojati i zašto je ona osuđena na raspad (…)”

Radić je u svojoj oporuci dalje naveo da se Hrvati neće nikad vratiti u Skupštinu u kojoj je izvršeno onako zločinačko djelo. Vođa Seljaka i hrvatske oporbe tražio je nakon atentata reviziju Vidovdanskog ustava i Kraljevine SHS, u kojoj bi Hrvatska bila savezna država, vezana sa Srbijom “samo” personalnom unijom preko srbijanskog kralja iz dinastije Karađorđević. Radić je Hrvatsku, na kraju, vidio slobodnu poput Irske, da ima svoj parlament, svoju upravu i vlastitu vojsku. Za Vojvodinu, Bačku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu i Slavoniju imalo bi se po Radiću ustupiti pravo da traže prisajedinjenje sa Hrvatskom ili sa Srbijom.

U kolikoj mjeri je Stjepan Radić bio nedosljedan političar i oportunist svjedoči njegovo vlastito djelo, objavljeno za vrijeme tako zvane Aneksijske krize iz 1908. godine kada je Austro-Ugarska pripojila Bosnu i Hercegovinu, koju je istovremeno svojatala Srbija. Stjepan Radić bio je jedan od onih naivaca i političkih slijepaca koji su Srbiji 1918. omogućili da okupira i anektira, ne samo Bosnu i Hercegovinu, nego i Hrvatsku. Dok se još nije bio stavio na stranu hrvatskih izdajica, Stjepan Radić je u svojemu djelu “Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu” objasnio hrvatsko gledište o Bosni i Hercegovini, potkrijepivši to gledište nacionalnim i političkim razlozima. 20 godina poslije je Radić u svojemu političkom testamentu praktički potvrdio svoje nedjelo koje je počinio 1918. godine, naime, pogazio je hrvatsko povijesno pravo na Bosnu i Hercegovinu, i prepustio sudbinu Bosne da se odluči na referendumu, unatoč tome što je poznata povijesna činjenica da su velikosrpske vlasti prekrajale općine tako da su bosanski Srbi u odnosu na hrvatske katolike u Bosni i bosanske muslimane uvijek činili relativnu većinu. Pored toga, staviti sudbinu Dalmacije i Slavonije na referendum znači igrati se političkog pokera kao i današnja aktualna vlast u Republici Hrvatskoj koja notorno pravo Republike Hrvatske na polovicu Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale misli prepustiti međunarodnoj arbitraži, tako da ispada kao da nismo sigurni da je navodno sporni teritorij u biti hrvatski politički teritorij, o kojemu ne smije biti pogađanja! Biti na samrti, i hrvatski narod ne pozvati na stvaranje nezavisne i samostalne hrvatske države izvan Jugoslavije i “Velike Srbije”, svjedoči o velikoj zabludi hrvatskog velikana Stjepana Radića, koji kao da ništa nije naučio iz tridesetogodišnjeg političkog iskustva Oca domovina Ante Starčevića.

Stjepan Radić 1918. izdao pravaše

U kolikoj je mjeri sudbina hrvatskog naroda u povijesti Hrvata usko vezana sa sudbinom pravaša vidi se na primjeru sudbine Frankovih pravaša, koje je brat od djeda VESNE PUSIĆ – policijski komesar velikosrpskog režima u Zagrebu GRGA ANGJELINOVIĆ (bivši pravaš-izdajica, poput ANTE ĐAPIĆA) poželio vješati o stupove uličnih svjetiljki. Kad god su stradali izvorni pravaši, kad god su bili proganjani i ubijani, hrvatski narod završio je u “tamnici naroda”, i u konačnici – na giljotini.

Za Sabor u Zagrebu godine 1913. je sveukupno glasovalo 111.654 glasača. Od toga broja je projugoslavenska Hrvatsko-srpska koalicija dobila 41.997 glasova. Hrvatski dio Koalicije dobio je 30.343 glasa, dok je srpski dio Koalicije ili Srpska samostalna stranka dobila 11.704 glasa. Stranka prava je dobila 15.834 glasa (Frankovi pravaši), a tom broju se mogu pribrojiti i birači koji su glasovali za pravaše izvan stranačkih klubova s 3.076 glasova. Ukupno je Stranka prava, dakle, dobila 18.910 glasova. Hrvatska pučka seljačka stranka dobila je 12.917 glasova, Starčevićeva stranka prava (SSP) je osvojila 14.446 glasova, dok su ugarsko-hrvatski unionisti dobili 15.616 glasova.

Iz ovih brojeva se vidi da je politička stranka koja se zalagala za ujedinjenje hrvatskih zemalja i za hrvatsku samostalnost u personalnoj uniji Hrvatske s austrougarskim carom, dakle, Stranka prava, iz zadnjih predratnih izbora izašla kao druga najsnažnija parlamentarna stranka u hrvatskom Saboru – u uvjetima medijske cenzure i nepravednog izbornog zakona. Unatoč tome Stranka prava od godine 1913. i u Prvom svjetskom ratu odnosno u ratnom sazivu Sabora nije o ničemu odlučivala, isto kao što ni tri zastupnika Hrvatske pučke seljačke stranke, koji su tada zastupali identičan politički program o ujedinjenju hrvatskih zemalja i samostalnosti Hrvatske unutar Austro-Ugarske kao i Stranka prava, nisu ni o čemu odlučivali, sve dok se nisu odrekli saborskog saveza s pravašima i poduprli jugoslavenski program vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije, a i tada Radićevi Seljaci nisu ni o čemu odlučivali, osim što su dali placet nepravdi. Politička stranačka koalicija Hrvatsko-srpska koalicija, koja je imala podršku velikomađarske vlade u Budimpešti i “hrvatskoga” bana, protiv Frankovih pravaša iz Stranke prava, vladala je u vrijeme raspada Austro-Ugarske s relativnom većinom, i činila je manjinsku vladu u Zagrebu.

Dana 13. travnja 1918. je na jugoslavenske pozicije stranke zubara Pavelića (SSP) došla i Radićeva stranka HPSS kada se u češkom listu «Narodni listy» u Pragu, pod utjecajem češkog profesora i odvjetnika velike Srbije Masaryka, ogradila od hrvatske Stranke prava i time raskinula parlamentarnu koaliciju s pravašima. Stjepan Radić je Frankove pravaše neargumentirano optužio da se zauzimaju za njemačko-mađarsko stajalište o nadvladi njemačko-mađarske manjine u Monarhiji nad slavenskom većinom. Radićevom izjavom je HPSS neslužbeno ušla u samozvano „Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba“ gdje se već nalazila Pavelićeva SSP i Socijalno-demokratska stranka. Na raskid koalicije s pravašima je Radića nagovorio disident H-SK, Srbin Srđan Budisavljević.

Pola godine pred kobno prvoprosinačko ujedinjenje sa Srbijom je 13. svibnja 1918. zast. Ivica Frank (Stranka prava) u Saboru govorio o problemu jugoslavenske agitacije:

- „Interesantno je da se početak jugoslavenske agitacije kalendarno točno podudara s nastupom režima bana Mihalovića. /Smijeh kod hrvatsko-srpske koalicije/ (...) Jugoslavenstvo je bilo naprosto u hrvatskom narodu prezreno i smiešno ali sada vidimo kako se to jugoslavenstvo uz blagohotno držanje oblasti, /vlasti/ koje kadkada i same u tom pokretu sudjeluju, najvećim nasiljem i najvećim terorom provađa. (...) a tko o tom još dulje dvoji neka prati sporadične polemike između glavnog organa i glasila hrvatsko-srpske koalicije i glavnog glasila jugoslavenskih elemenata odnosno Starčevićeve stranke prava. Okolnost da se hrvatsko-srpska Koalicija kod toga poslužila nazivom „narodno jedinstvo Srba i Hrvata“ a vrlo štovana /sarkazam/ Starčevićeva stranka prava izrazom „jugoslavenstvo“, ta okolnost apsolutno ne pravi nikakve razlike jer su to sinonimi, a jedno i drugo znači veliko srbstvo. /Glas u hrvatsko-srpskoj Koaliciji: jedno i drugo znači ujedinjenje naroda... – Glas iz Pavelićeve stranke: Pa zašto se onda ne izjavite za tu deklaraciju? (Zagrebačka deklaracija) - zast. Živan Bertić: Pa Koalicija se je izjavila u više navrata.“/ – zast. Frank je nastavio:

„Visoki Sabore! Interesantno bi bilo znati koji su bili motivi da se je ova stranka /SSP/ čije je glavno obilježje do svibnja 1917. bilo negibivost i ukočenost u taktici /zast. Aleksandar Horvat (Stranka prava) : I šutnja u Saboru/ …da se je ova stranka u tako kratko vrieme tako evolucionirala i prešla tako razne faze kao što je nagli skok i pristajanje uz jugoslavensku deklaraciju, kao što je metamorfoza od deklaracije svibanjske pa do zagrebačke rezolucije u veljači ove godine. Dopuštam da veliki događaji ovog rata sile svakoga koji se politikom bavi na jače razmišljanje i kontrolu da li je njegovo stanovište izpravno, eventualno da svoju politiku revidira i zauzme novo stanovište. Ali, tome treba vremena, a ne ovakovih kolosalnih i oprečnih skokova kakovi su sliedili unutar Starčevićeve stranke prava od lipnja prošle godine do siečnja i veljače ove godine. – zast. Akačić (SSP) : Vi ste nas i prije denuncirali. – zast. Frank: Ja ću vas još i dalje denuncirati ako držite da je kritika vašeg rada denunciranje. (…) ta golema razlika u temeljnim načelima unutar tako kratke vremenske amplitude ne može se raztumačiti jednostavnom evolucijom nego tu moraju biti po sriedi vanjski uplivi. Jasno je i nepobitno stoji da je zagrebačkom rezolucijom od zime ove godine Starčevićeva stranka prava napustila onaj legitimistički temelj koji je karakterizirao Antu Starčevića, i da je stranka prionula uz politiku katastrofa koja je kadra hrvatski narod sunovratiti u dublji ponor negoli je sada.“

Potom je zastupnik Frank ispričao drugim saborskim zastupnicima kako u praksi izgleda to jugoslavenstvo, navodeći primjer maltretiranja, batinjanja i ubijanja zarobljenih hrvatskih vojnika u Odessi na Crnom moru od strane srpskih oficira u dobrovljačkom srpskom korpusu. „Tako, dakle, izgleda jugoslavenstvo, narodno jedinstvo u praksi.“

Dana 26. lipnja 1918. godine se jugoslavenskoj politici Pavelićeve stranke deklarativno pridružio i Stjepan Radić sa svojom Hrvatskom pučkom seljačkom strankom na što je zast. Horvat (Stranka prava) u Saboru odgovorio:

«Vi dobro znate da se veliki procesi ne zbivaju onako samo preko noći nego da za to treba dulje vremena da dozriju, pa kad netko kao vi, sa stanovišta hrvatskog državnog prava skoči najednom na jugoslavensko stanovište i kad mjesto hrvatske države traži državu Hrvata, Srba i Slovenaca, onda bi morao biti podpuno na čistom o tom, što hoće. (…) ali kad vaši principi stoje u protuslovlju s hrvatskim državnim pravom u smislu Ante Starčevića, onda naravno, da mi ne možemo s vama. I kad budemo opazili da vi tako plemenito provodite ideje pokojnog našeg Ante Starčevića, vjerujte, da ćemo vam se drage volje maknuti ako smo na putu. Ali, gospodo, ne dopuštamo vam da na ovaj način sablažnjavate javnost (…)“

Ističući svoje slaganje s mislima znanstvenika dr. Ive Pilara, da je, naime, jezgra jugoslavenskog pitanja u tome da se srpstvo razvija na oštro imperijalističkom (osvajačkom), jednako konfesionalnom (pravoslavnom) kao i nacionalno-političkom nastojanju koje hoće sve ostale južnoslavenske narode podjarmiti, te na ruševinama drugih država naokolo svoju veličinu osnovati, zast. Horvat (Stranka prava) izjavljuje:

„I gospodo, to je ono, što je stranka prava uviek naučavala. Cielo vaše jugoslavenstvo nije ništa drugo nego srbstvo i služba tom srbstvu i ovo, gospodo, to je razlika između vas i nas (…) Mi se nećemo klati, pa ni vama (hrvatsko-srpskoj Koaliciji) ne će pasti ni vlas sa glave, ali ne ćete biti gospodari u Hrvatskoj. Vi se hvastate demokracijom, a za nas velite da smo imperijalisti i da uvodimo komesarijate. Vi, gospodo, hoćete biti demokrati koji uvodite izborni red na temelju koga s vaša 24 postotka imate ovdje većinu u Saboru. To je vaša izborna geometrija. To je negacija demokracije, to je pravi srbijansko-bizantinski imperijalizam. Mi, pristaše stranke prava, kojoj vi podmećete da se je nudila ovom i onom vlastodržcu i da hoće provesti svoje osobne ciljeve, (…), borimo se nesebično i imetak gubimo za jednu veliku ideju. Vi se borite za jednu ideju, ta je srbska, mi se borimo za drugu ideju, ta je hrvatska.(…)»

Inače, političkom atentatu u jugoslavenskoj Skupštini na Stjepana Radića i njegove kolege iz Hrvatske seljačke stranke prethodila je hajka beogradskih medija na linč. U velikosrpskim novinama “Jedinstvo” tiskan je članak u kojemu se pozivalo na ubojstvo Stjepana Radića te da “Radić je fukara i nevaljalac”. Radić je optužio Radikale kao duhovne poticatelje takvih šovinističkih članaka, na što mu je jedan Radikal odgovorio: “U Radikalnoj stranci nema sumnje da ima ljudi koji bi tako nisko sebe degradirali i toliko ponizili, da pišu pisma jednom đubretu.” U Seljačkom listu “Narodni val” je Stjepan Radić dva dana prije atentata pisao o mogućnosti njegova političkog ubojstva od strane velikosrpskih krugova. Pisanje beogradske “Politike” bilo je na dan atentata tako intonirano, da joj je bila namjera opravdati Radićevu likvidaciju. Dan prije atentata su srpski Radikali Puniša Račić i Toma Popović na plenarnoj sjednici jugoslavenskog parlamenta govorili kako će u Skupštini padati glave, kako će poklati hrvatske zastupnike, i da neće biti mira, dok se ne ubije Stjepan Radić.

Velikosrpski atentator na prvake hrvatske oporbe u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS nikada nije pravno procesuiran, naprotiv, kao zaslugu za izvršeno kriminalno zlodjelo (političko ubojstvo) je Puniša Račić nagrađen od kralja Aleksandra jednim selom u Makedoniji koje je dobio na poklon kao svoje leno.

Prijatelj Hrvatske, crnogorski istraživač povijesti i Zagrepčanin S.M. ŠTEDIMLIJA je u svojemu velikome djelu «Zavjere protiv svjetskoga mira» («Verschwörungen gegen den Frieden») naglasio:

«(...)Hrvati su svoju borbu vodili kroz stoljeća, na način da su se pozivali na stečena prava, na potpisane ugovore i postojeće zakone. Bili su, dakle, branitelji i teoretičari zakonitosti i pravde. Za činjenicu da u toj borbi nisu postigli željene rezultate, kriv je njihov položaj u Habsburškoj Monarhiji i premoć protivnika, ali ni u kojem slučaju nisu kriva temeljna načela na kojima je njihova borba počivala. Masarykovi učenici počinju voditi tzv. «real-politiku», što znači, odbacuju sve dotadašnje metode političke borbe i postaju oportunisti i taktičari. Istovremeno mijenjaju iz osnove politički pravac svojeg djelovanja, i slijede politiku koju im diktira Masaryk, kojoj su ostali vjerni za vrijeme cijele njihove političke karijere. Zagovornik političkih nastojanja te mladeži, Milan Marjanović, konstatirao je da je takva vrsta «realizma, demokratizma i hrvatsko-srpskog narodnog unitarizma organski povezala mladež». Time se ta mladež udaljila od temeljnih principa politike čiji je osnivač i putokaz bio dr. Ante Starčević.”

Jedan od učenika češkog profesora i političara Tomasa Garrigue MASARYKA bio je i Stjepan Radić, koji je svoj politički angažman počeo sudjelovanjem u listopadskom protumađarskom prosvjedu u Zagrebu 1895. godine, za vrijeme službenog posjeta austrougarskog cara Franje Josipa. Zajedno sa sinovima Josipa Franka i drugim sveučilištarcima zapalio je mađarski stijeg – u znak prosvjeda protiv velikomađarske diktature Khunea Hedervarya - mađarskog političara i hrvatskog bana. Vlasti su hrvatske studente izbacile sa Sveučilišta u Zagrebu i osudile ih na različite zatvorske kazne. Nakon odsluženja kazne mnogi proskribirani hrvatski studenti nastavili su studij na praškom sveučilištu gdje su upali u mrežu profesora Masaryka. Gledajući u Masaryku političkog idola, koji je govorio o slobodi i sl., postali su slijepi simpatizeri i provoditelji njegove politike koja je podržavala velikosrpsku politiku Kraljevine Srbije. Mnogi hrvatski studenti – masarykovci – postali su vodeći političari Hrvatsko-srpske koalicije koja je hrvatski narod 1918. izručila velikosrpskom beogradskom režimu. Kada je godine 1908. došlo od strane Austro-Ugarske Monarhije do jednostranog pripajanja Bosne i Hercegovine, Masaryk se najodlučnije suprotstavio tom činu i u cijelosti se stavio na stranu Srbije. U vezi s aneksijom Bosne i Hercegovine je u svojemu govoru u bečkom Carevinskom vijeću /austrougarskom parlamentu/ rekao sljedeće: «U Beču i Budimpešti mnogi ne razumiju da Srbija ide vlastitim putem. Previše su /u Beču i Budimpešti/ navikli na popustljivost kralja *Milana /Obrenovića/. Srbija ima povijesno i prirodno pravo na srpske zemlja na Balkanu, na istu nacionalnost, istu Crkvu, isti kulturni razvoj određuje srpski narod da teži i poradi na svojemu ujedinjenju na Balkanu.» Ovim stajalištem Masaryk postaje glavni odvjetnik Srbije u Austro-Ugarskoj Monarhiji, i od tada je branitelj njezine politike sve do kraja Prvog svjetskog rata. (* Velikosrpski zavjerenici iz redova oficira vojske Kraljevine Srbije i pod vodstvom zavjereničkog kneza Petra I. Karađorđevića ubili su 1903. u Beogradu srbijanskog kralja Milana Obrenovića i njegovu suprugu Dragu Mašin.) U Hrvatskoj su Masarykovoj politici ostali vjerni svi njegovi učenici koje je od 1896. odgajao u Pragu. Razlog zašto je Masaryk podržavao velikosrpsku politiku je, da je, poput velikosrpskog režima na Balkanu, u Srednjoj Europi mislio slovačkom narodu nametnuti češku hegemoniju preko zajedničke Čehoslovačke Republike, za čije osnivanje se Masaryk zalagao. Zato je Masaryk podupirao stvaranje Jugoslavije, kako bi preko umjetne jugoslavenske velikosrpske tvorevine imao alibi za stvaranje umjetne čehoslovačke tvorevine. Inače, za vrijeme Zagrebačkog veleizdajničkog procesa 1909. protiv vodećih članova srpskog dijela Hrvatsko-srpske koalicije je Masary bio odvjetnik optuženih Srba, koji su bili optuženi da su tajni agenti Kraljevine Srbije, te su i osuđeni za organiziranje i provođenje terorizma protiv Austro-Ugarske. Kao što je rečeno, jedan od Masarykovih učenika bio je i Stjepan Radić. U tome leži uzrok što se Radić od koalicije sa Frankovim pravašima okrenuo 1918. godine, u zoru osnivanja Jugoslavije, koaliciji sa jugoslavenskim strankama. (Poslije, kada je uoči osnivanja Jugoslavije upozoravao članove samozvanog i prevratničkog “Narodnog vijeća SHS”, kojemu se i sam bio pridružio, da ne “srljaju u Beograd kao guske u maglu”, bilo je već kasno.) Dan-danas jedna zagrebačka ulica u centru glavnog hrvatskog grada nosi ime po velikosrpskom odvjetniku Masaryku (Masarykova ulica).

Srpski šovinist i terorist Gavrilo Princip izjavio je uoči Sarajevskog atentata iz 1914. godine, koji je bio povodom Prvog svjetskog rata: «Kada bi Sarajevo mogao sabiti u kutiju šibica, ja bi ga zapalio.» Na srpski Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine je Gavrilo Princip, u organizaciji srbijanske terorističke tajne organizacije «Crne ruke» ubio austrougarskog prjestolonasljednika Franju Ferdinanda, nakon čega je Sabor pred rat zadnji puta zasjedao 13. srpnja 1914. kada su iz Sabora isključeni pravaški prvaci, zato što su Ivica Frank, Aleksandar Horvat, Fran Novak i Vladimir Prebeg tražili da se Sabor raspusti i da se zbog Sarajevskog atentata uvede vojna uprava kako bi se moglo obračunati sa velikosrpstvom u Hrvatskoj koje je Beograd huškalo na rat protiv Austro-Ugarske. Pravaši su kao duhovne podstrekače srpskih atentatora optužili članove vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije:

„Abzug /odstup/ Srbine, dolje Karađorđević, slava Ferdinandu (...) Pribićević je nedavno pisao da dok se zadnja austrijska princeza ne zavije u crno, dotle neće Srbiji biti dobro, gospodine bane, razpustite ovaj hrvatski sabor...mi preuzimamo odgovornost pred narodom (...) ubojice krvavih ruku...nijedan Srbin, ni jedan koalicionaš nema rieči, pretražite im džepove i naći ćete bombe, sa srbstvom se mora u Hrvatskoj obračunati, osam godina odgajali ste ovu mladež dok nam nisu ubili priestolonasljednika – ubojice krvavih ruku, srbstvo je samo po sebi veleizdaja, najbolje da razpuste sabor, dolje Srbija, doći će i hrvatski Vidovdan, odzvonilo vam je, spas i budućnost hrvatskog naroda ste ubili, na svakom od vas leži kaplja krvi...“

Tim i takvim “bombašima” priključio se na kraju Prvog svjetkog rata, 1918. godine, Stjepan Radić sa Hrvatskom pučkom seljačkom strankom, čije je ime dao 1925. promijeniti iz Hrvatske republikanske seljačke stranke u Hrvatsku seljačku stranku, samo da udobrovolji velikosrpskom režimu da ga primi u jugoslavensku vladu, nakon što je prije toga šest godina pružao režimu junački otpor. Na kraju je kapitulirao, a velikosrpski režim je kapitulaciju protumačio kao slabost hrvatske oporbe, nakon čega je Stjepan Radić ubijen. Radićeva duhovnog ubojicu Aleksandra Karađorđevića stigla je ruka pravde 1934. u Marseilleu.

Poštovane čitateljice i čitatelji “Hrvatskog prava”, izvucite sami zaključak o svemu, posebno u svjetlu najnovijih velikosrpskih pretenzija prema Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i optužbom premijera Republike Srbije VOJISLAVA KOŠTUNICE, koji je 4. kolovoza 2006. u Beogradu žigosao hrvatsku vojno-oslobodilačku operaciju “Oluju” iz 1995. godine kao “zločin nad Srbima”. Za velikosrpski demokratski Koštuničin režim je oslobađanje okupiranog teritorija Republike Hrvatske “zločin”. Vlasti Republike Hrvatske zbog stava službene Srbije da je hrvatska država – Republika Hrvatska – nastala na zločinu, nisu prekinule diplomatske odnose sa Republikom Srbijom ili na drugi adekvatan način odgovorili na velikosrpske velike laži. Pametnome dosta! Na kraju, iznenađenje je da MILAN BANDIĆ, koji “voli delat”, i ex-komunistički sastav aktualne Zagrebačke skupštine (izuzetci potvrđuju pravilo) nisu u gradu Zagrebu jedan trg imenovali po Puniši Račiću, s obzirom da je velikosrpski ideolog Vuk Stefanović Karadžić, uz komunističkog diktatora i koljača-maršala Tita, još uvijek službeno počasni građanin Zagreba, te se Trg maršala Tita još uvijek križa s Masarykovom ulicom i ulicom Andrije Hebranga, kojega je maršal dao ubiti. Stoga bi jedan trg u Zagrebu, imenovan po još jednom ubojici, upotpunio sliku Zagreba, čije su neke ulice i trgovi pune nazivlja po ubojicama i masovnim ubojicama, bombašima, teroristima i izdajicama hrvatskog naroda – kako ne bi bilo sumnje tko je na vlasti – u sustavu velikih laži !!!